Činimo li nešto zato jer to istinski želimo, ili zato jer se bojimo?

tt

Činimo li nešto zato jer to istinski želimo, ili zato jer se bojimo?
Jesmo li na mjestu na kojem jesmo zato jer se tu osjećamo najbolje ili zato jer se bojimo pomaknuti s njega i otisnuti se u nepoznato?

Dok ne skupimo dovoljno hrabrosti da si damo odgovor na ta pitanja – i u skladu sa tim odgovorom i postupimo, nikakva tehnika neće nam donijeti čuda u život. Ali nam može pomoći da lakše spoznamo neke stvari i da se sa svojim odlukama lakše nosimo u najvećoj vjeri da je sve upravo onako kako treba biti.

Hopsajući protekle tri godine svjedočila sam mnogim krasnim stvarima, ljudima se život okretao naglavačke, nove veze, novi poslovi, novi stanovi. Moj je život zahvaljujući hopsanju bio lakši – jer sam se ja lakše nosila sa njime, ali nekako se nije mrdao sa jedne točke. Nije se mrdao – jer se ja nisam bila spremna pomaknuti se. Imala sam osjećaj da što god radila i koliko se god trudila, da usprkos svim seminarima i svemu, da sam nekako zapela, ali nisam mogla naći razlog tome. Kao i mnogi, nadala sam se da će radi mojeg hopsanja moja veza procvasti, da će se financije popraviti, da će se svakodnevnica na ne znam koji način obogatiti… ali stalno sam se vraćala na isto. Zapravo sam hopsala, ali ne istinski – jer nisam bila otvorena za SVE, bila sam otvorena da prihvatim scenarije koje sam si zamislila da bi se mogli odviti poradi mojeg hopsanja, na neki sam način dirigirala Bogu što bi on trebao napraviti sa mojim “hvala”, ali on me nije slušao. Hvala mu na tome. Zaredalo se puno toga – i smrti i bolesti i svakakvih situacija, tu mi je HO pomogao više od svega jer sam u svakom trenu bila sigurna da je sve baš onako kako treba biti pa kako god izgledalo. Pomogao mi je jer je slažući neke negativne stvari kroz moj život istovremeno ga čistio i otvarao nove prilike i vidike. Ali mi je trebalo tri godine da shvatim da se ništa, ama baš ništa neće dogoditi ako vi sami ne smognete dovoljno hrabrosti (ja bih rekla prvenstveno vjere) maknuti se sa sigurnosti obale i skočiti sa visoke stijene ravno u ocean. Prvo vam strah dok gledate s visine oduzme noge, potom i dah. Ali bacite se, puni vjere da će sve biti u redu. A onda ostajete bez daha neko vrijeme, okrećete se pod vodom, ali znate da ćete opet izroniti i da tamo gore iznad površine grije sunce i ljeskaju se valovi i da je puno neotkrivenih obala na kojima vas čeka nešto predivno. Ja sam se predugo sunčala na svojoj obali. Pa sam odlučila skočiti…

Biti u poznatom – to je najjednostavnije. Biti u onome što smo si namjenili prije nego smo uopće počeli živjeti po Inspiraciji – to je ono čega se grčevito držimo. Ali da li je to ono što nam treba? Sada kada se vraćamo sebi i znamo da će nam doći sve što nam treba u životu, sada kada nismo više iste osobe, sada kad se više ne bojimo svoje budućnosti, da li ostajući pod svaku cijenu u istom svijetu zatvaramo vrata onom drugom koji nas čeka, ali nema prostora da dođe? Sve se svodi na izlazak iz zone komfora. Čini mi se da je to na kraju ključno u svakom duhovnom radu, tehnici, nazovite to kako god želite. Dok se god stišćemo i skupljamo tamo gdje nam je već ugodno, poznato, zatvaramo se u svoje sigurne čahure – ne možemo krenuti naprijed. Ne možemo primiti sve prekrasne darove koje nam sprema Bog, naše više ja, Univerzum… jer za njih moramo napraviti mjesta. Rekla sam da nam je u tim čahurama ugodno – nije nam čak ni ugodno. Čak i to smo se uvjerili. Ili smo barem zaboravili koliko bi nam ugodno moglo biti samo kada bi se usudili potražiti više. Jedino što nam jest, to je da nam je ugodnije nego suočiti se sa svijetom koji nas čeka, jer on može biti i zastrašujuć, ali i jednako tako divan.

Ho mi je pomogao da dođem do te točke da shvatim da ne mogu dalje – jer si to ne dozvoljavam. Da je sve isto – zato jer se ja grčevito držim nekih stvari. Pomogao mi je da smognem hrabrosti priznati samoj sebi da nisam sretna – samo “sigurna”. Da sam se zatvorila u jedan odnos, život, svijet u kojem se mogu sakriti bilo kada od svih i svega – ali ne i od sebe. Ho mi je pomogao da si priznam da me strah krenuti dalje, da je jednostavnije ostaviti sve kako jest, da sam postala rob navike, ali da u toj navici nisam sretna. I tek onda sam shvatila zašto sam neprestano imala osjećaj da sam zapela usprkos svom trudu – zato jer jesam. Doslovno i fizički na jednom mjestu, psihički još više, vezana uz ideju svog života kakav sam živjela, a kakav i nije najbolji za mene. Vežemo se previše za stvari, za ljude, za ideje, za prošlost, za neke svoje stvorene ili dodijeljenje identitete i upravo je od toga najteže se odvojiti. Štošta smo spremni otpustiti, ali to ne, toga se grčevito držimo, to smo mi, to je sve što znamo i što nas definira. Ako pobjegnemo od toga, ako to otpustimo, ostajemo ogoljeni na pučini, goli pred sobom i pred Bogom. Ali to nismo mi – mi nismo ti identiteti – onako kako se sami vidimo i kako nas drugi vide. Štoviše, nekad smo toliko daleko od “sebe”, zalutali jednom davno i nastavili živjeti život kakav nam nije namjenjen.

Najteža odluka u životu jest napraviti rez – barem je meni bila. Cijelo moje Ho putovanje vodilo je do toga. Jer taj rez nije jednostavan, on boli, ostavlja bez daha, ostavlja uplakano lice. Ali upravo vas taj rez u životu vraća na NULU – doslovno. I ne bih imala hrabrosti za njega da nisam spoznala neke stvari, da nemam vjere da je sve baš onako kako treba biti i da može biti samo bolje. Jer krećete iz početka, prazni i otvoreni za sve divne stvari koje su vam namjenjene. I kad je taj rez jedina ispravna stvar za vas, onaj teži dio, ona bol (jer nije se lako odvojiti od “sebe”, jedine kakvu ste poznavali neko vrijeme) prestaje nevjerojatno brzo i svakim ste danom sve svjesniji da ste uradili ispravnu stvari i da tek sad kreće život. I sve se kockice počnu savršeno slagati, sve što vam treba vam polako dolazi baš onda kada vam to treba, sve krene nekim novim divnim tokom. Tek tada imate osjećaj da ste otvoreni čaroliji, čudima, da ćete tek sad živjeti život po Inspiraciji. A ono najbitnije: HO mi je dozvolio da krenem dalje prepuna zahvalnosti za sve dane u mom životu do sada, da krenem dalje bez gorčine i negativnosti, bez nekih zamjerki, uz jedno vječito prijateljstvo i prepuno iskustva i uspomena iz “prošlosti”.

Iz ove pozicije gledam oko sebe puno i previše preloših veza, prelažnih života, previše kompromisa i previše nezadovoljstva, previše forsiranja i previše tuge. Imam osjećaj da ljudi nose neke maske neprestano radi kojih ne vide prst pred nosom, kao da hodaju u nekom snu i nikako da se probude. Svakim sam danom sve sretnija da sam odlučila iskočiti iz tog sna i dozvoliti si da živim iskreno prema sebi, ali i drugima. Zato je HO nešto sa čim dišem i što me vodi u svakodnevnici jer me do sad nije iznevjerio.

T.T.
(Autorica poznata uredništvu)

Oglasi

One response

  1. Iskreno, proživljeno, inspirativno !
    Hvala Vam što ste svoje iskustvo podelili s nama koji smo na HO-O stazi, na kojoj ponekad zalutamo jer gubimo veru, jer ne znamo ko smo i ko bismo trebali biti.
    Vaše reči su mi potvrda da treba stalno ići napred, korak po korak, bez obzira što trenutno ne sagledavamo šta je iza krivine na stazi, jer je iza ono što je najbolje za nas.

    Hvala, hvala hvala !!!

    Svako dobro želim svima!

Komentiraj

Popunite niže tražene podatke ili kliknite na neku od ikona za prijavu:

WordPress.com Logo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš WordPress.com račun. Odjava / Izmijeni )

Twitter picture

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Twitter račun. Odjava / Izmijeni )

Facebook slika

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Facebook račun. Odjava / Izmijeni )

Google+ photo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Google+ račun. Odjava / Izmijeni )

Spajanje na %s