Gledam meni dragu osobu kako mi govori o svom problemu, osjećam žalost i vidim suze u očima pa osjećam potrebu da pomognem. Kad je u pitanju netko tko nam je posebno drag, naš um govori da ne možemo okrenuti leđa pa pokušavamo shvatiti te probleme i pomoći ih riješiti. Imamo potrebu uključiti se jer smo naučeni reagirati.

Prava istina je da toj osobi ne možemo pomoći, barem ne vrteći film zvani „Rješavanje problema“. Niti možemo pobjeći, barem ne vrteći film zvani „Ne mislim se baviti time“. Ono što možemo napraviti je promijeniti perspektivu i prebaciti točku promatranja na sebe, jedino to i ima smisla jer u nama je taj projektor koji pokazuje film tamo vani. A da bismo zarotirali fokus s te osobe na sebe trebamo promatrati na način da ne prosuđujemo, ne donosimo zaključke, ne komentiramo, ne uskačemo u filmsko platno. Iz uloge promatrača sad smo u stanju vidjeti da to čemu svjedočimo nije „osoba s problemom“ nego slojevi programa ispod kojih je (uvijek bila i bit će) savršena osoba.

Od kuda onda sva ona drama? Ono što zovemo dramom je samo sloj koji se lagano odljepljuje kad kažemo Hvala i Volim te. A patnja, ona se čini stvanom, što je s njom? I to je samo još jedan sloj koji traži da ga otpustimo sa Hvala. I ponekad će nam doći inspiracija o tome što trebamo napraviti ili reći toj osobi, ali to nam ne smije biti cilj. Um traži cilj, ali Hvala je već na cilju.

Inspiracija je način na koji se božanska energija zabavlja, a mi smo medij putem kojeg putuje u obliku poruke među nama. Ako se pitaš da li je to što ti je došlo prava poruka – nastavi hopsati. Kad ti dođe prava poruka nećeš se uopće sjetiti pitati je li prava. Jer sa hopsanjem nam dolaze prave reakcije, ali prvo nam dolaze prave prilike za čišćenje kroz koje dolazimo do sveg drugog. No, hopsanje ne isključuje akciju jer ne možemo samo ušutjeti i buljiti u zid… U ovakvim situacijama najbolja akcija je suosjećanje – bivanje u ljubavi s tom osobom, na razini gdje prije nego išta kažemo prvo pitamo: “A što bi Ljubav rekla?”

Kad sam počela pisati ovaj tekst potkralo mi se slovo viška u prvoj rečenici pa je pisalo ovako:

„Gledam u meni dragu osobu kako mi govori o svojim problemima…“

Dakle, kažem da gledam tu dragu osobu u meni – ta prva rečenica je već znala u kojem smjeru ide ova objava 🙂 No, ipak sam maknula slovo „u“ iz razloga da bude jasnije ono što želim reći: čini se da vidimo nešto vani, ali zapravo to je samo sredstvo pomoću kojeg možemo vidjeti ono što je unutra. Da bismo zaustavili razgovor s programima tamo vani i predali ih Onome tko zna što s njima, trebamo se samo sjetiti zaustaviti film koji se vrti i reći Hvala. Jer tamo vani se moramo namučiti da bismo stvorili kaos s programima, ali unutra… o, unutra stvaramo čuda s nevjerojatnom lakoćom!

Osoba koja nam se došla požaliti uopće ne poziva na rješavanje problema već na čišćenje. Ona ne traži ništa nego samo daje. Reci Hvala i prihvati taj poziv 🙂

– Nikolina Tomašković