Voljeti sebe znači biti svjestan da je u tebi Izvor.
Ljubavi nas ne treba podučavati, kao što nas ne treba učiti ni disanju, hodanju, gledanju.
Ljubav je vječna energija, oduvijek je tu. Ona je tako moćna i apsolutna da je se ne može sputati u nikakav konačni prostor.
Pa gdje je onda kada je svugdje?
Ljubav se može kretati samo iznutra prema vani. Zato jer svjesnost Ljubavi može biti samo u nama! Mi ne možemo biti svjesni Ljubavi nekoga drugoga, jer je to interpretacija. Svjesnost Ljubavi kreće iz nas i spaja se sa sviješću ukupne Ljubavi što prožima stvarnost. Zrak kojeg udišem osjećam samo u svom tijelu. Ja ne mogu osjećati tvoje disanje. Ali ono što oboje udišemo je zajednička svijest jedne energije koja je svugdje oko nas.
Ljubav ne traži energetsko ulaganje. Ako traži, onda znači da ja tebi počinjem govoriti kako ćeš disati, iako smo oboje uronjeni u isto iskustvo. A “govorim” ti, jer su mi rekli da je moja Ljubav jača od tvoje. Tako nastaje napetost i osjećaj nedostatnosti, “nisam vrijedan/a Ljubavi jer ne znam disati”. A to je ono što se događa cijelo vrijeme, a ponajviše od strane organiziranih religija, sistema školstva i društva općenito. Odatle strah i zbunjenost, kaos i metež jer nastaje kontra efekt i neprirodno stanje svijesti, traganje za bivanjem voljenim. To je tada energetsko ulaganje, odnosno gubitak, iscrpljenost i nemoć. Problem je dakle “moje” uplitanje u iskustvo tuđe Ljubavi. U iskustvo života iz Nje prema vani.

Ljubav je dakle svugdje, ali je možemo biti svjesni samo u nama. Kao što je Sunce svjesno sebe, svog isijavanja. No, svi objekti koje ono osvjetljava osjećaju tu Sunčevu svjesnost sebe. E, to je Ljubav!

– Neno Lubich