Ako podignemo stvari na apstraktniji nivo i promatramo sebe kao energiju, onda je to vrlo kompleksna struktura energetskih vlakana koja struji svugdje u nama i oko nas. Mi smo jedna velika energetska lopta koja u sebi sadrži višeslojnu strukturu svijesti, a njeno stanje ovisi o našem održavanju. “Curenje” energije je zapravo rezultat našeg otpora prema sitnom mučitelju, a ponajviše prema Sebi. To je komunikacija u jednom smjeru, predator crpi, a mi dopuštamo, jer stišćemo.

Uvijek je tu odgovor isti. Moramo preokrenuti stvar, preuzeti odgovornost, te od žrtve postati istraživač, pa onda i učenik. Ako nas netko svakodnevno tlači, što možemo učiniti? Pa nemamo baš puno izbora, dva, tri najviše. Maknuti ćemo se odatle, a ako to nije moguće, ostaviti ćemo nepromijenjeno stanje, pa čekati da univerzum riješi (a ovaj to rješava tako da nam “pošalje” tumor ili rak). A možda ćemo djelovati u smislu: “OK, što mogu učiniti da preokrenem stvar?” Život je projekt, scenografija beskrajna teatra u kojem igramo različite uloge i važno je da s vremena na vrijeme utječemo na scenarij, preuzmemo palicu u svoje ruke. Pa ćemo tako stalno raditi nove strategije i manevre kojima ćemo preusmjeriti energiju tog odnosa u neki drugi odnos, poput prihvaćanja. A kada se dovoljno osnažimo, možda i u Ljubav?

Ja to volim zamišljati kao da su rubovi naše aure neka ribarska energetska mreža. Ako je ona gusta, one malene kockice su jako zbijene, onda nema protoka iznutra prema vani, držimo sami sebe zatočenim. Sve što uđe, (a ulazi jer mi to dopuštamo), ne izađe, pa konačno dobije vlastitu svijest, instalira se u našu auru, postane neposlušni entitet koji nas iscrpljuje. Ali ako jaaako razrijedimo mrežu, kockice budu velike, onda sve prolazi kroz nas, i odlazi negdje u beskonačnost (možda tako Božanstvo čisti – mi propustimo, Ono pomete? 😀  Moramo dakle, razrijediti svoju privrženost ka osobnoj povijesti, programima, sjećanjima, svime onim što mislimo da jesmo.
Ho’oponopono radi na tome. To je praksa koja prorjeđuje naš otpor i pomaže nam da propustimo kroz nas životne bure. Istovremeno, ta dodatna energije će nam dati snage da istražujemo te iskorumpirane odnose, njihovo porijeklo i izvor. Odjednom, od žrtve postati ćemo aktivni sudionici u istraživanju naše moći da prihvatimo, ne prosuđujemo i počnemo u tišini razumijevati kako bezuvjetno voljeti, jer sada imamo znanje. 

– Neno Lubich

Čitajući tekst „Život temeljen na programima“ od Dani Ella, pao mi je na pamet ovaj moj kompjuter. Prije nekog vremena sam reinstalirala Windowse i sistem je radio savršeno, bez opterećenja, virusa, teških programa.
No, već nakon nekog vremena, surfajući, instalirajući nove programe, skidajući kojekakve gluposti, sistem se polako počeo zamarati, mijenjati, usporavati, izbacivati upozorenje o virusima, umarati opterećem svim i svačim…radi, ali radi sporije, lošije, ne radi punim kapacitetom.
I šta sada? Rješenje je vrlo jednostavno, svima znano i jedino moguće. Idem ga nanovo vratiti na početno stanje, na nulto stanje, na stanje kakvo je bilo na POČETKU na NULU. idem brisati sve i krenuti iz početka.

Zašto bi mi bili manje komplicirani nego jedan običan kompjuter i njegov Windows?

Naprotiv, mi smo mnogo kompleksniji i tokom našeg života nakupimo masu nepotrebnih znanja, iskustava koji nisu i ne trebaju više biti primjenjljivi na trenutno stanje i situaciju… Sve te stvari borave u nama, našoj svijesti, podsvijesti, našem umu. Bole, tište, guše… Malo po malo nas mijenjaju i uništavaju svaku iskrenu misao.
Rješenje nam je svima znano. ZABORAVI, BRIŠI, ČISTI!
Pomislite samo kako bi bilo prelijepo probuditi se ujutro čistog uma, neokaljanog iskustva, neopterećeni nekim znanjima i strahovima, predrasudama… Samo zamislite kako bismo funkcionirali?

—————————-

Budim se, pogledam kroz prozor i vidim divno plavičasto nebo prošarano bijelim oblačićima. Uživam u pogledu ne opterećujući se mišlju da će možda oblaci navući kišu. Jer bože moj, taj jučerašnji oblak je bio jučerašnji i ne znači da će se sve opet ponoviti.

Hvala, hvala, hvala, volim te živote.
U meni više ne postoji strah ili strijepnja od nečega ranije doživljenog. Moj Windows radi savršeno, nanovo instaliran, bez i jedne jedine mrlje starih programa i otrovnih virusa. Počinjem dan bezbrižno. Pijem svoju prvu jutarnju kaficu i uživam u okusu tog čudesnog napitka. Moje misli su sada i ovdje, nema one navale misli, nema konfuzije u glavi da li je nešto ispravno ili ne. Ne opterećujem se jučerašnjim danom i neprilikama koje sam imala, jer bože moj, to je bilo jučer.
Danas je novi dan, a ja resetirana na nulu.

Hvala, hvala, hvala, volim te živote, izgovaram kao mantru koja odagnava i najmanju mogućnost loših misli. Osmijeh mi ne silazi s lica, a srce ispunjeno nekom čudnom toplinom i ljubavlju. Ne želim da to stanje prestane. Zašto bi prestalo? Nemam više strahova, koji bi trovali moj sistem, moj novi život.

Hvala, hvala, hvala, volim te živote. Osjećam se kao da sam nanovo rođena. Pogled mi je bistar i jasan. Želim samo da se igram sa životom i ništa više. Dijete iz mene progovara: „ Hvala ti što si se vratila, nedostajala si mi!“, a ja počinjem bivati svjesna tog djeteta i njegove sreće, koja se tako zarazno širi na mene.

I dalje mi osmijeh ne silazi s lica. Sreća, kao veliki plimni val, se širi mojim bićem, ulazi u svaku moju poru. Osjećam se tako čisto, kao da u meni nikada nije bilo niti jedne tuge, bola ili straha.

Hvala, hvala, hvala, volim te živote.
Sve oko mene i u meni je poprimilo novu dimenziju, dimenziju djetinjeg čistog i netaknutog uma.
Boje su intenzivne, mirisi omamljujući, a zvukovi kao pijev slavuja…
Prekrasan bijeli leptir mi dolijeće na dlan, a ja ne razmišljam više kako i zašto se on odjednom stvorio tu, jer ljudi moji, pa leptir, kamen ili prica i trebaju da budu samo leptir, kamen ili ptica, a ne neki tihi požar u oku neba, jer obmana je predugo bila sve ono što obmana nije.

—————————-

Rješenje nam je svima dobro znano.
ZABORAVI, BRIŠI, ČISTI!!!
REINSTALIRAJMO NAŠE WINDOWSE. Pobrinimo se za svoj sistem bar istom onom brižnošću i pažnjom kako se brinemo za ovo čudo tehnike. Nemojmo zaboraviti da smo i mi sami mnogo veće čudo nečega još većeg i moćnijeg.

Hvala, hvala, hvala, volim te živote.
Eto, odoh sada da se poklonim svemu što unutar mene, duboko u mojoj duši živi.
Odlazim, jer napokon znam da ima gdje da se ode, kada se želi poć’ čist, bez prošlosti, bez snova i sjećanja. Predugo sam bila u tom začaranom krugu sna i jave.
Hvala, hvala, hvala, volim te živote.

– Neda Bobinac

Da bismo mogli otpustiti potrebna nam je kompenzacija. Ako nešto izvadimo iz posude, moramo je nečim napuniti, jer posuda žudi uvijek biti puna, to je priroda stvari. Ona je život, ona je iskustvo, ona je svijest. Otpustiti možemo ako imamo nešto što će ispuniti to mjesto…nešto veliko, ogromno, nezamjenjivo…Ljubav će ispuniti našu Dušu do te mjere da sve drugo nema šanse u otimanju naše pažnje.
Važno je održavati vagu u ravnoteži! Ako s jedne strane nešto izvadimo, na drugu moramo dodati Ljubav.
Otpustiti je lako, ako imamo Ljubav! To je ključ Života, Ljubav, taj grabežljivac srca, sjajna nakupina divne svijesti što smisao svemu daje!

– Neno Lubich

Jedini pravi izazov kojeg imamo kao bića od percepcije jest osvijestiti Ljubav. Nemamo drugog zadatka. Put Ljubavi nas uči kako da istinski volimo i prihvatimo sebe. Uči nas da sve provlačimo kroz Ljubav, sve naše probleme i zabrinutost. Uči nas da uronimo u sam Izvor tog Volim te, umjesto da vrtimo glavom hvatajući tek jeku u koju smo cijeloga života vjerovali, bili spremni ubiti za nju i beskrajno patiti. Provodimo zbunjeno svoje živote, žudimo da je dohvatimo, pjevamo o njoj… tragamo, tragamo… za ljubavlju.

Volimo misliti kako je ljubav malena stijena usred oceana, spasitelj naš, utjeha, čudo nad čudima, sve što poznajemo. Ali prava je istina da stojimo na oceanu, a ne na stijeni! Ljubav je sve što okružuje naš otpor. Ona nepokolebljivo pritišće grč straha privržen malenoj stijeni, “čvrstom tlu” takozvane sigurnosti, toj mrvici svijesti što Ljubav je oplakuje. Otvoriti vrata ili ne? Skočiti? Opet krivo.  Nemam što otvarati niti skakati, Ljubav u meni će to! Dopustiti joj moram, jer to je put Ljubavi.

– Neno Lubich

Često se pitamo: kako to, ja čistim, a ništa se ne događa? A je li djelujemo? Netko je lijepo rekao “only action counts” (samo se djelovanje računa) 😉

Znate ono kako urođenici komuniciraju sa svijetom oko sebe? Sa šumom, životinjama, vjetrom, mirisima? Oni su u interakciji s prostorom koji ih okružuje i u tom odnosu preživljavaju, evoluiraju kroz svjesnost. Znači, ako lovac ide u džunglu loviti, onda on prati znamenja i simbole koje mu šuma šalje kako bi uspio u nakani da ulovi životinju ili možda pronađe vodu. Ni mi nismo iznimka – nama je također zadaća da komuniciramo sa svijetom i postignemo svjesnost odigravanja iza zavjese kako bismo mogli zaista preuzeti odgovornost. Hew Len razgovara s autom, cestom, avionom! Što mislite zašto on to radi? Koja je razlika između njega i urođenika? Pa prvenstveno u tome što je on morao slomiti samovažnost i ego koji mu je šaputao kako je to glupost razgovarati sa stolicom, dok je urođeniku to prirodno stanje! Na sličan način Len dolazi i do alata. Osluškuje što mu univerzum kaže i kroz čišćenje dolazi do razumijevanja tih poruka, do jasnoće koja mu omogućuje da donese kvalitetne odluke. On nema problema nama reći da trebamo sunčati plavu bocu s vodom! Zato jer je siguran, nema nedoumica da je to alat kojeg je dobio od univerzuma, Božanstva, Izvora, kako god to nazvali. Koja je razlika između njegove sigurnosti i naše nesigurnosti? Mislite li da je Len poseban? Razlika je samo u tome što je on premostio svoju pažnju izvan sobice svakodnevne pozornosti i proširio se u veći prostor, tamo gdje je ekipa 🙂

Čišćenje je ustvari uklanjanje prepreka između nas i univerzuma, gradnja energetskog mosta kojim komuniciramo sa svim što nas okružuje. U jednom trenutku će nam postati jasno da je ta komunikacija dvosmjerna! “Pitaj i dobit ćeš”, opet je netko rekao 🙂

Dakle, ako idemo tražiti (lovac) posao ili partnera onda ćemo pokušati saznati što se događa u okruženju (šuma), kakvi se impulsi se javljaju duboko u nama, u želucu, u plućima (znamenja). Pratiti ćemo pozorno te znakove, svijet oko nas i svoje tijelo, te pokušati saznati kakve putokaze nam daju da pronađemo najbolji posao, partnera. To su sve alati koje neprestano dobivamo, baš kao i Hew Len! Ali naš posao ih je prepoznati kao takve, slomiti strah, nepovjerenje i samovažnost koja sve proglašava nevažnim i glupim.

Znači ako stalno nailazimo na partnere koji nas maltretiraju, onda hopsamo da očistimo temeljni uzrok zbog kojeg privlačimo te likove, radije nego da nas večeras ne izmlati kada dođe doma! Krajnji cilj je iscjeljenje, odnosno odraditi posao kojeg imamo sada i ovdje učiniti. Zato se kaže da su alati koje sami dobivamo vrlo osobni, zapravo ekstremno osobni, usudio bih se reći. Oni su naša direktna interakcija s Božanstvom i kao takvi zlata vrijede.

Preuzimanje odgovornosti znači djelovanje. A to djelovanje je upravo korištenje svega što nam dođe s velikom pažnjom i ljubavlju. Onda ćemo imati i vrhunske, ali i brze rezultate.

– Neno Lubich

Svakodnevni život ispunjen programima, podacima i sjećanjima iscrpljuje našu životnu silu i na neki način utaba našu energiju, baš kao staze duboko utabanog snijega. Za to vrijeme svježi, netaknuti snijeg stoji po strani i čeka da na njemu slikamo svoje snove, svoju veličinu i radost.
Sve što znamo o sebi je zapravo vrlo siromašni lik u priči o nama samima koja se odvija u umu. Mi u svojim glavama neprestano opisujemo svoju svakodnevnicu, zabrinutost, strah i vezanosti, i održavamo to stanje jako uvjerljivim.

Otpuštanje je od najveće važnosti kod čišćenja, zapravo jedino što se zaista tada i događa! Međutim, intelekt ne može pojmiti otpuštanje, to je njemu suluda ideja, nešto neizvedivo, apsurdno. “Kako da otpustim?”, pita se intelekt. Kod otpuštanja uvijek je problem u linearnom shvaćanju tog fenomena, kao da puštamo konopac ili tanjur iz ruku. Sjećanja i programi nemaju jasnu liniju odakle počinju i gdje završavaju, stoga je umu neshvatljiv taj koncept. Kako otpustiti je pitanje na koje uistinu ne postoji zadovoljavajući odgovor! Postoji samo djelovanje.

Dakle, moramo pomoći umu da otpusti, a to ćemo učiniti odustajanjem. Odustajemo zasićenjem Ljubavlju prema sebi. Ako svakodnevno radimo na voljenju i prihvaćanju sebe, to je djelo bez premca! U njemu je sadržan najviši nivo svijesti. Čišćenje je ustvari uklanjanje zapreka što blokiraju protok Ljubavi iz Sebe u posudu života. A kada je ona ispunjena Sobom, onda ćemo imati snage odustati. Odustajanje je tako energetska sitost, nezainteresiranost za zamjene koje smo zapanjeno prigrlili kao surogat svojoj Ljubavi i vezali se za njih. Ta vezanost je intelektualna, dok je otpuštanje energetsko, apstraktno i ne može ga se opisati kao alat. Nije stoga moguće otpustiti na isti način na koji smo i prigrlili. Dokaze za to imamo gotovo svakodnevno: kada na “silu” izgubimo nešto bez čega smo mislili da ne možemo i ako smo preuzeli odgovornost, radije nego se sažaljevali, otkrijemo blagodati koje zaista oplemene naš život.

Mi se očajnički držimo za strah, bolest, patnju, sulodog šefa, duga je to lista. A zapravo nam treba samo jedna stavka! Te nema na listi, ona je već integrirana, došla je tvornički s nama, neizreciva, a opet je najdominantnija kada joj to dopustimo!
Kažu, najbolji je put onaj sa Srcem. Ako gradimo Ljubav, onda je jedina posljedica tog čina otpuštanje. To je tada put sa Srcem.

Ne možemo se osloniti na um da će otpustiti! On to nije u stanju jer ne zna razliku između prihvaćanja i otpuštanja. Njemu je dovoljno par puta nešto ponoviti, bespogovorno će to prihvatiti kao neki postulat, zakonitost života. Tako je prihvatio svo smeće koje se skupilo i koje sada moramo čistiti. Zapravo, da bismo otpustili, potrebna je energetska “zamjena”. Ljubav je jedina kompenzacija, Božansko uravnoteženje koje može istinski otpustiti za nas.

Put otpuštanja je najteži, jer ga se um užasava. Ali opet – i Ljubav je nemilosrdna! Ona neprestano spaja razbacane puzle energije iz periferije svijesti natrag u novu sliku života. Jedini uvjet je da dopustimo da se maleni dijelovi slažu po inerciji Izvora, Božanstva, umjesto po staroj koja je bila prije. Ako insistiramo na staroj slici, otežavamo sili uravnoteženja da se odvija, pa će i drame biti veće dok čistimo.

Zaokupljenost Ljubavlju uklanja ambicije uma za otkrivanjem zašto su ovi problemi, zašto je šef idiot, zašto nemam novca. Svaki put kada insistiramo na zašto, onda sjećanja dodatno učvršćuju svoje pipke za naše energetsko tijelo, stvaraju nove linije dok prebiru za razlozima po inventaru u našem nesvjesnom.
Kaže se da svako zašto ima i svoje zato! Pa da, to je zbog toga što je “zašto” uteg, a “zato” lanac kojim smo vezani za njega. Kada smo Ljubav, onda se ne pitamo zašto, zar ne?

– Neno Lubich