Put do tišine često je prožet očekivanjima i kontrolom, ali svejedno se kad-tad dogodi neki susret s divotom, Nulom, Beskonačnosti… Kad shvatimo da su programi puno širi od našeg svjesnog poimanja možemo se zaigrati sa prepoznavanjem programa kao da iglom bušimo balončiće i za svakog sami sebi dajemo bodove. Ali prije ili kasnije shvatimo da se igramo sami sa sobom i u svakom slučaju na kraju gubimo jer takva igra je jedino trening za um.

I kad kao hrabri vitez jurišamo na programe, pitamo se jel bi možda bilo pametnije bježati od njih? Maloprije sam pročitala misao koja kaže da ne postoji prosvjetljenje van svakodnevnog života. I ne bih mogla to bolje reći… Kad meditiramo u tišini i hopsamo pod tušem, svejedno se može dogoditi da se sutradan raspadnemo na prvi komentar šefa. Jel to znači da ne trebamo izlaziti iz kuće? Naravno da ne. Baš na tome trebamo biti zahvalni i baš zato hopsamo. Ne trebamo bježati od svakodnevnice već upravo suprotno. Danas sam hodajući po kući u jednom trenutku slučajno ostala u mraku na stepenicama i shvatila da mog programa “upali-svjetlo-jer-se-bojim-mraka” nije bilo. I stojim ja tako par sekundi i buljim u crni mrak, a u sebi sam doslovce rekla: “Bože kako je lijep ovaj mrak”. E to je hopsanje – biti u mraku i biti okej!

“Hvala Volim te” može biti igra, ali tek kad je odbacimo sva pravila i dopustimo da nam baš svaki “Hvala Volim te” u trenu donese pobjedu, po božanskim pravilima i za pobjedu svih. Kad vjerujemo u moć svakog “Hvala i Volim te” ne trebamo hodati po svijetu kao samoprozvani veleposlanik koji će reciklirati sve programe i tako spasiti svijet – jer to je ego, to je um, nazovite-to-kako-god, ali to ljubav nije… Hopsanjem šaljemo ego u zaborav, um stavljamo u Božanski spa-wellness, a Sebi dopuštamo da svijetlimo u mraku.

Ali ako želimo biti mir i ljubav, kako da to budemo? Pa baš to – Budi. Trebamo učiti od cvijeća i drveća… evo svaki tjedan zalijevam svoje prekrasno zelenilo plavom vodom i hranim s Volim te, ali ono i bez toga neće ići po svijetu tražeći sunce. Stoji na svom mjestu i zeleni se – i to je to. Ono je u svom miru, zahvalno što je upravo tu i upravo sada. Ono zna i nema nikakve sumnje da je sunce uvijek tu i daje mu sve potrebno za život.

Niti mi ne bi trebali biti ništa drugačiji. Kroz Hvala i Volim te upijamo sve što nam treba, a Božanski proces fotosinteze se odvija baš kako treba i obasjava u svoj našoj ljepoti. Budimo i svjetlimo – ovdje i sad.

– Nikolina Tomašković