Otpuštanje je od najveće važnosti kod čišćenja, zapravo jedino što se zaista tada i događa! Međutim, intelekt ne može pojmiti otpuštanje, to je njemu suluda ideja, nešto neizvedivo, apsurdno. “Kako da otpustim?”, pita se intelekt. Kod otpuštanja uvijek je problem u linearnom shvaćanju tog fenomena, kao da puštamo konopac ili tanjur iz ruku. Sjećanja i programi nemaju jasnu liniju odakle počinju i gdje završavaju, stoga je umu neshvatljiv taj koncept. Kako otpustiti je pitanje na koje uistinu ne postoji zadovoljavajući odgovor! Postoji samo djelovanje.

Dakle, moramo pomoći umu da otpusti, a to ćemo učiniti odustajanjem. Odustajemo zasićenjem Ljubavlju prema sebi. Ako svakodnevno radimo na voljenju i prihvaćanju sebe, to je djelo bez premca! U njemu je sadržan najviši nivo svijesti. Čišćenje je ustvari uklanjanje zapreka što blokiraju protok Ljubavi iz Sebe u posudu života. A kada je ona ispunjena Sobom, onda ćemo imati snage odustati. Odustajanje je tako energetska sitost, nezainteresiranost za zamjene koje smo zapanjeno prigrlili kao surogat svojoj Ljubavi i vezali se za njih. Ta vezanost je intelektualna, dok je otpuštanje energetsko, apstraktno i ne može ga se opisati kao alat. Nije stoga moguće otpustiti na isti način na koji smo i prigrlili. Dokaze za to imamo gotovo svakodnevno: kada na “silu” izgubimo nešto bez čega smo mislili da ne možemo i ako smo preuzeli odgovornost, radije nego se sažaljevali, otkrijemo blagodati koje zaista oplemene naš život.

Mi se očajnički držimo za strah, bolest, patnju, sulodog šefa, duga je to lista. A zapravo nam treba samo jedna stavka! Te nema na listi, ona je već integrirana, došla je tvornički s nama, neizreciva, a opet je najdominantnija kada joj to dopustimo!
Kažu, najbolji je put onaj sa Srcem. Ako gradimo Ljubav, onda je jedina posljedica tog čina otpuštanje. To je tada put sa Srcem.

Ne možemo se osloniti na um da će otpustiti! On to nije u stanju jer ne zna razliku između prihvaćanja i otpuštanja. Njemu je dovoljno par puta nešto ponoviti, bespogovorno će to prihvatiti kao neki postulat, zakonitost života. Tako je prihvatio svo smeće koje se skupilo i koje sada moramo čistiti. Zapravo, da bismo otpustili, potrebna je energetska “zamjena”. Ljubav je jedina kompenzacija, Božansko uravnoteženje koje može istinski otpustiti za nas.

Put otpuštanja je najteži, jer ga se um užasava. Ali opet – i Ljubav je nemilosrdna! Ona neprestano spaja razbacane puzle energije iz periferije svijesti natrag u novu sliku života. Jedini uvjet je da dopustimo da se maleni dijelovi slažu po inerciji Izvora, Božanstva, umjesto po staroj koja je bila prije. Ako insistiramo na staroj slici, otežavamo sili uravnoteženja da se odvija, pa će i drame biti veće dok čistimo.

Zaokupljenost Ljubavlju uklanja ambicije uma za otkrivanjem zašto su ovi problemi, zašto je šef idiot, zašto nemam novca. Svaki put kada insistiramo na zašto, onda sjećanja dodatno učvršćuju svoje pipke za naše energetsko tijelo, stvaraju nove linije dok prebiru za razlozima po inventaru u našem nesvjesnom.
Kaže se da svako zašto ima i svoje zato! Pa da, to je zbog toga što je “zašto” uteg, a “zato” lanac kojim smo vezani za njega. Kada smo Ljubav, onda se ne pitamo zašto, zar ne?

– Neno Lubich