LJUBAV ZA STRAH

sNatjerana poricanjem i bježanjem, kad nemadoh izbora više, konačno pogledah unutra… I vidjeh ga….

Stoji ispred mene, prilično ružan, umoran, neugledan, malo smrdi, raščupan, zapušten, agresivan i na tren mi se učini tužan….

-Tko si ti?

-Ja sam tvoj Strah, Strah da nisi dovoljno dobra…

-Jesi li sam?

-Ima nas više, nismo svi isti, ali sada sam sam.

-Koliko si već tu?

-Pa što ja znam, tu sam koliko si i ti valjda, mislio sam da me nikada nećeš primjetiti.

Pružih ruku da ga dodirnem, ali kao kakvo divlje dijete, odmače se.

Učini mi se, da mi je žao što je takav, pa nastavih da ga posmatram s malo više milosti. Izgleda tužno zaista, kao da je i on uplašen…

Pomislih, pa to je Strah, nisu mi to pričali o njemu. On je strašan treba da ga sasječem, da ga istjeram, da ga prepadnem, uplašim ga, budem gruba, izderem se na njega….

A, onda pomislih, ionako je ovo čudno putovanje , razgovarat ćemo!

Ubijedih ga, da ga neću povrijediti i nakon nekog vremena pruži mi stidljivo ruku…

Izgrebana i s mnogo ožiljaka….

-Od čega ti je ovo?

-Od borbe.

-Jel te boli?

-Navikao sam, znao sam što me čeka, prije nego što sam došao. To je moja misija, pristao sam….

Pomislih kako mu je ružna i besmislena misija, i zašto se nije pobunio protiv nje, i zašto je pristao da muči ljude?!

-Tko ti je dao tu misiju? I zašto si pristao na nju?

-Bog. Neko je morao, pa sam se prijavio dobrovoljno.

-Ne razumijem zašto?

-Da ti pomognem.

-Tako što ćeš me mučiti godinama?

-Nisam htio i nije to moja misija…

-Ne razumijem.

Zatvori pospane oči i leže tu pored mene, kao neko siroče, pustih ga i pomislih neka se odmori, nastavićemo sutra.

Nije spavao mirno, i s prvim zracima sunca, otvori oči i oprezno me pogleda, kao da nije siguran, da li da mi vjeruje.

Nasmijah se blago.

Dobro jutro, rekoh…

-Dobro jutro.

-Jesi li se naspavo?

-Da.

-Razmišljala sam… o meni i tebi znaš.

Sjede prekoputa mene i otvori širom svoje tamne oci.

-Ti si moj, znaš. Živiš tu toliko dugo, ne vrijedi mi da te ignorišem, da se ljutim, ti si dio mene. Uostalom, odrasli smo zajedno, izgleda. Iz nekog razloga si došao sa mnom na ovaj svijet, što je tu je.

Znam, nisam bila dobra prema tebi, tako su me učili. Ne znam da li sam te više mrzila ili ignorisala. Žao mi je. Jesam li ti ja to sve napravila, mržnjom? To da si tako ružan?

-Da.

U tom odogovoru nije bilo prekora, nije bilo ni želje za osvetom. Učini mi se previše blago, za nekoga kome sam nanijela toliko nevolje.

Ali pomislih možda smo jednaki, možda je to i zaslužio pa i on je mene grebao i mrzio.

Žao mi je, što smo morali da se povrijedjujemo, rekoh mu

-Ispričaj mi svoju priču. Hoću da te upoznam.

Pomislih, da on mene sigurno dobro poznaje…

-Ja sam Strah. Živim već dugo sa tobom. Došli smo s istog mjesta, i s istim ciljem.

-Ne razumijem.

-Pa ti si stvorena i ja sam stvoren, od istog tvorca. Tvoj cilj je ljubav i moj cilj je ljubav.

-E tek sad ništa ne razumijem…Kakve veze strah ima s ljubavlju.

-Tebe je Bog stvorio da dodješ do ljubavi, a ja treba da te odvedem tamo. Ja sam ti poslednja stepenica, koju treba da predješ.

Znao sam da ću kada dodjem ovakav kakav jesam, osjetitit mržnju, da ću vidjeti sva najgora tvoja osjećanja, koja postoje, i da će ona poteći od mene, pristao sam da dodjem i ipak obavim taj posao.

Učinilo mi se plemenitim, odvesti  te do ljubavi, zar ima bolje uloge i boljeg posla. Ponekad je teško dok me ne vidiš i ne zavoliš, i ne pružiš mi ruku…

Ljudi sve zavole prije straha….

Morao sam biti strpljiv,

nekada je bilo bolno.

Ali Bog mi je rekao, kada zavole i strah, spremni su za ljubav.

Ako mene možeš da pogledaš i zavoliš pronašla si ljubav. Znam da je teško, ružan sam, ali i ja sam tu zbog tebe, kao i sve na ovom svjetu. Kad zavoliš i ružno onda si spremna. Gledala si crtani ljepotica i zvjer!!? Ali ne znam da li si shvatila. Kada me zavolis. onda i ja mogu da se vratim odakle sam dosao, u ljubav.

Gledala sam ga neko vrijeme… u čudu….  i od jednom sve mi postade jasno, a on poče da se mjenja, i pretvara u divno, čisto i mirisno osjećanje…. zagrlih ga, pa se odmakoh i shvatih sve u trenu.

Vidjeh najružnije osjećanje, prikriveno najplemenitijom namjerom, osjećanje koje je svjesno došlo da trpi bol, zbog mene.

Dok su se druga osjećanja razmetala, svojom milinom, on je postajao sve ružniji i ružniji, dok je pokunjeno sjedio u uglu i čekao svoj red na ljubav.

Ponekad je vrištao i skakao i privlačio pažnju, ubadao me. Na kraju mi je ušao u srce, misleći da ću tamo ući da potražim ljubav i da cu ga morati vidjeti, ali ja sam ga jednostavno ignorisala, sve mi je bilo ljepše od njega, sva druga osjećanja, vise su zalsuživala da budu voljena, njega sam kažnjavala…. Poljubih mu ruke u znak izvinjenja, i otvorih srce da ga oslobodim, da ide dalje…

Zagrlih ga i poslah mu bezbroj  ŽAO MI JE, OPROSTI, HVALA I VOLIM TE….

HVALA, sto si došao,što si bio strpljiv, hvala sto si se prihvatio tako mučnog posla, mene radi…

HVALA što si čekao tako dugo da te zavolim…

Pustih ga i on nasmijano mahnu….

Ode kod nekog drugog djeteta da se useli, znam….

Mahnuh mu, i dobacih…VOLIM TE i želim ti da te to djete zavoli mnogo prije, da te prigrli i prepozna…

Zasluzuješ to, zaslužuješ ljubav…..HVALA ti što mjenjaš ovaj svijet i sto nas vodiš do nje….

HVALA TI….

– Nevena Ristić


(adsbygoogle = window.adsbygoogle || []).push({});

Oglasi

6 responses

  1. Ovo je pravi primjer kako bismo svi trebali pogledati vlastitom mraku u oči i vidjeti ovo što je Nevena vidjela. Ljubav, nakon svega.
    Hvala na podsjećanju.

Komentiraj

Popunite niže tražene podatke ili kliknite na neku od ikona za prijavu:

WordPress.com Logo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš WordPress.com račun. Odjava / Izmijeni )

Twitter picture

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Twitter račun. Odjava / Izmijeni )

Facebook slika

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Facebook račun. Odjava / Izmijeni )

Google+ photo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Google+ račun. Odjava / Izmijeni )

Spajanje na %s