Veliko čišćenje


Ho’oponopono je jednostavan. Ho’oponopono djeluje.
Ovo dvoje naizgled i ne ide baš zajedno. Za naše komplicirane situacije i probleme trebalo bi i komplicirano rješenje, zar ne?
 
A opet, s druge strane… Bog (Svemir, Priroda, Ljubav, Viša inteligencija) ne treba nikakve zavrzlame, filozofije, komplikacije da bi riješio ono što želi. Tek bljesak svemoći i – gotovo.
Ništa za Svemogućeg nije nemoguće.
Jedino što od nas mora dobiti je dopuštenje. lmamo slobodnu volju, i ako pasivno sjedimo, ne poduzimajući baš ništa (bilo mislima, riječima ili djelima), ni On se neće uplitati… Problemi se neće rješavati, samo će se gomilati, a mi ćemo biti sve bespomoćniji i nesretniji.
 
O djelovanju Ho’oponopona smo već pisali, ali donosimo još jedno iskustvo, ovaj put ”naše” osobe, odavde, ne nekoga tko živi tisućama kilometara daleko:
”Evo jednog mog čuda. Razmišljala sam prije neki dan kako se stvari ho’oponoponom rješavaju zaista bez napora… U to sam se uvjerila stvarno puno puta u ovih 7 mjeseci hopsanja. Svejedno, mislila sam, neka materijalna “čuda” bi kod mene išla malo teže. Recimo – automobil. Da Bog hoće meni dati automobil, ne bi mogao (oprosti, oprosti, oprosti!), jer: da mi ”uleti” nekakav posao, veća svota novaca – auto ne bih kupila. Da dobijem oooooogromnu svotu novaca na lotu – to ne mogu jer ne igram. Ne ispunjavam niti nagradne igre, i zapravo – nema mogućnosti da mi auto ”padne s neba”. Nikakve.
Nije prošlo par dana, zove me mama, kaže – njezin stric neće više voziti (zdravstveni razlozi), pa su on i žena odlučili auto POKLONITI meni!!! Vectru nekoliko godina staru, prekasnu, održavanu. Imaju svoju djecu, odrasle unuke, i gomilu nas malo dalje rodbine, ali eto, oni bi ga dali meni.
Kako ja nisam dobar vozač i ne želim voziti, a auto mi objektivno ne treba, ovo sam shvatila kao Božju pokaznu vježbu. Nikad ne sumnjati. Njemu je sve moguće. I čistiti, čistiti, čistiti :.
)))”
 
Pa što nam je onda potrebno za Ho’oponopono?
 
1. Preuzimanje 100% odgovornosti za sve što se događa nama i oko nas. Odgovornosti, ne krivice. Da nismo odgovorni, da sve to što se događa nije u nama, mi to ne bismo niti mogli ispraviti. Dakle, shvatimo i prihvatimo svoju odgovornost i moć koja s tim ide.
 
2. Prihvatimo se ”čišćenja”. Kao što bismo morali odvojiti vrijeme za čišćenje prenatrpanog podruma, i ovo čišćenje zahtjeva vrijeme. Srećom, ne neko izdvojeno vrijeme, samo vrijeme u našem umu. Umjesto besmislica koje su se do sada vrtjele u umu, zamijenit ćemo ih riječima Hvala i/ili Volim te. Samo to. Što češće. Stalno.
 
3. Nemajmo očekivanja. Naravno da mi najbolje znamo kako bi se naše ”situacije” trebale riješiti, i naravno da bi to trebalo biti ”sada” ili još bolje ”jučer”, ali prihvatit ćemo da to ne ide tako. Svari se rješavaju, uvijek, ali u Božje vrijeme i na Božji način. Dakle – strpljenja. Stvarali smo svoje probleme godinama, desetljećima smo gomilali ”smeće”, sad će za neke stvari trebati vrijeme, i naša posvećenost.
 
4. Nešto će se riješiti u vrlo kratkom vremenu. Ne bahatimo se pripisujući rezultate sebi. Ne podcjenjujmo pripisujući ih slučajnosti. Zahvalimo Bogu (Svemiru, Prirodi, Ljubavi, Višoj inteligenciji) na blagoslovu, i još se zdušnije bacimo na čišćenje. 
 
5. Čistimo već neko vrijeme i ne događa se ništa? Nikakvo čudo na vidiku? Napravili smo svoju listu želja i kao nekada Djedu Božićnjaku, sad smo je isporučili Bogu? Muči nas ljubav i malo financije? Pa ako nam se to nije riješilo kako smo mi zamislili, mislimo da Ho’oponopono ne funkcionira? İli možda Bog rješava ono što On zna da je hitnije, potrebnije, najbolje za nas? Ako nam se ”ne događa ništa”, zahvalimo Bogu na blagoslovu i još se zdušnije bacimo na čišćenje.
 
A ako ste od onih koji ne vjeruju, i to je u redu. Provjerite. Da bi Ho’oponopono djelovao ne trebate vjerovati. Bog nema miljenike, i ne pomaže samo onima koji vjeruju. Pomaže svima koji mu daju dopuštenje jednostavnim riječima Hvala i Volim te. Pa i ako se čitavo vaše biće opire pomisli da bi ovo moglo funkcionirati, ako se vaša lijeva polutka zgraža nad pomisli da uopće postoji univerzalno rješenje problema, a vi svejedno probajte. Među nama – što loše može biti od jednostavnog ponavljanja Hvala i Volim te?
– Karmen Jerković
 
 
 

Procvjetala sam

Procvjetala sam.
Svaki dan se mijenjam. Napredujem prepoznavajući Božansko u sebi. Ostajem vjerna sebi, svojim potrebama, promatrajući što se to događa unutar mene, i dajem sve od sebe da zadržim pozitivan stav svo vrijeme svoga postojanja. Ja vjerujem u svoju snagu, svoju predanost i unutarnje mogućnosti. Važno je NE što drugi misle o mene, nego što Bog  misli o meni.

– Autor nepoznat

Ramazan Šerif Mubarek Olsun!

Ramazan Šerif Mubarek Olsun!
Svim muslimanima od srca čestitamo Ramazan sa željom da vam ovaj mjesec bude mjesec svakog dobra, zdravlja i najljepše pobožnosti.
Vaše molitve i vaš post blagoslovi su za sve nas.

Svaki roditelj zna…

Svaki roditelj zna da je jedna od najvažnijih zadaća – pripremiti dijete na vanjski svijet, na život koji ga čeka.
Odgovorno i zdušno, puni ljubavi i brižnosti, na tome radimo od prvog dana.
Svijet koje je izvan veliki je i tajanstven – a naša obaveza je da dijete u tom svijetu što uspješnije nađe svoje mjesto.
Jeste li primijetili, sve svoje snage kao roditelji smo usmjerili na taj vanjski svijet, svi naši napori su da pripremimo dijete za budućnost.
A što je s unutarnjim svijetom? Što je s ovim sada, baš sada trenutkom??
Toliko smo ”izvan”, da ne znamo biti ”unutra”, toliko smo u ”jučer” i ”sutra”, da nemamo pojma da smo u ”sada”.
Učimo ih socijalizaciji, ponašanju u društvu, a ne učimo ih bivanju sa samima sobom… Učimo ih govorenju, ne učimo ih šutnji… Okružujemo ih zvukovima, bukom, a krademo im tišinu.
Sve to što radimo – a radimo u najboljoj namjeri i s bezganičnom ljubavi – udaljava naše dijete od njega samog.
Jačanje intelekta bez njegovanja duše jalov je posao.
Svi ti podaci, gomile i gomile, potrebnih i nepotrebnih, pada na njihovu nutrinu, poput fine prašine se taloži, i prekriva njihovo istinsko ja.
Neki će imati tu sreću, i otkrit će sami sebe. Povratak sebi neće biti ni lagan ni brz.
Oni manje sretni će se cijeli život pitati kako to da ne osjećaju trajnu sreću, tek neke povremene trenutke zadovoljstva, a imaju puno, možda čak sve.
İ opet je na roditeljima da poduzmu nešto. Nije kasno, nikad nije kasno.
Promjene počinju od nas – najprije trebamo ”čistiti” sebe – čistiti se od svih pogrešnih misli, vjerovanja, svega što čuvajmo u sebi, kao starudiju u podrumu. Kako čistimo sebe, čistimo i sve oko nas. Onda shvatimo da i “nema nikog vani” i da zapravo uvijek i samo čistimo sebe.
Promjene se događaju, a najprije ćemo ih vidjeti upravo na djeci.
Nevjerojatno je koje promjene Hvala i Volim te mogu pokrenuti, koliko dobra i ljepote unijeti u naše živote.
Volite svoju djecu? Najviše na svijetu?
Neka oni budu prvi kojima ćete uputiti ove riječi – na glas ili u sebi, dok su budni ili dok spavaju – svejedno.
Nakon toga, nastavite govoriti te riječi stalno.
To je cijela filozofija.
To je Ho’oponopono.
– Karmen Jerković

U početku bijaše Riječ

U početku bijaše Riječ.

Toliko puta smo to čuli, a da zapravo nismo znali što bi to moglo značiti za nas.
Riječi su moćne. One daju ili oduzimaju energiju, krijepe ili ubijaju.  Riječi, neovisno jesu li izgovorene na glas ili u sebi, treba vrlo pažljivo birati.
Ho’oponopono nas uči kako koristiti  riječi za svoje dobro, kako riječima krijepiti, iscjeljivati, popravljati.
Ništa novo, magično, tajno nećete čuti u Ho’oponoponu. Samo ono što ste već toliko puta čuli, i na svojoj koži osjetili, a to je –  riječi su svemoćne.
Da bi počeli proces ispravljanja svega lošeg  što nas muči, bilo kojeg problema, bilo kakve nevolje, potrebno je samo ponavljati – Hvala, ili Volim te. Samo to.
Što češće, po mogućnosti stalno. Neka vam te riječi budu prve s kojima ćete se probuditi, i zadnje s kojima  ćete  utonuti u san. To se zove  čıšćenje.
Kada primjetite da vas te riječi  prate cijeli dan, zarazne poput neke melodije koju ste u prolazu negdje čuli, počet  ćete  primjećivati neobične stvari. Neke teške i naizgled nerješive situacije sredit će se same od sebe… Ono sto vas je inače jako nerviralo, skoro da i ne primjećujete. Otvaraju vam se poslovi, upoznajete nevjerojatne ljude, događaju se čuda.
Ako ne prije, tada ćete postati svjesni svoje odgovornosti – one pozitivne, koja dolazi s moći . Postat  ćete svjesni da možete popraviti ono sto vas muči – odnose, posao,… sve.
Ali postajete isto tako svjesni da niste VI ti koji ste svemogući, nego da ta moć dolazi od drugog izvora, onog istog koji je na samom početku kreacije bio Riječ i dao Riječ. Sad nam je Riječ dao ponovo, da je koristimo pažljivo, sa zahvalnošću i poniznošću.
Pokušajte. Jedino što trebate je zamijeniti svakodnevno neprestano blebetanje uma prekrasnim riječima Hvala ili Volim te. Samo ponavljajte. Ne razmišljate kome idu, što se događa, i jesu li čuda moguća ili ne. Prepustite se i vjerujte. Ono što će se dogoditi, promijenit će vaš svijet.
– Karmen Jerković

Tko kontrolira – mi naše misli, ili one nas?

 ”Ako možemo prihvatiti da smo rezultat svih prošlih misli, osjećaja, riječi i djela, i da su naši sadašnji životi i izbori obojani ili zasjenjeni tim nasljeđem prošlosti, tada počinjemo uviđati kako proces ispravljanja ili popravljanja može promijeniti naše živote, naše obitelji i naše društvo.”
– Morrnah Nalamaku Simeona

Danas sve više ljudi spoznaje i prihvaća ideju o tome da naše misli određuju naše živote, da možda nismo krivi za sve što nam se dogadja, ali da smo svakako odgovorni za svoje stavove prema tome. Shvaćamo da je samo naš izbor na koju nogu ćemo se ujutro ustati, i da je samo na nama odluka hoćemo li vidjeti čašu napola punu ili napola praznu.

Ono što istovremeno mnogi misle jest da mogu sve, da znaju sve, da kontroliraju sve. Pri tome postaju arogantni, nadmoćni…. ne shvaćajući kako se ego poigrava s njima. Od tihog sluge, ego postaje nabusit gospodar.

Istina je da nemamo pojma. Koliko god napredan bio, čovjek je limitiran svojim čulima, svojim intelektom i svojom prolaznošću.

Istina je da svake sekunde bivamo preplavljeni s 11 milijuna informacija, od čega naš svjesni um može pocesirati tek petnaestak. I na osnovu tih 15-ak, mi mislimo da kontroliramo! Ne kontroliramo ništa, jedino svakom proteklom sekundom, minutom,…godinom, gomilamo sve više i više informacija i podataka, koji nesistematizirani bezglavo jure tamo-ovamo, pretvarajući se u sjećanja, odluke, misli. I oni upravljaju nama. Ne naš nadmoćan intelekt, nego milijarde i milijarde podataka…

Što čovjek tu može učiniti? Ništa, osim da odluči počistiti to ”smeće”, kako bi dopustio božanskom da djeluje.

Ho’oponopono nas uči čistiti, jer sto smo čišći, to nam se više vrata otvara, problemi se rješavaju na najneočekivanije načine, a nas preplavljuje mir. Mir iznad svakog poimanja…

– Karmen Jerković

Ho’oponopono djeluje!

Nastavljamo priču o dr. Lenu, najneobičnijem doktoru na svijetu. Izliječio je čitavu zatvorsku bolnicu, a da ni s jednim pacijentom nije niti razgovarao.
Koristio je ho’oponopono, drevnu havajsku metodu rješavanja problema.
Ho’oponopono možemo koristiti za bilo što što nas muči, ne samo zdravlje. Možemo rješavati i probleme u odnosima, obitelji, poslu, školi, financijama… Štoviše, ho’oponoponom možemo riješiti probleme koje imaju i drugi ljudi…
Ono što je najvažnije, ho’oponopono djeluje!
Ho’oponopono nije tehnika privlačenja. Nije niti tehnika vizualizacije, niti afirmacija. Ho’oponopono nije niti metoda kojom pomažemo drugima, kojom iscjeljujemo druge.
Ho’oponopono je metoda kojom sve što nas muči, sve što osjećamo i doživljavamo kao loše, problem ili bol – bilo u sebi ili u drugima, – rješavamo U SEBI.
I to je razlog zašto dr Len nije trebao osobni kontakt s pacijentima da bi ih liječio. On je zapravo njihove probleme rješavao i čistio – u sebi.
– Karmen Jerković

Najneobičniji doktor na svijetu

Kada je u havajsku Državnu zatvorsku bolnicu na mjesto glavnog psihologa došao dr. Len, nitko tome nije posvetio posebnu pozornost. Bio je još jedan u nizu onih koji dođu, i nakon kratkog vremena otiđu, radi izuzetno teškog posla.

U bolnici je bilo nešto više od 30 zatvorenika, mahom ubojica, silovatelja, psihopata. Samice su bile pune, oni su se kretali s lancima na rukama i nogama, a napadi između njih, i na osoblje bili su svakodnevna pojava. Samo osoblje je bilo u strahu, pod pritiscima, i nitko se nije zadržavao dugo.
Dr Len se odmah pokazao vrlo neobičnim – uvijek je bio dobre volje, i izgledalo je da se dobro zabavlja. To bi se još nekako i dalo shvatiti, ali problem je bio u tome, što on zapravo uopće nije radio svoj posao! Nije razgovarao s bolesnicima, nije im određivao terapije, niti davao lijekove. Jedini osobni kontakt s njima, bio je u bolničkim hodnicima, u prolazu.
Pa ipak, vrlo brzo su se počele događati promjene. Napadi su prestali, samice se ispraznile, lijekovi smanjili. I jedan po jedan, bolesnici su ozdravljivali…
Nakon nešto više od tri godine, taj odjel je zatvoren, jer više nije bilo bolesnika.
Metoda koju je koristio dr Len zove se ho’oponopono.