Prije negoli smo se “spustili” na Zemlju i utjelovili, bili smo svjesni činjenice da nismo ovo tijelo jer smo postojali i prije negoli smo “ušli” u njega. Znači, samo tijelo nismo sigurno, ali ono je tu i pomoću njega putujemo u ovoj zemaljskoj avanturi.

Trebalo je nekoliko godina da naučimo govoriti, još nekoliko da naučimo razmišljati, snalaziti se u ovom svijetu. U cijeli naš razvoj uloženo je dosta i vremena i truda, da bi na kraju postali individue koje se znaju brinuti o sebi. Trećinu svog života “potrošimo” na samu pripremu za život i kad smo se napokon prilagodili svim mogućim svjetovnim senzacijama, zaključujemo da nešto u cijeloj toj priči ne štima… i onda kreće potraga za odgovorima na razno-razna pitanja o smislu života.

Cvijet koji sam posadila i stoji mi na polici se sigurno ne pita zašto je baš tu gdje je i koji je njegov smisao u životu. Istina, cvijet ni nema te mogućnosti vlastitog propitivanja, ali i da ima što bi to značilo u njegovim okvirima? Bi li ga mučilo to što je postavljen u spavaćoj sobi, a ne na primjer u dnevnom boravku? 🙂 Možda bi svoj cijeli životni vijek proveo u toj čežnji za promjenom, ne znajući pritom da i nije baš neka velika razlika između boravka u te dvije prostorije.

Ispada, da smo trećinu svog života potrošili na osposobljavanje (nas samih) da bismo mogli u jednom trenutku uočiti u čemu je problem.
U čemu je problem?
Pa ispada da je problem u tome što smo se previše vezali za sve ono što nas je snašlo od kad smo se doselili na Zemlju. Pa to i nije tako neobično, jer kako uopće i možemo posumnjati da nešto u cijeloj priči nije u redu? Ako smo se susreli s hooponopono filozofijom, onda odjednom počinjemo sasvim drugačije doživljavati svijet i vlastiti život. HO nas uči da sve što smo naučili (osim naravno same osnove) je ustvari višak, da su to sve programi koji nam samo smetaju i nemaju nikakve veze s onim što mi uistinu jesmo.

Što će se promijeniti ako hopsamo? Sigurno se neće promjeniti naš temeljni oblik, i dalje ćemo biti u tijelu. I dalje ćemo biti društvena bića, živjet ćemo u istim ili sličnim okvirima u kojima smo živjeli i do sada. Ono što će se promjeniti je naša usmjerenost u životu. Ne možemo postati ono što već nismo. Znači između nas sada i onoga što jesmo dijeli nas sve ono što nismo 🙂

Naravno, tu se ne radi o fizičkoj udaljenosti, jer nje ustvari nema. Ne radi se ni o razno raznim preprekama, jer niti njih ustvari nema. Ako promatram na primjer svoja stopala, mogu li reći da se između mene i mojih stopala nalaze noge, trup i vrat? Mogu naravno, ali iz pozicije tijela kao cjeline ustvari udaljenosti nema. Problem je u nedostatku spoznaje. Iz pozicije Istine problema ustvari niti nema, pa bi se naša spoznaja trebala bazirati na toj činjenici.

Hopsajući mi brišemo ogledalo ispred kojeg stojimo. Zanima nas jasan odraz nas samih u njemu. Ali zanimljivo je ustvari uočiti da se brisanje ne odvija na nama samima – brišemo ogledalo, a ne ono što se zrcali u ogledalu, je li tako?
Problem nije u nama, problem je u krivoj percepciji (zamućenom ogledalu). Ne mijenjamo se ustvari mi (to niti nije moguće) mijenja se naše percipiranje stvarnosti putem “čišćenja ogledala”. Nismo mi zamućeni programima, ogledalo je. Ako subjekt pokušava sebe vidjeti preko neodgovarajućeg objekta, naravno da slika neće biti vjerna preslika subjekta. Znači s nama je sve u redu – oduvijek i zauvijek! Ono što nije u redu je naša iskrivljena percepcija (zamućeno ogledalo) preko kojega doživljavamo sebe…i to brišemo hopsajući. ♥ ♥ ♥

– Dani Ella

…danas shvaćam, što u mladosti ne shvatih… moj je život pun OBILJA… jer ljubav Božja živi u meni. OBILJE nije bogatstvo mjerljivo novcem, već poimanje onoga što je u nama. Kada s ljubavlju prihvaćamo ljude i situacije oko sebe – a ja zaista to činim – i kada znamo da je sada i ovdje sve na pravom mjestu, tada spoznajemo da nas istinski preplavljuje OBILJE – obilje ljubavi od Boga… u svakom susretu, u svakom poljupcu, u svakom dodiru, u svakom zadivljenom pogledu upućenom rascvjetalom cvijetu i poletjeloj ptici, u svakom plavom nebu i moru i rijeci… i toploj ljudskoj riječi…

Kako znati koji je naš put, svrha, djelujemo li iz straha ili iz inspiracije i ljubavi… kako znati što je ispravno, što krivo, kako znati jesmo li mogli bolje, drugačije… što bi bilo da smo….?

Sve su to pitanja, dileme na koje tražimo odgovore kojih nema… Danas jedan odgovor, sutra drugi….. koji odgovor je pravi ? Svi i Nijedan.
Pravi put je onaj na kojem smo baš sada, putevi se spajaju, razdvajaju, križaju, putevi nas vode od jednog do drugog…. i svi su ispravni svi su pravi jer su naši….

Ho’oponopono put… što se rješava, čisti… kamo nas vodi ???… ne znamo i ne možemo znati. Možemo postavljati pitanja, tražiti nepostojeće odgovore, možemo željeti, pretpostavljati, analizirati… A možemo i jednostavno BITI na tom našem putu jedinom ispravnom…

Hvala

– Vanja Štrmelj

Je li je moguće da počnemo hopsati i da nam se ne desi baš nikakva promjena? Po meni to nije moguće, ali je moguće je da nam se počnu dešavati stvari koje ne očekujemo. Među tim ne očekivanostima može nam se desiti i da nam se ne dešava ništa novo. “Ništa novo” nije ništa, to je isto jedna od mogućnosti u mnoštvu.

Često na ulici sretnem jednu ženu koja je u tolikom teškom stanju (i fizičkom, i psihičkom, a onda mora i duhovnom) da kad god je vidim počnem hopsati ubrzano. Srednjih je godina i imala je nekih psihičkih problema, jedva se kreće, po cijele dane nešto raznosi, žica cigarete od prolaznika, kopa po kantama za smeće…
Iako se ne čini da je baš nešto zabrinuta za svoj život, meni nekako uvijek pada na pamet i pitam se: što bi bilo kad bi ona počela hopsati? Na ovoj gruboj razini vjerojatno ne bi bilo nekih velikih promjena odmah (ili se varam) ali na finijim razinama unutar nje bi se dešavao pravi pravcati spektakl. Zamislite te blagodati za svaku česticu unutar nje kad bi odjednom počele uživati u Hvala i Volim te. Ako bi ona hopsala dovoljno dugo i predano neka promjena bi se morala vidjeti, manifestirati i na ovoj gruboj materijalnoj razini. E kad bi….
Ona kako sad stvari stoje neće nikada početi hopsati, a to nije niti važno iz moje pozicije (za ono što mene žulja kod nje ne treba ona hopsati nego ja).
Možda ću jednog dana proći kraj nje i više je neću doživljavati na isti način – iako će ona sama biti možda u potpuno istom stanju kao i sada.

U tome je poanta, uglavnom… Kako se mijenja naša vlastita svijest mijenja se i naš doživljaj vanjskog svijeta. Tako je na primjer moguće da ja vidim ljubav tamo gdje je netko drugi ne vidi, i obrnuto naravno. Pa to se u stvari i dešava cijelo vrijeme – naš doživljaj svijeta formira ono što u tom svijetu vidimo. Svijet je takav kakav je, uglavnom šaren (polje svih mogućnosti), ali ako sam prepuna ljubavi onda uglavnom vidim ljubav svugdje i u svemu (isto je i sa svim ostalim emocijama).

Iako nisam išla baš za time primjetila sam da mi se baš to i događa – da tamo gdje sam nekad vidjela npr. nemir – da sada vidim mir, (ništa se nije promijenilo – osim što se nešto promijenilo unutar mene, a to znači da se promijenilo Sve).

Kad procjenjujemo je li se nešto promijenilo od kad hopsamo onda ustvari ne bi trebali krenuti u inventuru kao da smo u dućanu, nego bi mogli obratiti pažnju na naš unutrašnji svijet. Ako unutar sebe osjećamo mir onda bez obzira koliko “grmi i sijeva” vani i koliko jako “pljušti kiša” trebali bi biti svjesni da je sve u redu – naravno ako je mir u nama onda vanjske nepogode i ne doživljavamo kao nepogode nego kao svojevrsne senzacije koje su trenutno tu – prije negoli krenu dalje ♥ ♥ ♥

– Dani Ella

Nedavno sam pročitala tekst u kojem se čuđenje i euforija nakon nekog lijepog događaja smatra izrazom nepovjerenja u život, jer kako se možemo čuditi nečem lijepom što nas je zadesilo ako po difoltu to i zaslužujemo? Što je tu čudno i što tu može izazvati euforiju?
Prije nisam bila toliko euforična, više sam se orijentirala na loše stvari i na traženje rješenja, racionalizirala.

Obzirom da u posljednje vrijeme često skačem do plafona od euforije, imala sam potrebu preispitati sebe. Tijekom tog preispitivanja, sjetila sam se Lane i njenog društva prije 5 godina kada su otikrili neke šarene kukce i silno se smijali gazeći po njima. Razgovarala sam s Lanom i rekla joj da je svaki kukac živo biće, lijepo čudo koje je Bog postavio na Zemlju s razlogom. I koliko god je lako ubiti to sitno biće, nikome od nas nije moguće stvoriti ga ponovo. Mi ne možemo stvoriti nijednog kukca, nijednog mrava… svi su oni čudo života. Kojih godinu dana nakon tog razgovora, Lana je bila oduševljena svakom bubom na koju je naišla i svaku mi je nosila na ručici uz: “Mami, pogledaj kakvo prekrasno živo biće, gle krila, gle točkicu, gle kako se presijava…”. Još se uvijek čudi nad životinjicama koje dođu u dvorište.. neki dan sam morala pomaziti žabu krastaču.. nije mi baš bilo svejedno isprve.. i htjela sam reći da je stavi dolje, da može dobiti neku bolest od nje, ali Lanina euforija i čuđenje nad malom žabicom koja može tako jako odskočiti i koja je tako lijepe zelene boje, bili su zarazni..

Djeca se čude i proslave svaki sretan događaj, “radosno kao djeca”. 🙂 Čini mi se da je prestanak čuđenja nad životom odlika odraslih ljudi. Djeca će prepričati što se desilo i jako se veseliti, neće racionalizirati, neće pričati o uzrocima, neće tražiti slična zbivanja i tuđa iskustva, dok će naš um dati sve od sebe da euforiju nadomjesti racionalizacijom i pretvori je u riječi.

Kako ono što trebamo proživjeti možemo pretvoriti u riječ? Pa “riječ je tijelom postala”! Euforija nad još jednim čudom života dolazi prirodno, poput izdisaja.

Slobodno si dopustimo čuđenje i euforiju. Nije to nešto što trebamo naučiti, samo se trebamo sjetiti.. autor meni najdraže knjige Mali princ, rekao je da su svi odrasli ljudi jednom bili djeca. Slažem se s njim.

– Petra Varsić

Prekrasan proljetni dan. Nakon dugotrajnih upornih kiša napokon sunce. Sezona sparoga, jedva dočekan vikend da odem u berbu. Krećem, s jedne strane radost, a s druge sumnja…. Zmije, čeperi (krpelji), pauci i svakojake opasnosti. Dilema ići ili ipak ne., što će prevladati u mom umu, ne znam… hvala, volim, hvala volim…. Odlučujem ipak uživati u prirodi što me okružuje..Penjem se na jedno brdašce i kroz jedva prohodnu makiju upuštam se u branje (meditacija u pokretu). Korak, po korak ne misleći na zmije, pauke, probijam se kroz makiju, zdraču,… i uživam u berbi. A koliko malo je falilo da odustanem, a ovisilo je samo o meni o tome koji film će prevagnuti, film straha i sumnje ili film povjerenja i ljubavi …

Ne znam što se sve krije iza Ho oponopona, što se čisti, rješava, kako uopće funkcionira… Svjedočimo malim i velikim čudima i prekrasnoj energiji Hvala ti i Volim te, svjedočimo i sumnji, razočarenju “ništa se ne dešava”…. Krenuvši na ho oponopono put, ostavila sam svoj racionalni um malo po strani, svjedočanstva drugih nisu mi bila toliko važna… ja jedino mogu biti svjedok…. Svjedočim i danas prekrasnom osjećaju što mi HO donosi….

Nekako um uvijek traži dokaze, nešto opipljivo, konkretno, kako uistinu znati jesu li svakodnevna mala čuda ili pak velika čuda uistinu rezultat HO….. ponovno vaganje, preispitivanje, traženje dokaza…
Kad nešto riješimo ili se riješi, osjetimo ushićenje radost, zanos, povjerenje da ipak djeluje… kratkotrajno jer se već sljedećeg momenta neke druge brige probijaju na površinu i ponovno se nalazimo u borbenom obruču….….

Prepustimo se energiji Hvala i Volim te i dopustimo da prožme svaku našu stanicu…. da bude melem za naš strah, ljutnju, sumnju, nestrpljenje, da ih jednostavno pretoči u energiju ljubavi……… zar to već nije Čudo ♥

Hvala, volim ♥ ♥ ♥

– Vanja Štrmelj

Nije lako prepustiti se, kada sve govori da propadaš. Ako gledaš u vlastitu MR snimku i jasno se vidi veliki tumor, osjećaš kako ti se želudac diže od straha, kako kolabrira cijeli svijet što si ga ikada percipirao…

Prepuštanje je proces, rastavljanje cigle po ciglu, demontiranje utvrde kojoj smo služili cijeloga života. Otpuštanje je upravo to – rastavljanje samoga sebe komad po komad! Strah te sputava, iskonski strah od propasti koji ti je opisivan od kada si se rodio, a stalno te i upozoravaju na njega. Ali ima nade

Ako odustanemo od utvrde u samom startu, odreknemo se posjedovanja osobne prošlosti – moći ćemo dohvatiti suštinu našeg bića – Ljubav koja je naš jedini vlasnik i stvarnost. Tada možemo u svjesnosti Bivati, s lakoćom ispaljivati strijelu Amorovu u život, Voljeti ono što Jesmo.

– Neno Lubich

… Sve što je dosad nastalo novo iz bilo kojeg područja izlazilo je iz poznatih okvira. Ako vrtimo stalno jedno te isto – rezultat mora bit opet isti, odnosno sličan.
Neće se dogoditi ništa strašno, ako si s vremena na vrijeme dozvolimo da malo izađemo iz poznatih, sigurnih okvira.
To je ustvari ono što se prirodno dešava kad zaustavimo um hopsanjem. Na scenu nastupa inspiracija. Inspiracija u stvari nije nadogradnja na programe. Ona je u odnosu na programe, kao dan u odnosu na noć. Znači ili je dan ili je noć. Što više hopsamo, to je inspiracija prisutnija i na neki način razbija koncepciju programa. Pa vam se tako može desiti u jednom trenutku da vam sve odjednom postane upitno – svo ono znanje koje ste godinama stjecali i njegovali. To nije loše, po meni to je sjajno!

Treba otpustiti sve da bi se primilo sve. To se naravno ne može desiti intelektualnim otpuštanjem nego samom promjenom koja nam se dešava kao posljedica hopsanja. ♥ ♥ ♥

– Dani Ella

Želite li vi govoriti Bogu što je ispravno za vas i onda bi vam on to trebao ispuniti? Bog nije vaš poslužitelj. Čak i ako nastavite planirati i zadavati ciljeve, učinite sebi uslugu i otpustite. Budite otvoreni drugim putevima, drugim vratima koja bi se putem mogla otvoriti….

(Mabel Katz, Najlakši način)

Ono što možemo učiniti je samo se prepustiti, sigurni u spoznaji da će se život pojaviti s najboljime mogućim rješenjem! Mi smo svoj dio posla obavili, čisteći s HVALA I VOLIM TE. Pustimo Božanstvu da obavi ostatak. Nemojmo se miješati u njegov zanat i smetati mu, nemojmo ga ometati svojom brigom. Kad kod vrhunskog stolara naručimo stol, ne stojimo nad njim zabrinuto svaki dan gledajući kako će ga on izraditi i ne dosađujemo mu svojim laičkim savjetima i sumnjama o poslu u koji se uopće ne razumijemo. Mi jednostavno imamo povjerenja u njegovu stručnost i ostavljamo ga da na miru završi svoj posao. Kao posljedicu tog povjerenja, dobivamo remek djelo! Ista je stvar i sa životom.

Anthony De Mello u svojoj knjizi “Svjesnost” u prilog ovome navodi jednu misao koja je toliko duboka i istinita da je je korisno uvijek imati na umu.
A ona kaže: “Kada strijelac gađa lukom bez razmišljanja o nekoj posebnoj nagradi, koristi sve svoje vještine; kada gađa kako bi osvojio mjedenu kopču, već je nervozan; kada gađa za zlatnu medalju, oslijepi, vidi dvije mete, i izvan sebe je. Njegova vještina nije se promijenila, ali nagrada mu odvlači pažnju. Stalo mu je do nagrade! Više razmišlja o pobjedi, nego o gađanju potreba za pobjedom lišava ga snage.”

Kada imamo povjerenje, dolazimo u stanje u kojem je svaki ishod prihvatljiv!
Sve ono što imamo zapravo sve ono što uistinu i trebamo!

Dovoljno je samo biti….

– Gordana Balić

Prakticirajte hoponopono. Super je. Lako je. Čak moje dijete od 6 godina zna da treba reći volim te, hvala ti – to mu se najviše sviđa 🙂

Nije da je sad život postao savršen ali vidi se da je drukčiji. Na sve dnevne situacije lakše reagiram. Zahvaljujem, volim. Vjerujem da sve ima neki smisao. Znam da ono koje šaljem mi se i vraća, nekako. Zato biram dobre misli. Trudim se ne suditi, kritizirati i sve ostale negativnosti. Čak kad se i ulovim, odmah ispravim na volim te i hvala ti. Razvilo se neko razumijevanje i sve je nekako podnošljivije. Predala sam cijelu vreću svega čega nosim u sebi Stvaraocu… otpustila… i idem dalje 🙂  A materijalna strana, čak je i novi auto došao, a to nam se do nedavno činilo neizvedivo (i pogodite koje je boje? plavi!… a nismo ni imali izbor birati boju)..

Eto toliko od mene… Uživajte u igri zvanoj Život! ♥ ♥ ♥ ..alate imate 😉 ♥ ljubite Stvaraoca ♥ 🙂

– Klaudija Hrg