Ne prođe dan da se ne dogodi neka rečenica, pogled ili događaj koji u nama izazovu neku reakciju. Tada osjetimo da se u nama javila nervoza, žalost, bijes ili neka druga emocija. Ali često to shvatimo tek nakon što smo već odreagirali.
Ono što se zapravo događa je da nam to nešto vanjsko samo ukazuje na ono što u nama ionako već postoji. Ako dopustimo prvoj reakciji da izađe iz nas time zapravo reagiramo programima na programe, što je suludo. Jer prve reakcije su ne samo programi već i savršena hrana za njih, kroz njih smo umu dali glavnu riječ i kroz iluziju problema stvaramo nove programe.

Mogli bismo reći da je “ljudski” odgovoriti na vanjsku situaciju, i ako mi netko uputi pitanje neću čistiti do besvijesti umjesto da odgovorim. Ali prije nego me um provoza na kotačima vjerovanja i sjećanja, čak i jedno “Hvala” je vrijedan filter koji reakciju vodi barem malo u smjeru najboljem za sve. To ne znači da će pravi odgovor doći u obliku prosvjetljenja, neće se spustiti anđeo i donijeti kuverticu sa savršenim odgovorom. Jer ako to očekujem onda imam problem sa povjerenjem. Kad hopsam onda imam puno povjerenje, i čistim i sumnju u pravi odgovor. Čistim, a ostalo se rješava na najbolji način – to je hopsanje.

Ako se pitamo kad je pravo vrijeme za hopsanje, baš ovakve situacije bi bile visoko na ljestvici prioriteta. Promatranje reakcije koja se u nama pobudila, bez da osuđujemo ili joj se prepuštamo, je preuzimanje odgovornosti za to što je u nama.
Misli i reakcije će stalno dolaziti, ali ja ih zamišljam kao malene brodiće koji plove negdje oko mene (ili u meni, svejedno), a ja biram da li ću na njih uskočiti ili ne. I ovo je ključno – JA biram… ja BIRAM. A um je lukav i on me nastoji uvjeriti da moram skakati s jednog brodića na drugi da ne bih slučajno koji propustila „Ukrcavanjeeeee!! Posljednji poziiiiiv!!“

A ja? Ja ih promatram bez vremenske i ikakve druge dimenzije… i dogodit će se i dalje da me povede koji, ali onda se sjetim da već plovim bespućima za koja ne treba nikakvo prijevozno sredstvo osim Hvala Volim te-

– Nikolina Tomašković