Programi projiciraju našu stvarnost onakvu kakvu samo mi vidimo i zavode nas da toj slici slijepo vjerujemo, sve dok ne shvatimo da je nestvarna i jednako važno – bezopasna. Umjesto da tvrdoglavo gledamo te naše projekcije, možemo radije biti tvrdoglavi kad želimo pokrenuti Hvala.

Kad postavljamo pitanja, opet i opet, dajemo značenja, opet i opet, tražimo sva moguća rješenja ili osjećamo već dobro poznatu tjeskobu – to je ta navika koju smo naučili naše unutarnje dijete. Naučimo ga sad da u tim istim obrascima ubaci Hvala. I opet Hvala. I opet Hvala. Istom onom tvrdoglavošću, istom onom navikom, kao što sa oštrim alatom možemo napraviti štetu ili možemo rez po rez napraviti najljepšu skulpturu ikad.

Dok vrtimo iste priče u glavi to zapravo programi vrište da ih otpustimo. Dolaze nam uvijek iste situacije i slični problemi, a mi umjesto da ih pustimo iz naše kuće tvrdoglavo zatvaramo vrata i ne puštamo ih. Istom tom upornošću možemo otvarati ta vrata sa svakim Volim te… i opet Volim te… i opet Volim te. Slađe je biti umoran od stvarne ljubavi nego od nestvarnih programa. Volim te je najstvarnija stvar koja postoji.

I ne trebamo se bojati programa, dozvolimo im da nam pokažu gdje trebamo biti uporniji. Ako život shvatimo kao igru, tvrdoglavost postaje zabavna igračka. Ako već primjećujemo da postoje te neke osobine kojima održavamo programe na životu, zašto ih ne bismo iskoristili da održimo na životu ono što vrijedi?

Kratak je put od jedne misli preko navike do sretnog života. Ako ste imali potrebu da donesete novogodišnje odluke, donesite radije odluku da sa svakim Hvala započinjete ne novu godinu, nego novi život. Jednom kad unutarnje dijete pokrene Hvala Volim te, pustite da ono vas uči kako živjeti život na najlakši način.

– Nikolina Tomašković