Sve to izgleda tako jednostavno, ali bogme i teško… zašto je teško?

sTo i jest paradoks, sve je jednostavno, sve znamo, a opet kao da guramo kamenu kuglu od 10 tona uzbrdo. Problem je što naše misli, zapravo i nisu naše. One su recirkulacija tuđih misli, projekcija i ideja o svijetu, o tome kako što izgleda i što se sve može, odnosno najviše o tome što se ne može. Naše misli su u neprestanoj negaciji, prvo izlete one kako se to nešto ne može, jadni mi, kako smo nemoćni i slično. Onda moramo ulagati dodatni napor kako bismo se uvjerili da se možda to ipak može, i to ako imamo snage i volje za taj napor! To je kao kompjuter, on neće dozvoliti nikakve operacije ako već nisu usađene u njega programiranjem! Nama je zadatak pisati nove kodove kojima ćemo hakirati nemoć, uvjetovanost o svemu i opise svijeta. Ho’oponopono je jedan takav čin “deprogramiranja”, odnosno urušavanja tih programa, podataka i sjećanja. Prednost hopsanja je što ne dopušta programu da se oporavi i stvara neke zaobilaznice, nego tuče direktno kod programera, onoga koji je to sve napisao.

Ne mogu objasniti zašto je to “teško” iz čistog razloga jer to nije u domeni objašnjenja nego djelovanja! Nama trebaju dokazi, a ne nove riječi, jer u riječima je sve jasno, sve znamo, a opet… Dakle, najviše volim svjedočiti tom “Volim te, Hvala ti”, a to je najbolje moguće (za mene) u izmijenjenim stanjima svijesti, u dubokim meditacijama, pokretima tijela ili u snu. To su, dakle, moja osobna iskustva. Ipak, preporučujem svakome tko ima volje, da pronađe način da promijeni svoje stanje svijesti i svjedoči što “Volim te” jest, kako vas preplavljuje, obuzima, zamjenjuje stanice od “ne mogu ja to”, u stanice od “Volim te”. Ako ne možete meditirati, ima i drugih načina, recimo neposredno prije sna ili u nekim nesvakidašnjim pokretima tijela, poput Tai Chi-a! Popijte čašu vina i dajte tom činu misiju, zadatak da želite osjetiti “Volim te” u blago izmijenjenom stanju svijesti (jednom ili dva puta su dosta :D). Važno je smiriti um, kognitivni sustav koji poput kompjutera insistira samo na onome što već ima u sebi kao program. Kada se osvjedočite na tjelesnom i energetskom nivou – osjetite na način energije što taj “Volim te” zapravo radi i kako se stapate s njim, onda više neće biti teško. Hopsanje tada ostavlja energetski pečat kao neki trajni zapis i tada mi više nemamo izbora nego dopustiti da se “Volim te” odvija u nama. Najbolji dokaz ovomu jest kada imamo neki stres, pa hopsamo kao ludi! Tada “Volim te” drugačije izgleda nego kada smo opušteni, zar ne? Ali ovo je hopsanje iz straha, a ne voljni čin predanosti i to je osnovna razlika.

E sad, to je kao da smo zapalili fitilj neke ljubavne bombe, jer nam je sasvim svejedno što će se desiti kada eksplodira. Mi ćemo uredno fitilj zapaliti i čekati, jer sada “znamo”, imamo iskustvo Voljenja. Kada to pukne onda se energija rasipa u povjerenje, Ljubav, unutrašnju snagu, u neku vrstu nezasitnosti ka voljenju sebe i svega ono u što se sebe projicira, znači svijeta oko nas. Na jednaki način kako su nas programi i sjećanja učinili da nešto jako jednostavno pretvorimo u u kamenu kuglu od 10 tona, tako ćemo i degradirati taj golemi otpor – polako, ali odlučno!

Dakle, ako su nas naučili da oslikavamo život s uvijek istom bojom, recimo sivom, onda ćemo mijenjati to sivilo dodavanjem drugih boja, ali ćemo to raditi odlučno i nepokolebljivo! Dat ćemo sve od sebe, jer ne želimo ništa ostavljati za sjeme…

– Neno Lubich 

Oglasi

2 responses

  1. HO-O praktikujem više od dve godine. Prvo je sve počelo čitanjem i gledanjem prevedenih videa, korišćenjem raznih alata i naravno ponavljanjem čarobnih reči-hvala i volim te! Tada su te reči delovale opuštajuće i smirujuće, pogotovo pred spavanje, dok tonem u san, ili kao prvo što u sebi izgovorim pri buđenju. A onda sam u decembru 2015 bila na svom prvom seminaru u Beogradu. Od tada se mnogo šta bitno promenilo. Problemi i “teške” situacije su se umnogostručile, sve je dobilo na intenzitetu, moj doživljaj svega toga je pojačan do granice “dosta mi je, ne mogu više to izdržati”. Svesna sam da je ono pre seminara bilo samo “brisanje prašine sa površine”, posle čega je odmah zabljesnuo takođe površinski sjaj, pa otud i lakoća koja je sledila. Seminar je učinio da doprem do većih dubina, do mraka u kom su ružne ale i utvare, koje se snažno opiru i pored svih mojih napora da ih “počistim”. Dešava mi se da su mi “hvala ti” i “volim te” često “okidač” za nagli skok krvnog pritiska,(koji već godinama držim pod kontrolom lekovima), pokušavam tada sa “hladnijim” alatima, ali često moram odustati jer postane kritično. Šta raditi u takvim situacijama? Možda mi niko ne može dati odgovor na to pitanje, obzirom da je sve individualno.
    Dugo (par decenija) se bavim samorazvojem na razne načine, raznim tehnikama i stotinama pročitanih knjiga, ne bih li našla spas i oslobođenje od patnje i izbrisala tragove svega ružnog što mi se dešavalo u životu. A tada je došao HO-O i pružio mi sve što je potrebno i konkretne alate za “izbacivanje smeća iz deponije “. Tako jednostavno, a tako teško, ponekad neizdrživo. Odustajanja nema, jer sva ta agonija koja me povremeno obuzme, samo govori u prilog tome da sam na pravom putu ka konačnoj slobodi. Jednog dana.

Komentiraj

Popunite niže tražene podatke ili kliknite na neku od ikona za prijavu:

WordPress.com Logo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš WordPress.com račun. Odjava / Izmijeni )

Twitter picture

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Twitter račun. Odjava / Izmijeni )

Facebook slika

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Facebook račun. Odjava / Izmijeni )

Google+ photo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Google+ račun. Odjava / Izmijeni )

Spajanje na %s