Često je pitanje komu govorimo Volim te, Hvala ti? Da li to govorimo sebi, univerzumu, Bogu, osobi ispred nas, kome? Zapravo, pravo pitanje je tko govori, radije nego komu govorimo. Ako kažemo da govorimo sebi, onda uistinu govorimo i svemu ostalom, jer je sebe sve to, i Božanstvo i univerzum, sva stvarnost koju živimo jer se ona projicira iz nas. Ne možemo pobjeći od te veličine! To je kao da udahnem duboko i pitam se što se dogodilo, da li sam ja uzeo zrak ili je zrak uzeo mene 🙂 Istina je i jedno i drugo, a ona je sasvim irelevantna, jer je krajnji rezultat toga moje postojanje sada i ovdje, što je neka druga istina. Temeljno je pitanje tko udiše i kako udiše?
Tko dakle govori?
Ne može drveni Pinokio postati pravi dječak iz pozicije dječaka, jer je taj već duboko u njemu! Jedini način je da krene od Pinokia i obrati se dječaku u sebi sa Volim te, da bi dječak odrastao, izronio iz uniformiranoga drvenog kalupa. Tada će Pinokio prepoznati svoju istinsku prirodu i odbaciti armaturu s kojom je hodao po svijetu i tražio zrak za disati. Prestati će postojati kao program, a zaživjeti će Božanstvo, Ljubav koja ne mari ni za čim, osim za voljenjem.
Prema tome, nije u konačnici bitno kome govorite Volim te! Sve je to ionako samo traženje radio stanice na kojoj Sebe tebe doziva. Vrtiš ono dugme, prebireš po svojim vibracijama i onoga trenutka kada to Volim te odjekne natrag po eteru tvoga bića, to je to! Stani tu i ne mrdaj! To je doba kada tvoj Dječak izranja iz svega onoga što si vjerovao i mislio, preuzima upravljač i počinje buđenje 🙂
– Neno Lubich
Ho'oponopono Tehnika 
Kako jednostavna istina koju je veoma lako zaboraviti jer moje veliko JA jos traga za malom ja…HVALA NEBU,SLUCAJU, BOGU I LJUBAVI…HVALA,VOLIM TE…