Helen Schucman, jedna od autora “Kursa čuda”, je jednom rekla: “Ne vjerujem ja u sve ovo, ali znam da je istinito!”

Ho’oponopono je baš to: teško za povjerovati, ali negdje u dubinama povjerenja znamo da je istinito. Nikada nismo sumnjali u “Volim te”, zar ne? Nismo sumnjali ni u “Hvala”! Posve dobro poznajemo snagu tih riječi, veličinu i značenje. Znamo i njihov efekt, naučili smo to davno prije Ho’oponopona!

Hopsati znači slagati strune energije koje odašilju taj “Volim te, Hvala ti” u našu prošlost. To znači da kada nas je Ljubav pozvala, mi smo se morali pojaviti. Ono što je uslijedilo, kada smo se jednom pojavili, nije više u našoj moći. Zapravo jeste, ali ta moć je sada od Univerzuma i mi smo priznali da smo dio nje, oduvijek smo bili i njome ćemo se poslužiti da se vratimo u Nulu.

Svako “Volim te” je već duboko u Nuli. Ono što nas razdvaja od tog iskustva jest otpor kojeg stvara iluzija da nismo vrijedni Božanskog u nama. Čini nam se da je Ljubav nešto što treba zaslužiti, moramo teško raditi za nju, možda i patiti prije nego li dođe? Čini nam se to zato što cijelog života Ljubav očekujemo iz vani, od roditelja, prijatelja, ljubavnice, grupe, sistema… Ljubav u nama prevazilazi očekivanje, nemoguće ju je pronaći tamo… u očekivanju…baš kao da riba ide tražiti vodu u moru! 

Ljubav u nama je sve oko nas. Ako je uočimo izvan nas, onda je to naša Ljubav. Ali došlo je vrijeme da je VIDIMO u nama, jer nas je Ljubav pozvala, a mi smo se pojavili.

Vidjeti Ljubav u Sebi objedinjuje kompletan Univerzum. Ne možete ništa više očekivati, jer je dostatnost iskustva Ljubavi u Sebi, baš kao i dostatnost zraka kojeg udišemo. Očekivati još zraka je apsurd, zar ne? . I upravo ta veličina što svijetli u nama, to spoznajno iskustvo Ljubavi jest praksa Ho’oponopona .

Volim te, kazati ću sada Sebi. Zapravo, Sebe je to kazalo odavno prije mene, a ja odjekujem dolinom prepuštenosti toj divoti koju ne prestajem slušati. Ma koliko god vikao “Volim te”, sve je to tek eho iskustva Duše u meni. Utrka je to koju gubim, ali kako ovdje volim gubitiiiiiii    🙂

– Neno Lubich