Ne postoji problem koji u svojim rukama ne nosi poklon za tebe. Ti tražiš probleme, jer su ti potrebni njihovi pokloni.
Ričard Bah

Ovu rečenicu pročitala sam par dana nakon seminara u Beogradu, na kojem sam sama došla do iste spoznaje, kroz rad u paru. Žena sa kojom sam radila ponavljala je ista pitanja- Šta je to što želiš više u svom životu? Šta treba da uradiš da bi to privukla u svoj život? Kakva iskustva tražiš? Odgovarajući na njih spoznala sam da tražim iskustva koja mi omogućavaju da doživim i prevaziđem neke meni važne i aktuelne teme. Verujem da svi mi to radimo, možda češće nesvesni da upravo tragamo za neprijatnim iskustvima kako bismo od njih mogli da stvorimo biser. Kad god mislimo da je nešto toliko teško za nas da to prosto ne možemo da prevaziđemo, na pomolu je veliki skok u spoznaji i razumevanju.

Mi kreiramo svoja iskustva, stvarajući sebi prilike za rast i razvoj, a to su situacije koje najčešće doživljavamo kao probleme. Čini mi se da je jako važno da stalno iznova osvešćujemo činjenicu da smo mi sami kreatori svih iskustava, bilo da to činimo svesno, bilo nesvesno i da nam ništa ne šalje neko drugi (Bog, Univerzum, Život kako god…), već da to radimo uvek i samo mi sami, kako bismo iskusili, doživeli i osetili najrazličitije stvari.

Mnoga različita iskustva namenjena su samospoznaji, odnosno pomažu nam da iskustveno dođemo do odgovora na pitanje ko sam ja. Mi svesno možemo znati i prihvatati da smo deo Boga, da smo njegovo voljeno dete i da je on i u nama, baš kao i u svemu oko nas. Ipak, čini mi se da mi to želimo da doživimo i iskusimo (barem neki od nas), da se nekako uverimo. Lepo zvuči, ali daj da se ja to proverim sama. Pošto smo svi različiti, različita su i iskustva koja nas vode ka toj spoznaji.
Kao krajnji ishod, u stanju smo da iskreno osetimo i prepoznamo Ljubav u svemu, čak i u najbolnijim trenucima i najstrašnijim ljudskim ponašanjima.
Tada više ne merimo ljudskom logikom, jer smo prešli na neki drugi nivo spoznaje.

– Suzana Vemić

Sami znate ili vam je netko rekao kako baš nije najzdravije pratiti vijesti i čitati dnevne novine. Nije to zbog kvalitete napisanih članaka (naravno da je kvaliteta važna) nego zbog same uloge koju mediji imaju. Mediji se bave našom pažnjom, njihov proizvod je prodaja informacija. Naglasak je na prodaju, što znači da će informacije biti prezentirane kupcu (čitaču) na takav način da zaokupira njegovu pažnju. Uglavnom na prvom mjestu neće biti težište na točnosti i objektivnosti informacije nego na senzacionalizmu…
Znam puno ljudi koji tvrde da čitanje dnevnih novina (tu naravno spadaju i portali na internetu) nema loš utjecaj na njih i da oni znaju čitati između redova, te da ne nasjedaju na sve ono negativno što se eventualno uz put može pokupiti.
To je od prilike isto tako kao da tvrdite da se nećete ozračiti bez obzira što sjedite u kontaminiranom području.

Jedno vrijeme (davno je to bilo) sam mislila da je informacija ipak informacija i da sama činjenica da se nešto dogodilo je dovoljno objektivna i važna da ja u nju budem upućena. U to vrijeme nisam gledala dnevnik, ali sam pratila kratke vijesti one od 5 minuta (ne znam što je gore) i sjećam se točno tog trenutka kad mi se desio bljesak u glavi u obliku spoznaje nakon čega više ništa od vijesti ne pratim već godinama, jedino ako sam prisiljena (znači da mi je na neki način nametnuto – putem poruke i sl.).
Bilo je ljeto i na vijestima su govorili o gužvama i stanju na cestama. Velike su gužve bile prema moru i desilo se nekoliko prometnih nesreća. Na svakim vijestima su precizno izvještavali o tim nesrećama što je bilo zbilja tužno i deprimirajuće. Naravno, nikome nije palo na pamet da nas informira koliko je ljudi uspješno stiglo na svoje destinacije taj dan, a radilo se o tisućama. Jasno vam je sve, ne moram dalje razglabati o tome, zar ne?

E, a ista stvar nam se dešava u svakodnevnom životu i sad je pitanje jesmo li toga svjesni. Recimo u čitavom danu može nam se desi nešto ružno na 5 minuta (susjeda nas krivo pogleda, padne nam čaša s sokom i razlije se po stolu, ne možemo naći nešto što nam hitno treba, kasnimo, posvađali smo se sa mamom…itd.). U stvari rijetko (ima i toga) je da smo u nekakvoj objektivnoj “zoni sumraka” cijeli dan. Pitanje je: ako nemamo trenutno (sad ovog trenutka) objektivnog razloga zašto bismo bili loše volje (ništa nas ne boli, nismo gladni, nitko nas ne tuče…), zašto smo (ali zbilja) nezadovoljni i depresivni? I koliko traje negativni događaj? Ako nam je prodavačica u pekari odbrusila, to je moglo trajati zajedno s našom reakcijom svega par minuta, zašto smo onda cijelo prije podne pod dojmom tog događaja? Zašto na primjer nismo pod dojmom prekrasnog neba koji ne traje nekoliko minuta nego cijeli dan?
Što biramo? I zašto nešto biramo? Gdje nam je pažnja? A biramo mi, nema nikoga drugoga…

Što god izabrali uvijek možete izabrati i nešto drugo… Čišćenje kuće je puno lakše kad je čistite u miru uz recimo laganu glazbu koja vam se sviđa, a ne kad pored sebe imate susjedu koja vas svako malo upozorava i podsjeća da to što radite je vrlo opasno i vjerojatno beskorisno jer kako stvari stoje izgleda da ništa nema smisla.
Potrebno je takvu susjedu pod hitno izbaciti van iz stana, zaključati vrata, pustiti si poticajnu glazbu i krenuti sa čišćenjem. Za čas će se sve blistati, a zadovoljstvo sigurno neće izostati…. hvala, hvala, hvala, volim te, volim te, volim te…♥ ♥ ♥

– Dani Ella

Kao što trebamo preuzeti odgovornost za “loše” stvari i čistiti svoje odnose i vezanosti prema njima, jednako tako trebamo preuzeti odgovornost i za “razrješenja”, odnosno “dobre” stvari!

U ovom svijetu, sve je ego (ne volim baš ovu riječ, ovo je isto program). Dokle god postoje reference na bilo što – postojat će i onaj koji ih promatra i sebe postavlja u položaj naspram njih! Tu smo gdje jesmo i imamo što imamo.
Međutim, ono što možemo je poraditi na očuvanju vlastite energije, preuzimanju odgovornosti nad svojim odlukama i životom, te djelovati u skladu s tim.

U praksi Ho’oponopona kojima svakodnevno svjedočimo, često se to događa ovako: prije koji mjesec situacija bude vrlo teška, problema do grla, nevolje gdje god se okreneš, nade malo, možda i manje! Onda dolazi Ho’oponopono, pa iz prvotne nevjerice idemo prema prihvaćanju, te slijedi i transformacija u samopouzdanje da imamo moć, da možemo preokrenuti stvari na sasvim drugačiji kolosijek. Zatim konačno i manifestacija na jako pozitivan rezultat, što se odmah iskazuje kao radost i veselje, čini se kao velika konačna pobjeda – gotovo je s našim problemima!

Ego ne mora uvijek voljeti nevolje i dramu! Voli on i radost i ljepotu (sve na što se može referirati). Tako, kada iz nevolje nastane prijelaz na radost, onda nastaje i samovažnost koja želi to novo stanje sada stalno za sebe! Žudi za senzacionalističkim čudima, traži još, hoće neprestano biti u euforiji. Onda kada toga nema (a jasno je da ne može ni biti neprestano), nastaje razočarenje, tuga, nova depra, jer ono što je nastojalo zadržati stare programe, sada želi zadržati i nove, pa je jednako ajme .

Što mi se događa? Zašto mi se ovo događa? – ovo su jako nezahvalna pitanja. Na njih nam nitko ne može dati valjani odgovor, odnosno, ako nam ga netko i da – on je u perspektivi njegovog života (i sjećanja), a to nismo mi! Tko uopće pita ova pitanja? Nedavno sam spominjao, ako kažem “zašto mi se ovo događa”, da li to znači da događanje sudjeluje kod mene ili ja sudjelujem u događanju? Ako je sve u meni, onda je i događanje (tuga/radost/tuga), stoga nam se ne događa nego prolazimo kroz iskustvo traganja za Sobom.

Ali, ajmo ipak pokušati odgovoriti: tuga je došla jer je zamijenila euforiju. Euforija je “nestala” jer su izostala nova, još luđa čuda. Čuda su “nestala” jer ih očekujemo. Očekujemo jer smo upravo imali iskustvo da to tako ide, jer smo hopsali i razriješili, pa će opet tako, sada još jače, samo što nije.

Ali, što ćemo s ovim odgovorima? Ovo je potpuno bezvrijedno! A nije ni istinito! Tuga neće nestati. Štogod sada ovdje napisao, neće nestati.

Mir kojem osjećamo dok hopsamo nam daje djelovanje, čin odustajanja od dijela osobne povijesti i preuzimanje nove. “Nova” povijest je euforija. Treba, dakle i od nje odustati.

Život je izmjena rublja koje nosimo. Mijenjamo majice, hlače, kapute, cipele. Ovo su dijelovi odjeće (kalup ljudskosti kopirane življenjem) kojima se možemo diviti ili ih kuditi, jer su vidljive, možemo ih osjetiti, opipati. No, što je sa donjim rubljem, nevidljivim, onim za koja nam nitko nije rekao da postoje? Njih stalno zaobilazimo jer tzv. ego nema referencu o njima! Ne može ih ni imati, jer su vrlo duboki, apstraktni.

Ho’oponopono nas uči da život živimo sekundu po sekundu, sad po sad. Na štogod naiđemo na tom putu, ta praksa nas podučava da je to posljedica, simptom. Donje rublje. Mijenjamo i njega, jer sad imamo svjesnost da je tu.

Sve ovo što piše gore, zapravo se može zamijeniti sa jednom, meni dragom izjavom:

“Osnovna razlika između običnog čovjeka i ratnika je što ratnik uzima sve u životu kao izazov, dok je običnom čovjeku sve – ili prokletstvo ili blagoslov.”

Karlos Kastaneda

Pitanje je samo što smo odabrali, izazov ili vječiti duel dobra i zla što nas proganja u životu i rado ga nazivamo sudbinom.

– Neno Lubich

Paradoksalno je što Ho i ne ostavlja dojam kao duhovna praksa, čak je se i ne stavlja u tu kategoriju, nego kao “tehnika rješavanja problema”. Možda to zbunjuje osobe koji se tek upoznaju s njom?

Problem je (a to sam već naglašavao) što mi kod dugogodišnjih praktičara Ho-a, vidimo samo rezultat, a ne i proces! Lijepe, ostvarene priče su nam privlačne, želimo rezultate iste snage i veličine, želimo veliko čudo! No, kada počnemo koračati njome (praksom), počinje se otkrivati prilično veliko polje otpora, zamki, zabluda, a najviše se to manifestira kao tzv. “ništa se ne događa”! Vjerujem da je i Len vikao da mu se ništa ne događa, da je Ho glupost, ali se iz nekog razloga uvijek vraćao toj praksi i gurao naprijed.

Kada prakticiramo Ho’oponopono, uvidimo da je to itekako duhovna praksa, odnosno ulazi u našu nutrinu, ponekad je to i vrlo snažan prodor, a nekad jako blag! Treba sastrugati oklope što smo ih navukli za života, pa ih se može lupati čekićem dok se ne raspadnu, ali i jednostavno skinuti – raskopčaš i skineš! Ovisi o nama kako ćemo to činiti, no bitno je shvatiti da nam je za to potrebna energija. Dakle, iscrpljenost nije učinkovita za Ho praksu, odnosno nema učinak kakav bismo željeli. Da bismo došli do količine energije koja nam je potrebna, trebat ćemo učiniti neke promjene u životu, donijeti odluke koje nam se baš i ne sviđaju, nešto odbaciti, a nešto započeti. To je domena duhovnosti: osvještavanje što nas iscrpljuje, a što obogaćuje. Ako odbacimo terete (a svi ih vučemo sa sobom) i krećemo se lagani, imati ćemo i “veća čuda”, odnosno bolje rezultate.

Zato je ho’oponopono način života: to je i odjeća i obuća, hrana i voda, govor, disanje, rješavanje stresa i tako dalje. O ovome se ne govori u “statutu” Ho’oponopona, no kada bi se i reklo, IMO, odmah bi se odustajalo! Najvažnije je ići korak po korak i stvarati povjerenje u sebe, u Božanstvo! A to je, vjerujte, najveće čudo od svega – samo to povjerenje! A ono je najmanje vidljivo!

♥ ♥ ♥ ♥ ♥

– Neno Lubich

Puno ljudi se odluče za neku duhovnu tehniku, pa tako i za hooponopono kad osjećaju da su došli do neke vrste zida i više ne znaju kuda bi… osjećaju da je krajnji trenutak da nešto mijenjaju u životu.
Malo onih koji su počeli hopsati iz čista mira, uglavnom većini je došla “voda do grla” i u hooponopono su vidjeli uže spasa.

Uglavnom, ako ste došli do dna, onda samo možete ostati na dnu ili krenuti prema gore. Većina ljudi je krenula prema gore i hooponopono im je u tomu pomogao. Iako je u duhu Ho da nemamo očekivanja mi se na neki način stalno s njima bavimo inače ništa ne bi procjenjivali i vagali, a to radimo, zar ne?

Hooponopono je način života… onda jedino djeluje u cijelosti.
Kad hopsamo dajemo i sebi i svijetu ono najbolje i to je sve – i početak i kraj priče. A svijet ide svojim tijekom koji mi ne možemo kontrolirati i krojiti prema svojim osobnim nacrtima. Nema tu neke velike filozofije… i paradoksalno je da tolike informacije o HO, pa i moji tekstovi, služe u stvari samo jednome – da tu činjenicu na neki način još jednom potvrde.

– Dani Ella

Mnogo je priča o tome kako u svakom od nas postoje najmanje dvoje. Jedan onaj ljubavan, suosjećajan, nježan, opušten i drugi taj mali crni, smeđi ili sivi, ili s roščićima, ljutko, tugo ili borbenko, s kojim se svatko razračunava na svoj način. Nedvojbeno je da ih svi imamo, to dvoje, bili mi toga svjesni ili ne, i da često, barem mi ovdje u grupi, a i drugi ljudi koji nešto tragaju po sebi.

Već sam spominjala kako je naša orijentacija Svjetlo i tko imalo to shvaća nastoji s ovim crnim nešto ‘uraditi’. Pa tako ponekad se jednostavno pravimo da ga nema, a ovaj tako samo dobiva snagu ili iskoči iz torbe kad najmanje želimo ili kad nam najmanje treba. Ponekad se uvjeravamo kako je on potreban, nužan, kako je on naš instikt za preživljavanje i kako bez njega ne možemo kročiti u ovom svijetu kakav nam danas izgleda. A neki od nas ga potiskuju, ili uopće ne prepoznaju…. itd, itd, itd… vrlo smo maštoviti kada je u pitanju što napraviti sa onim dijelom nas koji je ustvari program, sastavljen od povreda, krivih stečenih i prisvojenih zaključaka.

Danas sam se već od jutros na radnom mjestu susrela s pet takvih, onih drugih osobnosti. I zapravo su me motivirali na ovakvu objavu… koliko je važno ostati u svom miru, a ljubav i oprost koji im izgovaraš u sebi, dok oni vrte svoje programe, zaista daje mir…. i u najmanje mogućem roku me vraćaju u moju bazu, ljubavi, sigurnosti, mira, kreativnosti i osmijeha.

E sad ostaje još i razračunavanje s mojim onim drugim dijelom. Eh to je najteže… ali otvaram oči i uši, pa kad se zavuče za uši i van. Nema milosti. A volim te i hvala ti i tu daje jednu mekoću, mir i razumijevanje.

Zaključak:
volim te i hvala govori,
srce svoje otvori,
za programe i programčiće ne mari,
već gledaj u one bitne stvari,
a te su: ljubavi i zahvalnosti dari….
I evo nas opet na početku,
mislili smo da negdje idemo, a ustvari se nismo s mjesta makli.
Volim vas ♥ ♥ ♥ ♥

– Dena

“Djeca koja se sada inkarniraju na Zemlju igraju ogromnu ulogu u tranziciji planeta. Dok su još dojenčad, nema nijednog od njih koji nije duboko povezan u sa svojim stanjem svijesti od prije rođenja! Gerald Jampolsky nam je ispričao priču o jednom mladom paru koje osobno poznaje, a taman su donijeli bebu iz rodilišta u kuću. Tada su upoznali njihovo drugo, trogodišnje dijete sa malom bebom. Od tog trenutka, trogodišnjakinja je zahtijevala da bude nasamo sa njom! Roditelji su bili začuđeni njenom upornošću, a i u strahu da možda ne namjerava ozlijediti bebu ili nešto slično! Konačno, nakon insistiranja, osmislili su plan kojim će nadzirati što namjerava njihova kći s bebom, jednom kada budu nasamo: postaviti će interkom za bebe kojim će osluškivati što se događa u sobi, preko zvučnika! Konačno, kći ode u sobu gdje se nalazio krevetić, a roditelji su zabrinuto osluškivali. Uskoro se začuje kćerin glas: “Bebo, pričaj mi, reci mi o Bogu – počinjem zaboravljati!”

Paxton Robey, “Nema vremena za karmu”

Zašto smo zaboravili? Jesmo li uopće zaboravili? Ako nam djeca i kažu: stalno razgovaram s anđelima i vilama, mi se oduševljavamo i čini nam se da učimo od njih, ali odmah kada izađemo vani u samoposlugu ili na posao – opet smo isti! Svijet opet postaje jako mali prostor, tek koji metar oko zaokupljenosti sobom! Problemi, nevolje, optužbe, ljutnja – to su šare na zavjesama što prekrivaju naše oči i stalno ih težimo navlačiti, od zore do mraka. Čini se kao da nam je to, gotovo pa difoltno stanje! Tek u snu izlazimo iz mrene sivila i postajemo djeca, male bebe što razgovaraju sa anđelima i vilama. A onda kažemo: “Pa ne, to je samo san, ništa to!” Nikada ne kažemo: “Depra? Bol? Patnja? Pa ne, to je samo budnost, ništa to!”

Transformacija svijesti u san je životna misija Ljubavnika prema životu. Kategorički tvrdim da nikada nismo zaboravili biti djeca što vide vile i jednoroge, nikada! Zapišite samo jedan san ujutro, pa ćete se i sami osvjedočiti. Ne može jednostavnije! Hajdemo poraditi na dodiru s našom pravom prirodom, razgovorima s Izvorom!

Volim te, Hvala ti rastjeruju simbole što nam hipnotiziraju pažnju na strah i beznađe. Da bismo istinski znali, trebamo se zaljubiti u san, u stvarnost sudjelovanja u Znanju o svojoj Božanskoj prirodi! Ako osluškujemo dječicu preko interkoma, i neprestano bivamo promatrači njihovih priča – nećemo nikada naučiti! Budimo sudionici, kao što smo to i u snovima!

Sjećate li se? ♥ ♥ ♥ ♥ ♥

– Neno Lubich

Potaknuta divnim objavama o Ljubavi usudit ću se otkriti moj zapis o Ljubavi…

Za mene su sve moje bogate životne lekcije, imale isto učenje – kako voljeti neizbirljivo, nepresudivo, nenametljivo i slobodno…

Prošla sam kroz podosta faza… Mijenjala Ljubav za zaljubljenost, za žrtvenost, za darivanje, za stanje…

No ona mi se i sada onkraj današnjeg dana ukazala sasvim drugačijom od svih definicija… pa i one ‘ja jesam’….

Ispričat ću vam kroz priču.

Moja sestra iz nekih razloga vraća sebe u stanja koja zahtjevaju intervenciju i hospitaliziranje… (hvala hvala hvala).
Danas je opet bio takav dan. Donijela je odluku da neće uopće piti lijekove, krila ih je, bacala, lagala…
Dok sam bila jednom nogom na izlazu iz kuće, u veselju što ću dan provesti s mužem u prirodi, mama me zvala da je treba voziti…
Hopsala sam mirno dok me muž vozio prema njoj. U meni su ti trenuci ‘hvala i volim’ bubnjali poput vječnosti u toj praznini moje glave. Ovaj put nema prejudiciranja složenih scenarija. Moja misao je bila tiha i mirna kao nikad. Nepostojeća.

Stanje koje sam zatekla je bilo potpuno oprečno mome. Mama i ona su se svađale, tjerale mak na konac koja je u pravu. Mama je htjela da ona ide u bolnicu jer vec 15 dana ne pije ljekove i halucinira, a sestra je vikala da neće i da je ona zdrava.
Isprva mi nije bila jasna moja uloga tu… Tampon zona ne mogu biti….iz tog stanja u kojem jesam zapravo je malo toga što doista mogu učiniti…

A što ako je to “malo” – sve?!

Počela sam je pitati pitanja o slobodi,o tome tko je odgovoran za njen mir za njeno zdravlje… i sl.

Pošla je sa mnom u auto u strahu od ostajanja u bolnici… Sjele smo na stražnja sjedala i držala sam u naručju svoju 8 godina stariju sestru kao sto držim svoje 27 godina mlađe dijete…
Plakala je i šaputala neka ne dopustim da ostane dolje…

Nisam znala što će dr. procijeniti pa je malo stvari koje sam mogla obećati i sebi i njoj….

No opet,…. što ako je to “malo” – sve?!?!

Njoj sam obećala da ćemo se pokušati izboriti za nju ona i ja zajedno, a sebi – da ću joj danas biti ono za sto sam se stalno molila da budem svima…. radost u životu ljudi.

Na prijemu smo čekale dr. psihijatra…

U mojoj glavi njene oči nisu bile mutne, ni zbunjene, ni odsutne… u mojoj glavi ona je ispod svih tih uloga ZDRAVO biće… U mojoj glavi umjesto one dosadašnje tišine počela sam stvarati glazbu… Isprva sam tapkala stopalom o pod… a onda na šok svih pa i moje mame…

Vrlo teatralno, spustila sam malo jedno koljeno i ispružila ruku prema njoj, upitavši je:

Učiteljice života, jeste li za jedan obični klasični bečki valcer ?

Imala sam nimalo usiljen osmijeh na licu …onaj moj zarazni… 🙂

Vrtjele smo se na Firulama, na hodniku gradske bolnice, na prijemu za psihijatriju i smijehom grohotom odzvanjale poput svih zvona svijeta… I plesale taj obični valcer…

U tom trenu, Ljubav je bila tu cijelom puninom i čistoćom osjećaja. To nije bilo ništa što bih nazvala stanjem jer stanja su izazvana emocijama..

To je bila čarolija između preklopljenih svemira dvaju odraza! Nas!

Nanos svjetlosti, neuočljiv običnom oku, koji je upotpunio moment stvoren između nas dvije…

Moment koji bi bez Ljubavi bio “robotizirana” kreacija…

Pa što je za mene Ljubav?

Ona nije sam Bog niti je Bog “samo” Ljubav. U zapisu, u mojim stanicama to su dvije energije koje jedna drugu upotpunjuju ,isprepliću…

Ljubav je nadahnuta Božjom kreacijom…. Ona iz nadahnuća postaje ispretpleteni dio trenutka…
Ono “malo” koje je SVE! Kao njegov ushit, koji za sobom u nama ostavlja čistoću ….

U današnjem danu, sestra i ja smo svaka iz svog svemira koji su se preklopili “u lošem” jednostavno bile prožete Ljubavlju i voljele to “malo” i sve…..

Kući smo išle skupa…. ♥

– Anita Barišić

Kada je Bog stvarao svijet, je li ga stvorio izvan Sebe ili unutar Sebe?
Ako je rekao: “Svugdje oko mene je prazan prostor, idem ga ispuniti svijetom”, onda nekako i paše doživljavati Stvoritelja kao starčića što sjedi i promatra, utječe, šalje i oduzima, kažnjava i nagrađuje, osuđuje. Što bi to ustvari značilo? Mi smo ovdje, a Bog je “tamo”, stvoreni smo iz nekog razloga, možda da ga zabavljamo, da i sam uči o Sebi preko nas?

Sad, zamislimo da hopsamo pod tim uvjetima… Dakle, Volim te, Hvala ti…

Ako sam izvan Boga, a želim Mu se približiti, spoznati Ga, dosegnuti na neki način, evoluirati vlastitu svijest kako bih spoznao istinu o svom odnosu s Njim – jedini način da u tome uspijem jest da Mu se svidim, da Mu privučem pažnju na sebe, budem uzoriti učenik. Dakle, hopsam Bogu, “Volim Te, Hvala Ti” i gledam “tamo” kakve su reakcije, jesam li Ga dodvorio s dovoljno privrženom Ljubavlju, kako bih bio nagrađen i imao lijep život?

Ide li to tako?

A što ako je Bog sve stvorio iz Sebe, unutar Sebe? Onda smo mi u tom Sebstvu, mi smo Ono, sve je Ono, kompletan univerzum je Ono! Je li to paradoks? Zamislite, Bog odluči stvoriti svijet sazdanog od Sebe i namjerom Ljubavi pokrene proces Stvaranja! Možete li zamisliti da se Bog odvoji za trenutak od Sebe (postao dva) kako bi promatrao gradnju svijeta i donosio odluke gdje će što biti u Njemu samome? Razmišlja i gradi svijet po vlastitom arhitektonskom projektu?
Suludo, zar ne :).

Ajmo sada probati hopsati u ovoj situaciji….Volim Te, Hvala Ti… Što se sada događa? Nemamo kud! Štogod mi učinili – sve je u nama! Ljubav koje je Božanstvo, Apsolut što nas prožima, Sveukupnost što se proteže u nama – sve smo to mi, odnosno Bog. Kada kažemo Volim Te, onda se obraćamo tom sve-prožimanju što nas razvlači u Beskonačnost, elastičnosti našeg Bitka da bude svugdje u svakom trenutku i govorimo nam: Ja sam Ljubav. Moja svjesnost je Božja svjesnost. Ja sam Jedan.

Ljubav je prilično proždrljivo Biće :). Ona hoće sve, bez pardona, bez kompromisa. Jer, ako ste rođeni u Ljubavi, Ona vas je stvorila, od kojeg drugog materijala možete biti sačinjeni? Od materije?! LOL 🙂

Nema ničeg osim Ljubavi. Dok živimo stvaramo svijet u nama. Stvaramo ga Ljubavlju. Mi smo veliki Arhitekti naše stvarnosti. Volim Te je cigla, Hvala ti je cement. Sve što gradimo već jest, i nastaje ponovno. “Volim te, Hvala ti” već je utkano u svim vlaknima našeg Bitka. Oduvijek je bilo.

Zaista nemamo kud, osim putem Ljubavi. Što prije to prihvatimo (jer nemamo što shvatiti, učiti, znati, ili težiti čemu – samo prihvatiti), ljepša će biti gradnja svijeta u nama! Samo Ljubavlju možemo graditi! Svi ostali “materijali” se urušavaju, poput kule od pijeska oprane valom morskim.

Volim te, Hvala ti – carstvo je moje. Palača u kojoj snivam predanost životu. U njoj svijet Ljubavi gradim, sumnju razgrađujem.

S Ljubavlju,

Volim te, Hvala Ti
♥ ♥ ♥

– Neno Lubich

Nakon upoznavanja s premisama Hooponopona prije šest mjeseci, počeo sam grozničavo tražiti i sakupljati definicije ljubavi. Kako definirati taj fenomen? Koja je ljubav prava, čista, vječna? Počeo sam od samoga dna, od one Jergovićeve, muške, balkanske:
„Naša se ljubav svodi na to da svoju ženu ne damo drugome.“
U to vrijeme nisam imao vlastito shvaćanje što ljubav je ili što bi ljubav trebala biti. U početku mi je bilo čak i neugodno na materinjem jeziku hopsati „volim te“, jer nisam imao razlog za to, pa sam to činio na engleskom, zajedno s ostale tri „mantre“. Voljeti se može samo ono što nas čini sretnim, što nam pričinjava osjećaj ugode. Kako voljeti nešto što nema nikakve veze sa mnom? Pošto je od svih ugoda ona seksualna na samom vrhu vrijednosne ljestvice u našoj materijalističko-egocentrično jcivilizaciji, tako je najprimjerenija definicija ljubavi današnjice seksualna strast. Čak se i za sam seksualni akt primjenjuje učtivi sinonim „voditi ljubav“. Za stare Grke je seksualna ljubav bila samo jedna od više njih. Između ostalih, oni su vrlo jasno razlikovali „eros“(seksualna – fizička ljubav) od „agape“ (duhovne ljubavi). U mom opsesivnom traženju definicije ljubavi koja će zadovoljiti sve stanice moga tijela nailazio sam na definicije koje se čak međusobno suprostavljaju (Lao Ce, Shakespeare).
“Kad čovjek ima ljubavi, nema straha.” – “Tko silno ljubi, silan strah ga mori, a strah kad raste, jače ljubav gori.”
Definicije Ericha Fromma su vrlo trezvene i pragmatične:
“Ljubav, tj. ostajanje u ljubavi, a ne zaljubljenost, je svjestan i odlučan čin volje, umijeće, koje moramo savladati kao svako drugo umijeće, kao umijeće drvodjeljstva ili umijeće muzike. Ona zahtjeva brigu, napor, znanje, odgovornost i poštovanje.”
Neke su mistične (Plutarh):
“Duša zaljubljenog čovjeka živi u tuđem tijelu”,
neke humoristične i fatalne (Nietsche),
“Ljubav je stanje u kojemu čovjek vidi stvari uglavnom onakvima kakve one nisu.”
“Onaj tko ljubi želi bezuvjetno sam posjedovati žuđenu osobu, on hoće isto tako bezuvjetnu moć nad njezinom dušom baš kao i nad tijelom, on želi biti jedini ljubljen te kao ono najviše i najpoželjnije u drugoj se duši nastaniti i vladati.”,
dok se neke međusobno uravnotežuju kroz suprotnosti (Shakespeare):
“Gdje siješ ljubav, izraste veselje. Tuga je znak velike ljubavi.”
Jučer je jedna vibracija zavibrirala cijelim mojim tijelom i takoreći ga ujedinila u ugodnom osjećaju shvaćanja. Uspio sam tu vibraciju na zadovoljavajući način pretočiti u riječi i zato je rado dijelim s vama.

„Ljubav (za mene sada), ona bezuvjetna, istinska, duhovna, itd., nije i ne može biti emocija. Ona nije želja, strast, motiv, traženje nečega izvan nas. Ona je stanje svijesti u kojem sebe i svijet oko sebe prihvaćamo u potpunosti, bez iznimke ili borbe. Tako je ljubav zapravo ispravan -optimalan – besprijekoran način života, ne u moralnom, već u energetskom smislu.“

Ovim naravno ne tvrdim da sam ja u tom stanju svijesti, već da sam sretan što imam novi izazov u životu, nešto preciznije određen.

Hvala i volim vas!

– Dado F.