Kaže meni kći neki dan da bi voljela pomicati predmete mislima i pita me kako se to radi? Kao, ja ću sigurno znati 🙂
I sad, kažem ja njoj da sam ja imala istu želju kad sam bila mala, ali da mi nije uspjelo i pitam je zašto to uopće želi. ‘Pa da ne moram ići u kuhinju po sok dok gledam omiljenu seriju’. Aha, a da li znaš da ljudi koji imaju te sposobnosti troše jako puno energije i nakon što malo uspiju umom pomaknuti neki lagani predmet jako su umorni – tako da je puno jednostavnije otići po sok ili zamoliti roditelja da ti donese – komentiram ja. ‘Ali to bi bilo tako cool, voljela bih imati neke moći’, uporno će ona. Pa svi bi htjeli imati moći i uglavnom ih imamo puno samo što ih nismo definirali kao moći.
Ona, po prirodi uporna, na mene tvrdoglava ipak ne odustaje i vidim je kako žmiri i pokušava nešto pomaknuti u sobi. Nakon nekog vremena otvara oči i govori razočarano: eh ništa, nisam uspjela.
Napisala sam da je ovo objava oprostu. I jest.
Ponekad je jednostavnije valjda pomaknuti neki predmet mislima nego nekomu oprostiti. To nije zato jer ne želimo oprostiti. To nije ni zato jer ne znamo oprostiti. To je zato jer naprosto to nismo u stanju u tom trenutku. Zašto? Tko bi to znao. U takvim situacijama HO dođe kao melem na ranu – jer ako ne moram osjećati ljubav dok hopsam onda ne moram niti osjećati da sam oprostila dok hopsanjem opraštam, zar ne?
Kako je neOprost teret svatko imalo svjestan zna da mu je u interesu da se tog tereta oslobodi što prije.
Znate što je meni pomoglo u takvim blokirajućim situacijama? Jedna izjava jednog duhovnog učitelja: Ako ne možete oprostiti onda barem blagoslovite tu osobu ili situaciju. Blagosloviti mogu, to mi uopće nije problem. To me podsjeća kao da svetu vodu polijevam po bolnom području. Tako doživljavam i hopsanje – kao davanje blagoslova iz jednog trenutka u drugi apsolutno svemu. Imali već moći od ove?!
– Dani Ella
Ho'oponopono Tehnika 