„Ponekad stvari koje ne možemo promijeniti na kraju promijene nas.“ – Nepoznat autor.

Proputovala sam zemaljsku kuglu mnogo puta, dovoljno da znam kako svijet dolazi u mnogo oblika, boja i veličina. Svi smo različiti, posebno kad se radi o našoj djeci.

Ako me imalo pratite, onda već znate da djeca zauzimaju duboko i posebno mjesto u mom srcu. Znate da djecu ne vidim samo kao našu budućnost, već kao srce i dušu onoga što mi jesmo. Oni su naši najveći učitelji i slatki podsjetnici da, u očima Boga, svi smo mi djeca, nevina, puna radosti i ljubavi. Ako im dopustimo, djeca će nam pokazati put kako da se vratimo sebi. Vodit će nas prema sreći i miru koje tražimo.

Ukratko, djeca su čarolija. Zbog njih trudnica zrači. Ispunjena je obećanjem, nadom i Božanstvom iz Svemira. Zbog toga će se prolaznici zaustaviti i nasmiješiti trudnici, dodirnuti joj trbuh te možda pitati kad joj je termin, kako se osjeća ili zna li nosi li dječaka ili djevojčicu. Buduća majka će uzvratiti osmijeh i uglavnom reći nešto poput, „O, nije važno, glavno da je dijete zdravo.“

Zdravo je prepredena riječ. To je etiketa koju često stavljamo na nekog drugog, potiče nas da mislimo o drugim etiketama, poput dobro ili loše, sretno ili tužno, ispravno ili krivo. Naravno, svi želimo zdravu djecu. To je prirodno. Ni jedan roditelj (ili odrasla osoba) ne želi vidjeti kako se dijete bori da hoda, čuje, govori, vidi ili da funkcionira kao i druga djeca. Volimo se nadati da će se naša djeca uklopiti te biti prihvaćena poput svih ostalih.

Pa ipak, životna je činjenica da diljem svijeta postoje djeca s različitim stupnjevima invaliditeta. Ako ste iskreni prema sebi, možda ćete priznati da ih gledate s primjesom tuge ili čak odvraćate pogled, kao da je Svemir pogriješio. Možda ih gledate sa zahvalnošću što je vaše dijete drugačije.

To je ljudska priroda. Ali, neka vam bude jasno; to nije naša božanska priroda. Božanska priroda ne vidi razliku. Ne vidi pogrešku. Vidi samo ljubav.

Dijete može imati teškoću s kojom se bori, ali i svima nama je teško u nekom dijelu života. To je neizbježno. Dolazi s bivanjem u fizičkom tijelu. Ponekad će borba biti nevidljiva, ponekad neće. Kako god bilo, nije važno.

Naša lekcija je jednostavna: da bismo živjeli iz Božanskog Jastva, moramo promatrati iz gledišta Božanskog Jastva. Pitajte bilo koje roditelje koji imaju dijete s teškoćama u razvoju i bez sumnje će vam reći kako im je jedina želja da se s njihovim djetetom postupa kao i s ostalima. Govore kako žele da vidite njihovo dijete onako kako ga Bog vidi. S ljubavlju.

I u tome leži tajna duhovnog života. Moramo početi shvaćati da smo svi jednaki. Ukrasi naših fizičkih tijela su iluzija.

Nažalost, ne izgleda uvijek tako. Učeni smo od rane dobi da vidimo samo ono što nas čini različitima: boja kože, nacionalnost, religija, veličina bankovnog računa, stupanj obrazovanja, sposobnosti koje posjedujemo (ili ne posjedujemo). Ako razmišljamo samo o razlikama, lako je staviti djecu u određene kategorije i  početi uspoređivati kako je jedno dijete drugačije od drugoga i zatim, što je još gore, etiketirati te razlike kao dobre ili loše.

U putovanjima od zemlje do zemlje, upoznala sam djecu s različitim sposobnostima (i teškoćama). Držala sam ih u naručju i evo što sam otkrila:

Ako si dopustimo da se približimo svoj djeci, čak i na koljenima, te ih pogledamo ravno u oči otvorenog srca, sami ćemo vidjeti da ne postoje greške. Vidjet ćemo da sva djeca, neovisno o sposobnostima, žele istu stvar: smijati se i ludirati, osjećati radost i povezanost, smiješiti se, grliti, osjećati da pripadaju. Žele biti sretni. Spoznati mir. Naći Boga.

I znate li što još žele? Također žele posegnuti za vama i učiniti vas sretnima. Ukratko, žele biti poput sve Božje djece.

Zapamtite, Bog ne daje posebnu djecu posebnim roditeljima. Običnim, nesavršenim ljudima daruje svoja najveća blaga. I onda stvara posebne roditelje.

Mabel Katz, 22. 3. 2020. (www.medium.com)

Prevela Jasenka Bizjak