Sve više ljudi prepoznaje koristi rada na sebi, bez obzira da li su u njega krenuli pod pritiskom nekog problema ili jednostavno osjetili potrebu da učine svoj život ljepšim i bezbrižnim. Svatko iz nekog svog motiva započne čitati knjige samopomoći, otkriva jednu po jednu duhovnu tehniku, osvaja pismene dokaze da je savladao sve više i više stupnjeve, i tako redom težeći cilju koji možda i nije baš posve jasan. Nakon nekog vremena počinjemo promatrati rezultate pa zadovoljni, ili ne, zaključujemo da li se ulaganje vremena i novaca isplatilo ili nije.

Na raspolaganju su nam razne teorije, tehnike i alati koji su zapravo skup pravila i objašnjenja zapakirani u paket pod nekim nazivom i prodavani pod nekom cijenom. I svaki od tih paketa nam može pružiti određena iskustva da pomognemo sebi ili drugima. Sve te tehnike i alati su različiti putevi kojima, u za nas pravo vrijeme, dolazimo do naše kuće koja je ionako cijelo vrijeme na istom mjestu. Naša kuća je naša Izvornost, savršena upravo takva kakva jest, s potencijalom koji čeka da zasja u punom sjaju.

Tražeći put do te naše kuće možemo upasti u zamku uma koji uživa hvaliti se postignućima u tom “radu na sebi” i kroz osjećaj zaposlenosti, mjerljivih pokazatelja i usporedbi potvrđuje da smo se bacili na posao. Na taj način se samo stvara privid da sve zajedno ima smisla, a ustvari se od tog smisla udaljavamo. Um nas također može odvesti u zamku da nas veže bezuvjetnom odanošću za nekog autora ili učitelja ili kako-god-nazivali osobe kojima vjerujemo zbog njihove popularnosti, preporuke prijatelja ili jednostavno zato jer smo se u nekom njihovom retku teksta prepoznali. Svi oni nude razne savjete o tome kako se možemo nečeg osloboditi ili nešto dobiti, ali koliko je slova u njihovim rečenicama toliko je i različitih ljudi sa različitim životima. Trebamo biti svjesni da ne postoji univerzalni lijek kojeg će nam netko otkriti. Jedini način kojim možemo izliječiti sve rane je preuzimanje odgovornosti za svoj život i traženje vlastitog puta.

Nijedan psihijatar niti učitelj ne može o nama učiti ili pročitati iz neke knjige, nitko ne može znati što je dobro za nekog drugog, baš nitko. Trebamo krenuti od onog što je u nama. I vrijedi biti otvoren za tuđa mišljenja jer nam mogu pomoći da eksperimentiramo i osvjestimo nešto što nismo mogli vidjeti iz našeg dotadašnjeg kuta gledanja. Ali kada se vratimo sa seminara, završimo kavu s prijateljima, ugasimo mobitel nakon razgovora – tada shvatimo da je svatko od nas kapetan svog broda. I bez obzira da li prolazimo kraj najljepših pješčanih plaža ili se borimo sa najjačim olujama, sve što trebamo za plovidbu je u nama samima.

Moji roditelji su uvijek govorili da podržavaju sve moje odluke, ali su jasno dali do znanja da jedino ja mogu donositi odluke koje se tiču mene i jednom kad donesem neku odluku trebam za nju preuzeti punu odgovornost. Ovo se isprva može činiti zastrašujućim jer time gubimo pravo upiranja prstom u ikog, ali istina je zapravo posve drugačija… oslobađajuća je upravo ta sloboda kada gledajući oko sebe prepoznaješ i prihvaćaš prilike za učenje i rast, ali pogled završiš na sebi gdje otkrivaš svoje vlastito remekdjelo.

I posve je logično da nas zanima da li smo uopće na dobrom putu. Aktivno promatranje i mjerenje napretka već samo po sebi daje negativan odgovor na to pitanje. Rad na sebi se ne mjeri satima provedenima u nekom stanju niti se vrednuje diplomama ili rangira u usporedbi s drugima. Rad na sebi se očituje u tišini u kojoj prepoznaješ sve što Jest, u spokoju i slobodi koja zrači jednakim sjajem bez obzira nalazili se u društvu svećenika u najljepšem hramu, sami u svom dnevnom boravku ili među tisućama ljudi na stadionu. Nema tu gradiva kojeg trebamo savladati za dobru ocjenu nego baš suprotno – trebamo zaboraviti sve što smo ikada mislili da znamo. Tek kad u miru otpustimo sve ono što nam ne treba tada se otvaramo kao prazna posuda koja je spremna biti napunjena najljepšim darovima.

Rad na sebi nikako ne bi trebao biti naporan rad gdje na Sebe uopće zaboravimo. Kad odlučiš spoznati Sebe nemaš više potrebe imenovati nijednu tehniku i nemaš potrebe to sve nazivati radom. Na samom početku kada tek zagrebemo ispod površine naš um zaključuje da imamo puno posla i da nas čeka naporan rad. S vremenom pak razbijamo tu iluziju i otkrivamo da nema tu ni muke ni nauke već se vraćamo k Sebi, a na tom Sebi se nema što raditi.

Naš zadatak je da maknemo sve ono što nam zaklanja vidik na pučinu i da skidanjem onog što nismo živimo ono što Jesmo. Jedino na taj način obogaćujemo ljepotu života u cjelini, vlastitog i svih ljudi, za dobrobit sviju – jedino to bi i trebao biti cilj onog što zovemo “rad na sebi”.

– Nikolina Tomašković