Moja HO-avantura

s

Odrasla sam u katoličkoj obitelji koja je svaku nedjelju išla redovito na misu, većinom zato jer ‘se moralo’. Ispovijed… Da, ‘moralo se’, ali da mi je nešto pretjerano značilo, pa i nije. Više mi je značio razgovor s prijateljicom da olakšam dušu. Nikad mi nije posve jasno bilo zašto moram svećeniku govoriti grijehe kad nas taj isti svećenik uči da Bog sve vidi i čuje. Pa zašto onda taj čovjek mora znati sve što sam ja zgriješila, svu moju ‘sramotu’?

Kad sam malo odrasla (i postala ‘buntovna tinejdžerica’) jednostavno sam prekinula tu ‘tradiciju’ odlaska na misu i ispovijed ‘jer se mora’. Ne mora se! Mora se učiti za ispit! Mora se spavati u nedjelju ujutro nakon subotnjeg izlaska! Mora se odmoriti prije povratka na faks! Eto, moji su argumenti s vremenom postali sve ‘jači’. A moj razgovor s Bogom? Sve izravniji!

Dok sam studirala, pomoć ‘od gore’ nešto je bez čega bih teško danas imala diplomu u rukama. Iako Ga nisam vidjela, pa čak ni osjetila (u pravom smislu te riječi), nekako sam se uvijek nadala i vjerovala da je tu, da me čuje i da mi pomaže. Naravno, pomagala sam i sama sebi, tako što sam učila za ispit, pa sam Mu na ispitu olakšala ‘posao’ da položim ispit. Da, u tome je tajna mog uspjeha – radili smo zajedno!

Ima jedna mala, kratka molitva koju me mama naučila još davnih dana, a ona ide “Anđele čuvaru mili, svojom snagom me zakrili…”. E i njih sam molila za pomoć pred ispitom! The more, the marrior, kako se kaže! Pomoći nikad dosta! Rezultat: Ni jedan pad na ispitu (izuzev 2 moja odustajanja), odnosno svaki ispit položen iz prve. Čak i oni koje je ‘nemoguće proći’!

Kako već u životu biva, svaki je dan nova avantura, novi izazov i mnoštvo novih suočavanja. Krenula sam raditi, sretna i zadovoljna da radim posao koji sam obožavala. Deset godina u novinarstvu – o tome sam sanjala. Ali, došla su druga vremena, druge moje potrebe i to smo poglavlje zaključili odlaskom. Tu je negdje nastupilo vrijeme traženja sebe. Ako ćemo baš specificirati, bila je to 2013. godina. Provela sam ju doslovno u pretraživanju sebe, svojih želja, mogućnosti, interesa, talenata, a onda i suočavanja sa strahovima, ljutnjom, davno zakopanim sjećanjima….

I tako, kad mi je zapravo najviše i trebala, došla mi je na lekturu knjiga u kojoj se spominjala neka jako čudna riječ: ho’oponopono. O Bože, pomislih, pa što je to? Vjerujte mi, brojala sam slogove da ne bi slučajno koje promaklo. I pobudila mi je interes pa sam jednostavno morala saznati nešto više o njoj.

Nekoliko mjeseci kasnije, hop-hop i evo mene na seminaru u Zagrebu. Wau… oduševila sam se! I tu kreće moja HO-avantura. Moje prvo iskustvo s HO opisat ću drugom prilikom. Poduža je to priča!

Od rujna kad sam krenula na HO-avanturu do danas, godinu dana kasnije, jako se puno toga promijenilo. Moram samo napomenuti da HO nije bila jedina tehnika koju sam koristila, ali ne vjerujem da se On ljutio zbog toga na mene.

Negdje početkom ove godine saznala sam da na ovom našem divnom svijetu postoji još divnija žena po imenu Francesca Brown. ODMAH sam skinula njezinu knjigu i pročitala u dahu! Tu započinje i moja ‘otvorena’ i redovita komunikacija s anđelima. Malo-pomalo i našli smo se na istoj frekvenciji. Što li ta mala bića sve znaju… Jer upravo mi je to – odgovor, komunikacija – nedostajalo u HO. Spojila sam tako anđele i HO i dobila nešto nevjerojatno! Vrata su se sve brže i brže počela otvarati, pravi ljudi ulaziti u moj život, oni ‘krivi’ izlaziti, puno se tu otpuštalo, opraštalo i sve se manje sudilo, zaključivalo i ‘petljalo’ u tuđe živote. To me jednostavno više nije zanimalo.

Sažet ću posljednjih pola godine u nekoliko kratkih natuknica Prije i Poslije.

Prije:

– bez posla

– bez novaca
– u emocionalnom raspadu
– 15 kg više (ne pretjerujem!)

Poslije (tj. Danas):
– ponosna vlasnica svoje tvrtke koja radi punom parom (da, da i računi su naplaćeni!!!)
– ponosna buduća mama (još 3,5 mjeseca pa nam stiže mali anđeo)
– mirna, sretna i uvijek s (iskrenim) osmijehom na licu
– 15 kg manje (ok, sad polako opet dobivam te kile, ali iz drugog, blaženog razloga, i te kile jaaako volim!)

Što se promijenilo?

Ljubav i zahvalnost postali su sastavni dijelovi svakog mog trenutka svakog dana! Volim, ali doista voli sve što radim, jedem, pijem, ljude s kojima provodim vrijeme, jastuk na kojem spavam, odjeću koju nosim,… (Ono što ne volim, što mi smeta, jednostavno sam ‘izbacila’ iz života.)

Zahvalna sam na svemu i svima, ali doslovno! Od kapi kiše do kapi vode u slavini, od zrna brašna do kuha, od jedne lipe do tisuće kuna, od jednog udaha do izdaha…

I što se događa? Samo se multiplicira… samo se množi! A kad negdje zastanem, pitam svoje vodiče što je to, pomognite mi vidjeti, čak i ako ne želim (odnosno bojim se vidjeti), ipak želim vidjeti jer znam da je to samo još jedna prepreka na putu i da iza nje je nešto predivno! I tako idemo iz dana u dan, sa zahvalnošću u krevet i iz kreveta, s pitanjem utonem u san, s odgovorom na to pitanje se budim i s osmjehom na licu započinjem dan!

Što želim reći? Ho’oponopono za mene nije tehnika, to je način života! Ne mogu reći da stalno ponavljam hvala i volim te u sebi, već živim ljubav i zahvalnost. Zašto? Nekako mi to ponavljanje nije išlo, nekako mi to ‘ne moraš osjetiti ljubav i zahvalnost’ nije bilo dovoljno. Tako divne osjećaje pa da ih ne osjećam? Ne! Ja ih želim osjećati, živjeti… I tako, mogu reći da sam stvorila neku svoju verziju HO. Naravno, i voda je tu (zlu ne trebalo), ali glavna nit vodilja HO – ljubav i zahvalnost – postala je moj način života i upravo je to ono što je promijenilo moj život!

indir (1)

– Marijeta Matijaš

Oglasi

2 responses

  1. Divno Marijeta, bas divno!
    Svaka tvoja recenica mi donosi smjesak, i inspiraciju
    i zelju da napisem i ja nesto:

    Ovih dana sam negdje “ispala” iz kontakta s mojim prijateljom
    Perom. I veceras sam prije polaska u krevet hopsala i zamolila
    Andjela Gabrijela /Gabrijelu da mi pomogne razumjeti nesto.
    Iako sam mislila spavati bez da ukljucim PC, ipak je nesto u meni
    zeljelo da prelistam koju stranicu…
    I procitam tekst od Vedrane Grgic
    “HOPSANJE” ČISTI
    I njen tako fantastican opis strahova kao cicaka:
    Identitet – Ko sam ja?
    Prihvatanje sadasnjosti a uvijek i svakako buducnosti?
    Vedrana kaze:
    Hopsanje čisti. Ispire zastoje. Strahove. Odljepljuje čičke.
    Na kraju ih odplavi, posadi, pa iz bockavog ljepljivog sjemena čička, izraste predivni cvijet.
    Čovjek tada ne može biti drugo nego zahvalan.

    I kako onda da ne vjerujem da me moj dragi Andjeo Gabrijel /Gabrijela nije
    odveo do odgovora. Da li da kazem da sam “slucajno” nasla Vedranin tekst ili
    da se “slucajno” moj prijatelj Pero preziva Grgic?

    Hvala Gabrijelu Gabrijeli
    Hvala Vedrani
    Hvala Marijeti
    Hvala Svima
    Hvala Meni

    HVALA HVALA HVALA
    VOLIM TE VOLIM TE VOLIM TE

    Čovjek tada ne može biti drugo nego zahvalan, VEDRANA!

Komentiraj

Popunite niže tražene podatke ili kliknite na neku od ikona za prijavu:

WordPress.com Logo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš WordPress.com račun. Odjava / Izmijeni )

Twitter picture

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Twitter račun. Odjava / Izmijeni )

Facebook slika

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Facebook račun. Odjava / Izmijeni )

Google+ photo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Google+ račun. Odjava / Izmijeni )

Spajanje na %s