Jutros ležim u krevetu, gledam kroz prozor. Na balkonu su sletjela dva goluba. Izgledaju gotovo isto, a ipak nisu…
Znate onu priču o dvije ptice… jedna je cijelo vrijeme nepomična, a druga skače s jedne grane na drugu – non-stop je aktivna…
Kad mirno ležim onda sam kao ta mirna ptica. Ništa mi ne može promaknuti, pa ni ova aktivna ptica. Ovako u stanju mirovanja lagano je biti u tom stanju bivanja, jer mi je svijest u tijelu… svjesna sam udisaja, izdisaja… otkucaja srca… svjesna sam vlastite životnosti. Lijep je to osjećaj, tako istinit…

Gledam i dalje ptice na balkonu, jednu pa drugu. Doživljavam obadvije u sebi.

Um – aktivna ptica: “A da mi daš malo tog tvog blaženstva? Ti ga imaš tako puno. Ako mi ga daš, ja ću od njega napraviti svašta za tebe, ti samo reci što želiš… mogu ti je pretvoriti u najljepšu sliku, u najfiniji ručak, u najljepšu ljubavnu priču. Samo mi daj mrvicu te divote koje osjećaš…”

“Ne mogu ti više dati ništa… jer ako ti dam i mrvicu uzet ćeš mi sve, jer to je tvoja hrana, a onda se ja izgubim u tebi i zaboravim da već imam sve i da mi ta tvoja obojana mrvica mog vlastitog blaženstva ustvari ne znači ništa. Ja bez tebe mogu, a ti bez mene ne i nije lijepo da me mamiš s nečim što nije tvoje nego moje, oduvijek.”

Um šuti, a šutim i ja.
Um će: “Znači tako, nećeš se predomisliti?”
“Ovaj put… neću.”
♥ ♥ ♥

Evo želim s vama podijeliti jedno poglavlje iz „Knjige životnih zakona“ .
Ne znam jesam li sam ga ikad pročitala, ako i jesam nije na takav način doprlo do mene kao danas… Sve piše, tako da ću danas izostaviti ono „malo moga“. Poduže je ♥

“Čovjek je ono u što vjeruje” – Anton Čehov

“Jednom sam čuo priču o ženi koja je sanjala da je lovi nekakvo veliko, ružno, užasno čudovište. Kamo god bi krenula, čudovište bi joj uvijek bilo za petama, blebećući, stvarajući stravičnu buku i dahćući joj za vrat (naš um). U pokušaju bijega, žena je utrčala u kanjon koji na suprotnoj strani nije imao izlaza. Tako se našla u zamci. Leđima naslonjena na visoku liticu, promatrala je čudovište kako joj se sve više primiče.
Kad se našlo na samo nekoliko centimetara od nje, povikala je: „ Kakve ćeš mi užase raditi ?“

Čudovište ju je pogledalo i reklo:“To ovisi o tebi. Ovo je tvoj san!“

U tom trenutku mogla je odlučiti hoće li je čudovište proždrijeti, hoće li se čudovište pretvoriti u prelijepog kraljevića ili čak jednostavno nestati. San je bio njezin, kao i moć odlučivanja o tome kako će završiti.

U određenoj mjeri, mnogi od nas stvaraju čudovišta prema vlastitoj slici o sebi. Na one aspekte svoje ličnosti koji su drugačiji i jedinstveni, s vremenom počinjemo gledati kao na nešto pogrešno i veći dio života svim silama nastojimo od okolnog svijeta skriti te „negativne“ odlike.
Pokušavamo pobjeći od svoje stvarne prirode jer imamo osjećaj da u prirodi tog našeg pravog bića nešto nije u redu.
Naš je život u velikoj mjeri poput našeg sna.
Raspolažemo mogućnošću nadziranja vlastitih misli (hopsanjem) i na svoj život možemo gledati kako god želimo. Ako su naše misli od određenih aspekata našeg bića stvorile čudovište, tada naše misli mogu preuzeti nadzor nad čudovištem i pretvoriti ga u nešto što će moći stvoriti pozitivnu sliku o nama.
Čovjek drugima često izgleda onako kako izgleda sebi.
Držite li da je dio vaše ličnosti pogrešan, da je promašen ili da uopće nije ono što bi trebao biti i ako zbog takvih stavova ne volite neki dio sebe, tada ćete se tako predstavljati i svijetu, a svijet će reagirati u skladu s time.
Svi mi priželjkujemo prijateljstva, skladne odnose, životnu udobnost i dovoljno raskoši (duhovne i materijalne) da bismo se mogli osjećati voljenima i sretnima.
Ono što želimo u sebi možemo imati i oko sebe ako smo pripravni vjerovati u sebe (prihvatiti se, voljeti se), u život, te želje slijediti odgovarajućim djelovanjem (iz inspiracije). Nije dovoljno samo željeti da nas ljudi vole; na nama je da budemo ljubazni, susretljivi i pažljivi prema drugima. (a da to možemo prema drugima, prvo trebam osvijestiti takav stav prema sebi).

Istina o životnome potencijalu svakog pojedinca toliko je nevjerojatno bogata da ju je Isus nazvao

Unutarnjim Kraljevstvom Božjim.

Taj je veliki učitelj rekao i da, iako nam je Stvoritelj dobrom voljom podario to unutarnje kraljevstvo dobrote, moramo naučiti doći do tog beskrajnog potencijala i podijeliti ga sa svojim svijetom. Put oslobađanja od svih uvjeta koji ograničavaju u svijetu mentalnog, emocionalnog i fizičkog izražavanja otkriva se kad prihvatimo, proživimo i izrazimo potencijale svog unutarnjeg bića.
Raspolažemo mogućnošću odbacivanja svakog osjećaja opterećenosti i svih strahovanja, te se možemo početi radovati i zahvaljivati za sve ono dobro u našem svijetu – samo ako vjerujemo da je to moguće.

Svako stablo, svaki cvijet, svaka vlat trave veličanstveno se i čudesno razlikuje od ostalih.

I vi ste fantastično jedinstveni!

Umjesto da negativno razmišljate o tome kako ste eventualno drugačiji od ostalih, prihvatite izazov, radost i čudesnost tih razlika. Možete stvoriti (prihvatiti) onakvo JA s kakvim ćete sretno živjeti čitav život.”… (prihvaćanje i ljubav prema sebi) – kraj… ♥

Čitajući i pročitavši masu ovakvih ili sličnih tekstova, pokušavajući u njima naći NEŠTO, sve bi ostalo na čitanju i pitanju kako doseći to o čemu čitam, kud krenuti, kako….

Srećom naišla sam na HO OPONOPONO ,… koliko ću uspjeti ne znam i ne opterećujem se time, samo putujem ♥

Volim vas ♥

– Vanja Štrmelj

Svi smo na neki način došli do Ho oponopona tragajući za promjenom, za nečim što će nas na neki način “osloboditi”, vratiti k sebi, riješiti probleme, situacije, za nečim što će nam vratiti mir, samopouzdanje, zdravlje, ljubav, vjeru…. Hopsajući i čitajući objave može se steći dojam kako se nekima događaju “čuda”, a neki razočarano iščekuju prve promjene. Prva stvar koju sam uvidjela kad sam počela s Hooponoponom je da moram otpustiti očekivanja i prepustiti se. Jedino na takav način mogu biti slobodna, jedino na taj način mogu otpustiti grč straha. Očekujemo od sebe i od drugih da budemo ovakvi ili onakvi, očekujemo od života da nam donese ovo ili ono… U svom tom očekivanju zaboravljamo sebe, zaboravljamo živjeti i biti ovdje i sada. Puno je toga o ovome ispisano, napisano, svi znamo sve, ali uvijek zapadnemo u taj kovitlac očekivanja.

Evo jedan odlomak iz pogađate knjige “Bez Straha”

Neki ljudi cijeli život prožive ljuteći se na Boga, sudbinu ili na same sebe. Nisu u stanju preboljeti gubitak voljene osobe ili neko razočarenje koje su doživjeli. Svi mi žarko želimo da se stvari odvijaju na način koji očekujemo. Kad se to ne dogodi, u nama se javlja ljutnja, kao i zamjeranje i nismo u stanju oprostiti.
Ali tko je dovoljno mudar da bi znao kako bi se stvari “uistinu trebale dogoditi”? Svaki događaj ima mogućnost odvijanja na mnogo načina, i isti tako ima i mnogo posljedica. Iz bolne situacije puno se dobra može izroditi.
Priča hesidskog učenja opisuje kako nikad nismo u stanju posve spoznati lanac događaja u životu te zašto je dobro osjećati zahvalnost za sve što nas snađe.

Evo pričica:

Rabin je otputovao u neobičnu zemlju. Sa sobom je uzeo magarca, pijetla i svjetiljku. Budući da nije naišao na gostoprimstvo u seoskim svratištima, odlučio je spavati u šumi.
Upalio je svjetiljku kako bi čitao svoje svete knjige prije spavanja, ali snažan vjetar ja zapuhao, srušio svjetiljku i slomio je. Rabin je odlučio poći spavati rekavši: “Sve što bog čini, čini s dobrim razlogom”
Tijekom noći, neke su mu se šumske životinje približile i odnijele pijetla, a kradljivci su mu uzeli magarca. Rabin se probudio, ugledao gubitak, ali svejedno smireno rekao: “Sve što Bog čini, čini s dobrim razlogom”. Zatim se vratio u selo u kojem su mu odbili smještaj, te je tamo otkrio da ga je neprijateljska vojska tijekom noći napala i pobila mještane. Također je otkrio da su ti vojnici prošli kroz isti dio šume gdje je spavao. Da mu se svjetiljka nije slomila, otkrili bi ga. Da mu životinje nisu otjerale pijetla, on bi zakukurikao i na taj ga način odao: Da mu magarca nisu ukrali, on bi zarikao. na koncu je rabin ponovno zaključio: “Sve što Bog čini, čini s dobrim razlogom”

Kad u svakoj situaciji vidite dobro, nemate što opraštati. Kad ostavimo situaciju da se spontano odvija, to je prekrasan pristup koji vam omogućava da u svemu otkrijete nešto dobro, bez obzira na to da li vam se iskustvo sviđa ili ne. Nemojte pokušavati popravljati ili mijenjati stvari. Promatrajte situaciju kao da gledate film i dopustite da vrijeme otkrije ono dobro što se u njoj skriva. Takva opuštenost je oblik praštanja. Ne postoji ništa što praštanjem nećemo izliječiti.

Kad istinski oprostimo SEBI, poklanjamo sebi najveći DAR.
Vraćamo se u ravnotežu i odbacujemo prezir koji u nama ključa i truje svaki naš dio.
Neki ljudi strahuju da će, ako oproste, biti prisiljeni biti s tom osobom ili situacijom do kraja. Ali to nije istina. Nakon što oprostimo, ne moramo ostati u zatrovanoj vezi, nego naprotiv, imamo veću sposobnost poduzimanja odgovarajućih koraka. Situaciju možemo napustiti mirna srca, poželjeti joj sve najbolje i krenuti dalje (jej jednostavno? Nije) Kad smo ljuti, kad osjećamo prezir i želju za osvetom, teško možemo krenuti dalje (otpor nas samo drži zarobljene u situaciji). Ljutnja nas snažno povezuje s osobom ili situacijom na koju smo ljuti. Oprostom se oslobađamo takve veze (i možemo izgraditi vezu na novim energetskim osnovama).

Opraštanje je još jedno lice LJUBAVI. Ta se sposobnost gradi vježbom (jednostavnije Hopsanjem) koju trebamo neprestano primjenjivati. Kad odlučite opraštati, pokrenut ćete proces i ukloniti bol u kojoj ste živjeli. Povrh svega, baš kao i u svim djelima vođeni ljubavlju, omogućava vam da procvjetate.”

Hopsanje, praštanje, prihvaćanje sebe, prepuštanje, ljubav, povjerenje – zar to nisu čuda? Čuda se kriju u nama samima, ali mi ih uvijek tražimo negdje tamo ♥

Volim vas ♥

– Vanja Štrmelj

“Ne znam što će učiniti ostali, ali evo što ću učiniti ja”

Čini se da je gužva počela već u rajskom vrtu s Adamom i Evom, nakon što su probali zabranjeno voće. Adam je prvo okrivio Evu, Eva valjda zmiju… Onda je Adam okrivio i Boga jer je uopće stvorio Evu.
Da je Eva bila zrela osoba, ne bi kušala zabranjeno voće, a da je Adam znao za hooponopono, možda bi današnji svijet izgledao potpuno drugačije, bi sigurno.

Nismo odgovorni za ponašanje drugih, nismo odgovorni za njihove osjećaje, odgovorni smo samo za svoje ponašanje, svoje osjećaje i svoje životne odluke.

Jedna od temeljnih čežnji je i želja da nas se prihvati i voli onakve kakvi jesmo, zato jer smo po svojoj prirodi vrijedni ljubavi.
Može se desiti da maskiranjem, dodvoravanjem temeljimo svoj odnos s drugima. Ponekad sumnjamo da bi nas druga osoba mogla prihvatila kad bi uistinu znala tko smo i kakvi smo. Teškoće počinju već u djetinjstvu, u strahu da ćemo izgubiti ljubav svojih roditelja. Spremni smo na sve, pa i izgubiti sebe… samo da bi imali njih.
Tu započinje začarani krug… mi stalno moramo održavati umjetnu sliku o sebi, a unutar sebe osjećamo dvostruku izdaju (i prema sebi i prema drugima koje varamo svojom lažnom slikom). To je osnovni problem svih odnosa – manipuliranje sobom i ostalima, a sve zato jer takvi kakvi jesmo ustvari “nismo” dovoljno dobri.

Kako izaći iz tog začaranog kruga?
Sjedim s prijateljem na kavi i razgovaramo. On mi nabraja svoje ljubavne probleme, ja ga slušam i klimam glavom (u to vrijeme nisam još hopsala). I u jednom trenutku zastane i kaže: “A kako to da ja i ti nemamo nikad nikakvih problema? ” Zaključujemo, da je to zbog toga jer nemamo zajedničkih interesa ni ja kod njega ni on kod mene.
I zbilja, tu smo gdje jesmo, a i ne moramo biti… tako svejedno… Ako on sutra ode ja neću umrijeti, a neće ni on ako ja odem. Naš odnos se temelji na apsolutnoj slobodi… tolikoj da nemamo čak ni planova hoćemo li se ikad više sresti.

Kad smo otpustili sve, dobili smo sve… sve teče slobodno u svim smjerovima, jer nema ničega što bi taj protok spriječilo. Da bi svi naši odnosi bili protočni potrebno je preuzeti odgovornost i očistiti sve ono što tu protočnost koči.

Hvala, hvala, hvala… volim te, volim te, volim te… bez obzira na ishod. ♥ ♥ ♥

– Daniela Pal Bučan

Nemojte se smijati 🙂 U prekjučerašnjoj epizodi kaže Sulejman Ibrahimu. “Rekao sam ti puno puta, sve što sakrivaš od mene čini te slabijim”.
U prvi tren nisam primjetio. No onda mi je zazvonilo. Jako velika izjava.

Sultan je sebi dodijelio ulogu Božanstva. Iz te pozicije je rekao ovo što vrijedi za sve nas. Sve ono što pokušavamo sakriti, ne priznati, zatrpati od drugih, od sebe od Boga čini nas slabijima. Ne zato što to netko može saznati i upotrijebiti protiv nas nego zato što smo za to toliko identificirani da to moramo sakrivati. Ranjivi smo zbog toga što smo odlučili da nam to toliko znači.

Postoji trenutak oslobođenja. Događa se na najgori mogući način za nas i za tu tajnu. Ali drugačije ne možemo biti oslobođeni i prestati biti slabi. Tek kad naša tajna koju toliko želimo sakriti bude otkrivena, te onda postajemo slobodni.

Što sve ovo znači? Trebam sada sve svoje najmračnije tajne oglasiti u novinama? Paaa ne baš. Neka ostanu tamo gdje jesu. Promijeniti treba nešto drugo. Način razmišljanja i činjenja koji je doveo do toga da imamo nešto skrivati od bilo koga. Činimo stvari kojih se ne trebamo stidjeti i bojati.

– Miro Skender

Ljubav ne trebamo tražiti, ona je svugdje oko nas i unutar nas. Ona je zrak što ga dišemo. Ne tražimo zrak, zar ne? Samo pokrenemo splet mišića i namjeru i udahnemo. Nemamo problem s tim, nisu nas trebali učiti disati. Samo dišemo.
Ljubav je pogled što prodire u sveobuhvatnost. Nisu nas učili kako da gledamo? Samo pokrećemo zjenice i tragamo za predmetima pažnje. Prihvaćamo gledanje bez otpora, ne kontempliramo o tome zašto gledamo, kako gledamo. Samo gledamo.
Ljubav je voda što nas ispunjava i okružuje. Ona je svugdje, sve radimo s vodom, neprestano se služimo njome, nosimo je u sebi. Ne tražimo vodu u nama? Samo je nosimo.
Ljubav je hrana što nas drži na okupu. Ona je procijep između sna i jave, kanal kroz koji dodirujemo Beskonačnost. Ne raspravljamo kako jesti hranu? Samo jedemo.
Što je još Ljubav? Sunce, toplina, hladnoća, tama, sve je Ljubav, ništa od toga ne tražimo, samo živimo to iskustvo.

Ako priznamo da je sve Ljubav, onda je možemo živjeti svjesno. Možemo je disati, jesti, piti i gledati. Možemo je misliti, govoriti, kretati se njome. Želite li voziti automobil marke Ljubav, nositi odjeću linije Ljubav, imati i firmu koja se bavi s Ljubavi, plaćati račune s Ljubavi i putovati njome po univerzumu?
Od Ljubavi ne možemo pobjeći, ma koliko pokušavali. Ona nosi svemir na rukama i njegov je vladar. Sve što mi doživljavamo kao njenu suprotnost, patnju, mržnju, bijes, rat, bolest – izrazi su Ljubavi!
Teško za povjerovati?
Univerzum ne može biti ništa osim Čiste Bezuvjetne Ljubavi, to mu je priroda, namjera, instinkt, Sve u Svemu. Ljubav je instrument kojim je svijet stvoren, svaka čestica Primarne Ljubavi što ga je stvarala je tu, u nama, oduvijek. Ona je kao glina koju možete oblikovati po želji, od nje stvarati svjetove.

Pitanje je samo što ćete stvoriti. Kako se izražavate prema sebi, iz sebe, prema svijetu?

Kada kažem hvala, tonem u zaborav, otpuštam konopce što me drže u sljepoći.
Kada kažem volim te, budim se u svjesnost Stvoritelja.
Kažem: “Ljubavi, evo, preuzmi sve moje moje misli što mi daju iskustva koja imam. Uzmi sjećanja što me oblikovaše u probleme, u bitke, što mi stvoriše oduzetost, omamljenost.
Evo ti Ljubavi Srce moje – predajem ti se u potpunosti. Prihvaćam bezličnost Tvoje strasti, Tvoje moći i Snage. Nestajem u Tebi, rađam se u Meni.”

Hvala ti
Volim te

– Neno Lubich

U prikrajku svjetla što se nazire kroz očne vjeđe, promatram kako nestajem iz svijeta strepnje i straha, uranjam u njedra povjerenja i sigurnosti. Kao da silazim niz ogromnu liticu do gnijezda na snažnom drvetu što raste tu u beskonačnosti, i u strmini svijesti pruža utočište onome što mislim da jesam, spremajući me za Istinu. Tu ću sada provesti neko vrijeme u tišini. Činim to bez napora, s gotovo nečujnim disanjem se spuštam dole, još samo malo! Ne obazirem se na beskraj što se dole rasprostire, plavičastu izmaglicu što se rastvara u nepoznato. Konačno, smještam se u toplinu totalne opuštenosti. Sada više nisam promatrač – nemam što promatrati! Sada sam sudionik u procesu samo-povjerenja, znanja kako sam svugdje istovremeno, zajedno sa sadašnjim trenutkom djelujem u Svemu. Da, znam da je sve savršeno, siguran sam u to, nedvojbeno! Grlim ovo iskustvo, sviđa mi se, ne dam ga! Ali, čim pomislih da ga zadržim, odmah doleti i strah da ću ga izgubiti! Poput plimnog vala počinje nagrizati Mir. Trebam odmah prestati. Otpustiti. Ništa nije moje, ništa ne trebam uzimati, jer oduvijek to imam. Reći da je moje je odvojenost, gotovo odmah se odvija prizor u kojemu pružam ruke da uzmem. Odustajem od mojega. Opet sam u užitku, u Miru. Sjetim se da zapamtim ovaj osjećaj, ovu savršenu sigurnost, toplinu i ponesem sa sobom barem mirise tog blaženstva. Opet odvojenost.

Što je to sumnja? Što je to strah? Dok je Mir ekstremna jednostavnost, sumnja je kompleksna tvorevina, kombinacija osjećaja, misli i sjećanja. Gore sam opisao kako izgleda prosječna meditacija u kojima uživam svakodnevno. Premda je pisano metaforički, ipak jasna je usporedba sa spuštanjem svjesnosti na područje Srca. Srce je zaista utočište, ono je Božanstvo što se reflektira iz nas prema nama. Jer, nema Božanstva izvan nas, nema Ljubavi koje mi nismo dio.

Strah ili sumnja je sve ono izvan Srca. Ovo je paradoks, praktički nemoguće, jer ako nema Božanstva izvan nas, da li je strah Božanstvo? Kako može biti i jedno i drugo u nama, u Božanstvu?

Ne može. Jedini način na koji se to može dogoditi je ako imamo dvojnika, duplikat našeg Ja, kreaturu što raste izvan naše svjesnosti, kao tumor što raste nesmetano dok ne bude prekasno kada ga konačno otkrijemo. Tumor – to je sumnja, strah! Kada izađem iz meditacije, sumnja počne preuzimati polje moje pažnje, vrlo brzo unutrašnji dijalog zahvati svojim zamašnjakom njegovo poimanje svijeta, nastavi ga stvarati, potencirati, napumpavati. Sumnja, taj dvojnik, djeluje u stomaku, tamo treperi vibracija razaranja sigurnosti u Sebe. Iako mi se čini da vodim dijalog sa samim sobom, to nije istina. Vodim ga sa dvojnikom, zakržljalom tvorevinom sazdanom od otpadnih emocija što se hrane sa tamom sjećanja, duhovima prošlosti, avetima nestvarnih svjetova. Taj dvojnik što nam šapuće i objašnjava svijet, je predatorske prirode! On je energetski trag sveg našeg sjećanja, iskustva, interakcije sa svijetom, filtrirani otpad kojeg Srce izbacuje u procesu osvještenja.
Međutim, nekim neshvatljivim načinom, ja sam se nekada davno identificirao s njim, sa dvojnikom, hranio ga kao moje luče, pazio i mazio. Kao što dijete hrani i pazi lutku, tako sam se i ja zaljubio u moga plišanoga medu, fantoma kojem sam predao svoj život u dijalogu s njim. Medo je uskoro počeo upravljati mnome, donositi odluke za mene, djelovati agresijom prema svijetu kroz mene. Nisam više bio u stanju prepoznati vapaje Srca što me zaziva u Nutrini.

Medo je sve radio za mene, sve!

Jednom, kada je medo bio zauzet svojim bitkama, čuo sam neki titraj, neki jako poznati val što me dotiče. Čuo sam Srce. Tada sam odlučio odrasti, odbaciti medu. Jedini način da ga otpustim je ako ga prestanem hraniti energijom, emocijama, ako mu se prestanem davati.

Strah je negacija Božanstva u nama, silueta, odraz prošlosti, sjena što se vuče za nama poput zombija što grize naše noge. Saplićemo se, teturamo u nesigurnosti i sumnji upravo iz ovog razloga, ove sjene. Što je sunce više na nebu to je sjena kraća. U sumraku ona je najduža. Ovo nas uči da u suncu leži sigurnost i znanje da je sve savršeno.

Odlučio sam da ću naučiti kako misliti Suncem/Srcem.

Misliti Srcem je najjednostavnija stvar na svijetu! Misliti Srcem je Ljubav. Svakodnevno razgovaram sa Ljubavlju. Ljubav mi govori: “živi na litici, utoni u utočište, u Mene. Kada imaš sumnju, prepusti se Meni. Govorim ti kako da ostaneš ovdje zauvijek, kako da živiš Ljubav. Povjerenje u sebe ti je utkano u sve pore postojanja i to istinski znaš. Sve što Jesi sam Ja! Sada možeš skočiti u taj Bezdan, u Jedan!”

Kako ovo primijeniti u praksi? Jednostavno, jer je to zaista najjednostavnija stvar na svijetu! Što je to uopće praksa? Zar postoji praksa i teorija življenja?

Započinjem prvi udah s Ljubavlju – kažem: Volim Te. Razgovaram s Ljubavlju po cijele dane, non-stop!
Kažem: Ljubavi, imam posao, imam novac, imam Ljubav.
Kažem tumoru, gripi, prehladi: Ljubavi, volim te beskrajno, volim svaki tvoj trag u meni, svaki treptaj sumnje što mi kuca iz vani. Volim sumnju, strah, uzimam ih u svoje Srce, beskrajnu vibraciju obožavanja.
Hvala ti Ljubavi što sam Ja, hvala ti što sam Ti, hvala ti za svaki udah, izdah, pogled.

Razgovaram s Ljubavi neprestano.

♥ ♥ ♥

– Neno Lubich

Davno sam čitala jednu knjigu (ne mogu sjetiti točno naziva knjige i autora) u kojoj autor u jednom poglavlju opisuje jedan vrlo zgodan slučaj iz svog vlastitog života.

Naime, na jednom testiranju za posao, dali su mu da analizira nešto što je on sam napisao (kako je taj tekst bio obavezan u sklopu tog testiranja, a nije bio potpisan autor, nitko nije uzeo u obzir mogućnosti da će ga u jednom trenutku rješavati i sam autor teksta 😀 ). Pitanje je bilo: Što je autor htio reći?

Ima li lakšeg pitanja za onoga tko je sam napisao taj tekst? Rekli bi smo da nema. Tako je autor napisao točno ono što je mislio i pogađate, njegov odgovor nije pozitivno ocijenjen. Drugim riječima, napisali su mu obrazloženje da odgovor nije točan!

Naravno on se bunio (i ja bih) pisao je pismo ljudima koji su odgovorni za sastavljanje testa s obrazloženjem da je on autor tog teksta i da kad ga je pisao nije mislio na ovo što oni nude kao točan odgovor. Mislite da su mu uvažili? I dan danas test je isti, a i točan odgovor je isti… odnosno točan odgovor je ustvari netočan.
Ljudska glupost, što drugo.

Čovjek se na sve može naviknuti i vrlo brzo sva stanja prihvaća kao prirodna i normalna. Danas je čovjeku sve živo nametnuto jer kolektivnom egu je lakše vladati i kontrolirati kroz strah. Ego su programi. Smiješni programi. U tim programima vam čak nije niti dozvoljeno da imate vlastiti program, ako ga i imate naći će se već neki program koji će vam pojasniti što vaš program ustvari znači, jer vi ste glupi i nesposobni da to razumijete. Tu ne pomaže borba, tu ne pomaže ništa osim izlaska iz tog zatvorenog kruga na način da se prozre sistem koji ne služi ničemu drugome osim da sam sebe jede… Hvala, hvala…..

♥ ♥ ♥

– Dani Ella