To i jest paradoks, sve je jednostavno, sve znamo, a opet kao da guramo kamenu kuglu od 10 tona uzbrdo. Problem je što naše misli, zapravo i nisu naše. One su recirkulacija tuđih misli, projekcija i ideja o svijetu, o tome kako što izgleda i što se sve može, odnosno najviše o tome što se ne može. Naše misli su u neprestanoj negaciji, prvo izlete one kako se to nešto ne može, jadni mi, kako smo nemoćni i slično. Onda moramo ulagati dodatni napor kako bismo se uvjerili da se možda to ipak može, i to ako imamo snage i volje za taj napor! To je kao kompjuter, on neće dozvoliti nikakve operacije ako već nisu usađene u njega programiranjem! Nama je zadatak pisati nove kodove kojima ćemo hakirati nemoć, uvjetovanost o svemu i opise svijeta. Ho’oponopono je jedan takav čin “deprogramiranja”, odnosno urušavanja tih programa, podataka i sjećanja. Prednost hopsanja je što ne dopušta programu da se oporavi i stvara neke zaobilaznice, nego tuče direktno kod programera, onoga koji je to sve napisao.

Ne mogu objasniti zašto je to “teško” iz čistog razloga jer to nije u domeni objašnjenja nego djelovanja! Nama trebaju dokazi, a ne nove riječi, jer u riječima je sve jasno, sve znamo, a opet… Dakle, najviše volim svjedočiti tom “Volim te, Hvala ti”, a to je najbolje moguće (za mene) u izmijenjenim stanjima svijesti, u dubokim meditacijama, pokretima tijela ili u snu. To su, dakle, moja osobna iskustva. Ipak, preporučujem svakome tko ima volje, da pronađe način da promijeni svoje stanje svijesti i svjedoči što “Volim te” jest, kako vas preplavljuje, obuzima, zamjenjuje stanice od “ne mogu ja to”, u stanice od “Volim te”. Ako ne možete meditirati, ima i drugih načina, recimo neposredno prije sna ili u nekim nesvakidašnjim pokretima tijela, poput Tai Chi-a! Popijte čašu vina i dajte tom činu misiju, zadatak da želite osjetiti “Volim te” u blago izmijenjenom stanju svijesti (jednom ili dva puta su dosta :D). Važno je smiriti um, kognitivni sustav koji poput kompjutera insistira samo na onome što već ima u sebi kao program. Kada se osvjedočite na tjelesnom i energetskom nivou – osjetite na način energije što taj “Volim te” zapravo radi i kako se stapate s njim, onda više neće biti teško. Hopsanje tada ostavlja energetski pečat kao neki trajni zapis i tada mi više nemamo izbora nego dopustiti da se “Volim te” odvija u nama. Najbolji dokaz ovomu jest kada imamo neki stres, pa hopsamo kao ludi! Tada “Volim te” drugačije izgleda nego kada smo opušteni, zar ne? Ali ovo je hopsanje iz straha, a ne voljni čin predanosti i to je osnovna razlika.

E sad, to je kao da smo zapalili fitilj neke ljubavne bombe, jer nam je sasvim svejedno što će se desiti kada eksplodira. Mi ćemo uredno fitilj zapaliti i čekati, jer sada “znamo”, imamo iskustvo Voljenja. Kada to pukne onda se energija rasipa u povjerenje, Ljubav, unutrašnju snagu, u neku vrstu nezasitnosti ka voljenju sebe i svega ono u što se sebe projicira, znači svijeta oko nas. Na jednaki način kako su nas programi i sjećanja učinili da nešto jako jednostavno pretvorimo u u kamenu kuglu od 10 tona, tako ćemo i degradirati taj golemi otpor – polako, ali odlučno!

Dakle, ako su nas naučili da oslikavamo život s uvijek istom bojom, recimo sivom, onda ćemo mijenjati to sivilo dodavanjem drugih boja, ali ćemo to raditi odlučno i nepokolebljivo! Dat ćemo sve od sebe, jer ne želimo ništa ostavljati za sjeme…

– Neno Lubich