Koliko nas ima sastanak kriznog štaba u glavi kad mislimo da ce se dogoditi nesto strasno jer se nije dogodilo onako kako smatramo da bi bilo najbolje da se desilo? Jer taj isti krizni štab zasjeda dan i noc, crta nam crnog vraga na zid, pa docekamo starost, odnesemo svoje zelje, ideje, svoje snove u nemoc, bolesnicku sobu, pa i u grob? Koliko god mi zeljeli prekinuti zasjedanje kriznog štaba, bez vanjske pomoci (HO) tesko da cemo uspjeti u tom naumu, jer krizni štab na dnevnom redu ima nase strahove, nase frustracije i mnoge negativne misli pa ima posla navrh glave i nema namjeru otici samo tako.

A zasto?
Da je jednostavno rasti, prihvatiti promjene koje su bolne, koje traze napor i odricanje, mnogo puta trazi da ostavite i pustite one koje volite. Promjene su bol, a bol je ono od cega bjezimo, od cega se odmicemo, zbog cega cvilimo, zbog cega ronimo suze i postajemo toliko ocajni da ne vidimo izlaz.
Treba prestati bjezati od bola, bol je tu da vas podsjeti da trebate postati cvrsci, jaci, otporniji, bol nas upozorava da nesto nije kako treba biti, da su potrebne promjene jer bol nece proci sama od sebe.

Kad pogledate unazad, godina ima 365 dana, 8760 sati, 526 600 minuta.
Sto uraditi s toliko minuta? Toliko sekundi? (Ima ih preko 31 milijun, izracunajte sami!).
Ocekivati da ce proci bez bola, bez napora, bez da osjecamo da smo zivi, bez da osjecamo da zivimo tu kao bogom dana savrsentva ili samo da cekamo da te minute odu u nepovrat?
Pomiriti se sa cinjenicom da nitko nikad nece saznati tko ste ustvari?
Pomiriti se sa cinjenicom da nitko nikad nece saznati sto je u vama, pomiriti se sa cinjenicom da nitko nece vidjeti vasu iskru, vatromet vasih sposobnosti koje ste tako uspjesno sakrili duboko u sebi da ste uopce i zaboravili da ih imate???

Najveci neprijatelji s kojim imamo posla smo mi sami, koliko puta smo to procitali, culi, koliko je to puta ponovljeno. Tesko je pomiriti se s time i prihvatiti tu cinjenicu. Neprijatelj izvana ne postoji.

Treba pokusavati svaki dan i kad smo budni i kad smo u polusnu i kad spavamo i kad zivot nema smisla i kad ne vidimo razlog zasto ujutro ustati, sjetite se da je to sve samo privid koji je stvorio nas krizni štab i recite DA svom zivotu, recite DA svojim snovima, recite DA svojim idejama i ljudima koje volite i ljudima koje ne volite, recite DA svojim potencijalima, mogucnostima, suncu i kisi. Ne osjecate li se tako odmah…glumite pozitivu, jer ce te tako barem na tren utisati krizni stab i to ponavljajte tako dugo dok ne nestane potrebe da glumite.

I posljednje:

Kad ce te napustati ovu zemlju, kad se posljednji put okrenete oko sebe, vidjeti ce te ljude koji su dozvolili sebi da budu mrtvi prije nego su umrli. Znajte da vi niste jedni od njih.

Izbacite glasove iz sebe, izbacite krizni stab koji vam govori da ste rođeni nezeljeni, da ne mozete bolje da ste stvoreni da budete zrtva. Nije istina. Stvoreni ste da volite i da budete voljeni. I da zivite kako zelite a ne kako morate!

Volim te, hvala ti za bol, hvala hvala hvala…oprosti, zao mi je…hvala!

–  Rajko Horvatek