Biti kao drugi, odnosno pripadati cjelini je na jedan način evolucijska prilagodba jer se nepripadanjem plemenu ili čoporu značajno smanjuje šansa za preživljavanje. Naša je civilizacija to dovela do apsurda a naš razvijeni um je negdje skrenuo s pravog puta. Najjači alat za to držanje u okovima programa je zapravo naša pretpostavka da svi razmišljaju kao mi. Moram to učiniti jer će u suprotnom oni koji “nešto znače” u plemenu misliti o meni kao i ja o onima koji su izvan plemena 🙂

U osnovi, pravilo pripadanja se ne kosi s pravilom autentičnosti što je ljudski um nekako previdio. Tako da se pripadanje uglavnom uvjetuje slijepim i bespogovornim praćenjem pravila. No, samo osobe koje su zadržale crtu autentičnosti čine razliku. Sva su velika djela došla od ljudi koji su se na neki način usudili pokazati svoju prirodu koja se razlikuje od prosjeka čopora.

Pitanje je što bi bilo da se Tesla, Picasso, braća Wright ili Zagorka, da ne zaboravim Mornah, Dr. Lena i Mabel nisu usudili biti autentični. Svijet nikad ne bi bio ono što je. No još je važnije pitanje koliko svijet gubi time što mi ostali nemamo hrabrosti biti autentični.

Na neki način našim hopsanjem se izdvajamo od onoga većeg “skupa” i pokazujemo jedan svoj autentični dio. Nadam se da ćemo se uspjeti suzdržati i ne napraviti čopor sa pravilima od toga nego poticati i podržavati autentičnost svakoga tko je dovoljno hrabar pokazati ju. Vrijeme je za pronalaženje ostalih dijelova, ostalih svojih vrlina i osobina koje nema nitko drugi na svijetu nego samo mi.

Dalai Lama je rekao, nemoj biti ni dobar ni loš. Budi autentičan…

– Miro Skender

Sjećate li se svojih snova? Ako da, onda ćete se sjećati i svog odnosa prema stvarnosti u snu. Naime, kada iz perspektive svakodnevne pozornosti promatramo snove, čini se da tamo nemamo svjesnosti o sebi kao ni znanje o svijetu što nas okružuje, jer eto, kako je moguće da letimo i da bezuvjetno prihvaćamo taj let? U snu isto tako vrlo dobro znamo sve izlaze za opasnost kada nas proganjaju “zla bića, demoni”, savršeno dobro znamo gdje se nalazimo, iako je taj svijet totalno kaotičan i apsurdan iz ove perspektive. Zašto je tomu tako?

Razlog tome je što u snu imamo totalnu svjesnost sadašnjeg trenutka! Ako se sjećate snova, sjetiti ćete se da tamo ne postoji prošlost ili budućnost, nema djelovanja iz polja uvjetovanosti koje nam određuje slijedeći korak. U snu egzistiramo isključivo sada i ovdje i to savršeno dobro razumijemo iz razloga što opažanje ne prolazi kroz filter uma nego filter svijesti, recimo, kao neki opažajni top što puca svjesnost samo u jednu točku i sve što vidimo se nalazi u njoj. Apstrakcija sanjajuče pozornosti se razvija i uplivom sjećanja iz svakodnevne pozornosti, njegovih elemenata, ali to i dalje ne narušava sadašnji trenutak, niti nam nameće upitnost sadržaja kojeg proživljavamo. U snu, percepcija ide kroz opažanje energije iza “objekata” na način energije onoga koji opaža, nas. Volim reči da smo u snovima doma, tamo smo letači, čarobnjaci, anđeli, ali i demoni. Znanje koje tamo imamo je strahovito veće od onog što ga imamo ovdje, odatle nedostatak briga, problema, bolesti (osim kod upliva sjećanja “odavde”, a i to je jaaaako rijetko). Jedini izuzetak je strah koji je strašno duboko utkan u sve dijelove naše svijesti i ako ovo malo promotrite uvidjeti čete kako je strah zastrašujuće kompleksna tvorevina, negativni duplikat naše ukupnosti. Strah je protuteža postojanja i uvijek insistira na dominaciji u toj vazi života! 
Ako ste lucidni u snu, sadašnji trenutak je još puno izražajniji! 

S druge strane, naša svakodnevna pozornosti je zapravo ništa drugo doli san o svjesnosti, jer nemamo ovaj fokus pažnje, nego radije višeslojnu strukturu podataka kojima se bavi um i obrađuje u logičnu čvrstu sliku. Jedini izuzetak iz ovoga jest područje između prošlosti i budućnosti – sadašnji trenutak. Sadašnjost je čin percepcije. Prošlost i budućnost su funkcije sjećanja i time dio sna o svjesnosti. Primjer možemo pronaći u audio vrpci: vrpca je san o svjesnosti, a zvuk bi bio sadašnji trenutak kojeg “kupimo” kako se vrpca reproducira. Mi ne možemo znati što je slijedeće na vrpci dok ne dođe do tog položaja, a ono što smo preslušali je već smotano oko sebe same u nekom drugom sloju nesvjesnog.

Kada usporedimo ova dva svijeta, san i tzv. javu, vrlo jasna će nam biti umiješanost jednog u drugi, isprepletenost kao u grafikonu DNA molekula. Međutim, razlika je u percepciji i jasnoći sadašnjeg trenutka: san je sada, a java je vrpca u reprodukciji. Ako radimo na buđenju iz sna o svjesnosti, onda možemo zaustaviti slojevitost našeg opažanja i izvesti njegovo uštimavanje u sadašnjost.

Ho’oponopono nam može u tome pomoći! Nekoliko puta sam spomenuo kako volim vidjeti hopsanje kao zaustavljanje vrpce ili barem usporavanje. Kada kažemo “Volim te” i “Hvala ti”, pa i “Oprosti mi” ili “Žao mi je”, mi dajemo priliku prihvaćanju – vrlo važnoj platformi koja nosi svjesnost. Na primjer:

U snu prihvaćamo sve potpuno bezuvjetno! Prihvaćamo letećeg slona, da ne trebamo zrak da bi disali, da možemo živjeti pod vodom, da mi ne trebaju naočale da bih vidio savršeno. Prihvaćamo bespogovorno, jer znamo istinu!
Ali to znanje nije racionalno, ono je u sveukupnosti, zato je toliko pouzdano i pridodaje apsolutnu sigurnost. S druge strane, u svakodnevnom svijetu, prihvaćanje je vrlo složen i dubok proces i da bismo ga usvojili potrebno je zaustaviti se na trenutak, a u tome nam pomaže hopsanje!

Kao što u snu nepogrešivo znamo izlaz iz stupice straha buđenjem, tako i ovdje, jednaki je tip izlaza: buđenjem! 

♥ ♥ ♥

 – Neno Lubich

‎”Da nam je barem netko ranije rekao da ne “moramo” toliko raditi na sebi, truditi se, nastojati… da je dovoljno samo se voljeti”

Larisa

Pročitavši ovaj komentar provrtjela sam film… koliko sam samo puta od osoba kojima je stalo čula: “Kad ćeš početi misliti (voljeti) na sebe” (onu pravu sebe). Ljudi kojima je stalo, koji su nam bliski pokušavaju nas “oblikovati”, “uštimavati” prema nekim njihovim programima, na njihov način želeći nam najbolje… Želeći im udovoljiti kako bi oni bili “sretni”, gubimo sebe, bivamo frustrirani, okrivljujemo se, itd…

Paradoks, oni žele da mi budemo sretni, mi da oni budu sretni, a u stvari dešava se suprotno…. Self love ili voljeti sebe – jedino na taj način možemo učiniti sebe i druge sretnima… U tome je sadržano sve iako je ponekad to teško vidjeti.

Hvala i volim vas ♥

– Vanja Štrmelj

Ovih dana ulovim se u nekakvom uspoređivanju… kako je bilo „prije“, a kako je „sad“.

Misli, opet misli, brbljanje uma… upecam se u tren! Ima nešto i u tome što sam po horoskopu blizanac, kažu .

Svaka misao-brbljavica ima za reći nešto svoje. I ne preostaje mi nego da svaku pojedinačno primijetim, potapšam i ispratim, pa malo pometem, i zaključim:

Da, bilo je Ho’oponopono trenutaka i prije Ho’oponopona. Kad se stvari samo dogode. Kad mi osmijeh zrači tako da ga svi primjećuju. Kad radim ono što mi je „posao“ i uživam u tome – a oko mene svi sretni i veseli. Bilo je Ho’oponopono inspiracije, čudesne pokretačice, kad riječi dolaze same, kad olovka nije dovoljno brza da primi sve darove riječi, kad je čak i tipkovnica prespora! Kad nisam umorna, bez obzira koliko je sati (na satu) i koliko sam već sati na nogama. Kad dan ne prolazi prebrzo – kad ima upravo dovoljno vremena da učinim što želim. Kad se ne pitam ispunjavam li svoju svrhu, koji je „pravi“ put… kad krivog puta nema! Kad znam da ne “moram” stalno raditi na sebi, truditi se, nastojati… da je dovoljno samo se voljeti… Hvala hvala hvala.

A bilo je i onih drugih trenutaka. Kad vrijeme protječe prebrzo. Ništa se ne stigne, nema se vremena! Kad odgađam, kad ne pišem, jer, kako ću pisati o nečemu što ni sama ne razumijem? Kako bih smjela išta reći, a sama još učim? Stres, žurba, gužva… ona famozna rečenica: „Ne mogu sad, čujemo se drugi tjedan“… Pa onda kritiziranje, analiziranje i prosuđivanje. “Znam” što je problem, “znam” kako ga riješiti… a zašto se onda ništa ne rješava? Hvala i ovakvim trenucima (njima još više puta hvala)!

Da, i prije Ho’oponopona bio je Ho’oponopono. A i danas dođu trenuci koji baš i nisu Ho’oponopono. I bit će ih.

U čemu je onda razlika?

U zahvalnosti i Ljubavi. U radosnom čuđenju. Sada.

– Larisa Malin Mravunac

Jutros inspiracija kaže: piši im o krivnji. Ja si mislim: ma neću, hopsići već znaju sve o tome… Ali ne da se inspiracija 😀 … pa evo, ja s tim nemam ništa 😉

Dr. Len kaže, a bogme i Mabel, da su oni ovdje samo da bi čistili. Ako su oni ovdje samo da bi čistili, onda smo valjda i mi iz istog razloga tu.
Čisti obično onaj tko je napravio nered. Čini se da smo mi napravili poprilični nered. Čak i više nego što smo si to spremni priznati. Pa kad i kako smo uspjeli napraviti toliki nered? Baš se i ne sjećamo, bit će da smo bili poprilično nesvjesni što radimo…
Što god bilo, sad je kasno, što smo napravili, napravili smo i sad smo tu da sve sredimo. Uz to još i osjećamo i grižnju savjest za sve što nam se dešava, pa si mislimo: za ništa drugo niti nisam nego da po cijele dane čistim. Napokon smo primjereno kažnjeni i to za cijeli život. Je li tako? Ili….

Što je ustvari čišćenje?
Što ako čišćenje nije aktivnost kojom se mi iskupljujemo za sve ono za što smo preuzeli odgovornost (znači za sve)?
Što ako je hopsanje milost koja nam je dana kao nagrada za sve ono kroz što smo prošli?

U prvom slučaju mi smo Žrtve i mali, u drugoj mi smo Pobjednici i veliki.
Što birate ? ♥ ♥ ♥

– Daniela Pal Bučan

Znanstveno je dokazano da je intelekt svjestan do petnaestak bitova informacija u sekundi, dok naša podsvijest u toj istoj sekundi upija milijune bitova informacija (kojih mi nismo svjesni).

Isto tako, podsvijest, a ne svijest je u kontaktu s nadsviješću… zamislite koliko Nadahnuća podsvijest može primiti preko nadsvijesti ako ima takve gabarite u odnosu na svjesni (ograničeni) um. I plasirati ih svijesti…

Svaki put kada imamo očekivanje, to znači da smo zacrtali samo jednu moguću opciju, a prema svima drugima smo zatvoreni. Zašto nije dobro imati očekivanje? Jer nas ono drži zatvorenima prema impulsima Nadahnuća koji mogu oplemeniti naš život.

Na konkretnom primjeru… želite popraviti vaš stari auto i na to ste fokusirani. Da ne trošite svoju energiju na tu fokusiranost, možda biste čuli šapat Nadahnuća koje kaže: “Uplati srećku – dobiti ćeš novi auto na nagradnoj igri”. Ili ste jednostavno zatvoreni za energiju vaših roditelja/rođaka koji bi vam darovali auto (svima kojima se ovo čini nemoguće… sjećate se već opisanog slučaja?) ili za novi auto koji možete kupiti za manje novaca nego što ćete dobiti kada prodate svoju staru pokvarenu kantu (sjećate s mog slučaja?).

Očekivanje je ograničenje. A što se dešava kada nemamo očekivanja? Mi otpuštamo. Ovaj proces je toliko divan.. da ja iskreno još uvijek teško vjerujem u njega jer ga svim snagama nastojim racionalizirati, što je prilično teško sa spoznajama.
Kada otpustite očekivanja, vi i dalje ostajete svjesni da imate “situaciju” i da imate problem. Ako ste fokusirani na problem, znači da ste u grču, a dok ste u grču zadržavate energiju. Zatvoreni ste s problemom. Ako je nešto zatvoreno – zatvoreno je za sve, pa i za promjenu.
Otpuštanje dopušta energiji da učini promjenu.

Teško je otpustiti očekivanje kada se radi o stvarima koje su nam važne za život, međutim Ho`oponopono ima sjajnu fintu koja to omogućava. Ako više mantramo Hvala ti i/ili Volim te.. zaustavljamo misaoni proces koji vraća fokus na očekivanje i zacrtavanje željenog ishoda.

I opet.. ona stara fakat rulz.. šuti i čisti. Dobro je.

– Petra Varšić

“There is nothing wrong with you, you are perfect! It’s the data in you which is imperfect!” – “Nema ničeg pogrešnog u vama, vi ste savršeni! Podaci su ti koji su nesavršeni!”

Hopsati znači raditi na ovoj definiciji ljudskosti, Sebe kao Božanstva, Nule u suštini svega. Ovu Lenovu izjavu preporučujem isprintati najvećim mogućim slovima pa i na više listova, te polijepiti svugdje u vašem svijetu! To nam je definicija postojanja, tajna nad tajnama i nad ovim treba ozbiljno kontemplirati. Kao što su Buda i Lao Tze sjedili ispod stabla, tako i mi trebamo sjediti ispred ovoga teksta što nas ogoljuje i oslobađa.

Sloboda i Bezuvjetna Ljubav je serious business, toliko ozbiljni da je najvažniji u cijelom svemiru! Ipak, paradoks je da je to i najveličanstvenija igra koja nas je mogla zadesiti, lagana kao pero maslačka što leluja po zraku od vjetra – Božanstva u nama. ♥ ♥ ♥

– Neno Lubich

Koga volim kad volim?

Sebe u drugima. Druge u sebi. Unutrašnje Dijete u sebi. Sve je to isto.

Tebe u sebi; tvoja sjećanja su zajednička sjećanja. Hvala ti!

A onda se pojavio frajer na pruzi. Volim njegovo Unutrašnje Dijete u meni. Koje plače, samo i nevoljeno. Dijete je lako voljeti.

Oprosti mi…

Volim te.

– Larisa Malin Mravunac

Što ako se jedno jutro probudimo i zaključimo da je jedan veći dio našeg života lažan?
Što ako nam se čini da smo na krivom mjestu s krivim ljudima? Što ako imamo osjećaj da ćemo poludjeti ako nešto ne promijenimo u svom životu?
… Što ako….? Što ako…? I tako u nedogled.

Ajmo vidjeti što kaže hooponopono na ova pitanja !!!
Odmah da raščistimo neke stvari. Nitko se ne nalazi na krivom mjestu. Svi se nalazimo tamo gdje se trebamo nalaziti. E sad, to ne znači da se sutra također trebamo nalaziti na tom istom mjestu s tim istim ljudima. Nitko nije zabetoniran i ne mora biti.

Situacija u kojoj se trenutno nalazimo nije slučajna. Sve ono što nam se ne sviđa samo je prilika za čišćenje, jer dok ne očistimo ono što trebamo, mi niti ne možemo izaći iz situacije u kojoj se nalazimo. Odnosno možemo, ali rezultat će u konačnici biti isti i u novoj situaciji i s novim ljudima. Jer mi u svoj život privlačimo ljude s kojima dijelimo neke zajedničke programe, koji nas na neki način vežu.

Konkretno: ako smo nezadovoljni s osobom s kojom živimo i ne želimo više s njom živjeti taj raskid bi se trebao odvijati u miru i prijateljstvu. Mabel je rekla da je dr. Len rekao da nije problem u našem partneru, problem je u nama, uvijek u nama samima. Ako mi nismo očistili programe koji nas muče i zbog kojih se nalazimo u sadašnjoj vezi u slijedećoj ćemo doživjeti isto. Tako imamo puno slučajeva gdje ljudi iz jedne u drugu vezu doživljavaju na kraju uvijek iste stvari. Na kraju im život prođe u razočarenju, a programi zbog kojih je sve nastalo su i dalje tu, ne izbrisani…

Dakle, ne skačemo iz jedne veze u drugu u potrazi za idealnim partnerom, ne ostavljamo sadašnjeg partnera, jer smo baš jutros skužili da nam to više nije to… nego hopsamo i hopsamo i promatramo što nam se događa. Nikuda ne idemo i nikoga ne ostavljamo u ljutnji i bijesu nego u miru i poštovanju, ako već tako treba biti. ♥ ♥ ♥

– Daniela Pal Bučan

Jeste li primjetili da se u svojoj koži najbolje osjećamo kada smo opušteni? Ujedno smo tada najbolje povezani sa svojom nutrinom, otvoreni prema uvidima, nalazimo se izvan stanja identifikacije s našim uvjerenjima, ne igramo uloge – ono smo što zapravo Jesmo.
Kada smo u stanju opuštenosti (bilo da do tog stanja dođemo planinarenjem, jogom, plesom, tehnikom…) nismo u mogućnosti negativno razmišljati.

S druge strane, stanje nelagode je stanje zgrčenosti.
Suvremeni život nas drži u grču, normalna reakcija na stres je napetost mišića (znate, u nama čuči jedan pradavni ljud s toljagom  u stanju pripravnosti da odmah skoči jer se osjeća ugroženo – naš primitivni impuls koji se javlja kao reakcija na stres). Važno je shvatiti da je to ponašanje koje smo s vremenom naučili i usvojili, čak ga smatramo normalnim, iako je stanje opuštenosti stanje koje je tome prethodilo. Opuštenost je autentično naša.

Stanje napetosti i grča je stanje niže vibracije i tu prolazimo iskustvo straha koji generira osjećaj brige, tuge, ljubomore, nezadovoljstva i odvojenosti. S druge strane, u stanju opuštenosti osjećamo mir i zadovoljstvo… što su simptomi povišene vibracije.

Ono što je važno shvatiti je da bismo ušli u stanje napetosti, moramo uložiti napor. Grčenje iziskuje više energije nego stanje opuštenosti.
Međutim, kako je grč naša svakodnevica, zaboravili smo kako se jednostavno prebaciti u stanje opuštenosti. U stanje zgrčenosti ulazimo automatizmom, a znate tko stvara automatizam? Uvjerenja.

I kada Karmen ili Nataša kažu da same sebe ne prepoznaju jer se više ne brinu, ne zamišljaju scenarije koji bi se mogli desiti i zbog kojih se unaprijed osjećaju loše one zapravo govore o brisanju uvjerenje (automatizma) i o svojoj autentičnosti.
Kako energija uvijek slijedi misao, briga nosi potencijal ostvarenja strahova. Isto tako, stanje zahvalnosti i opuštenosti nosi potencijal ostvarenja situacije zbog koje ćemo biti zahvalni i opušteni.

Svaki put kada se ulovite u zabrinutosti, znači da automatizam djeluje i vi ste na pragu ulaska u malodušnost. Zadržite svijest na tome i počnite čistiti. Odmah. Čak i kada se radi o nečemu što čistite već dugo. Nemojte preispitivati, analizirati ili razmišljati u čemu ste pogriješili, da li nešto radite krivo.

Činjenica da energija uvijek slijedi misao je toliko važna da je jednostavno moram ponoviti 🙂 Zaustavite se tu i mantrajte Hvala ti i/ili Volim te, jer daljnom analizom šaljete energiju podsvjesnom uvjerenju koje se manifestira u vidu tog problema.
Ovo ne znači negiranje postojanja problema ili prisilu nad samim sobom, ovo je samo pokretanje procesa brisanja uvjerenja koje se manifestira kao problem. I čak ako odmah ne vidite da se nešto dešava, ne brinite se – vi ste proces pokrenuli.
Kao kada upalite grijanje, ne očekujete da će radijatori isti tren biti vruči, ne očekujete da će iz slavine poteči vrela voda odmah, ne zovete plinaru da se detaljno informirate.. opušteni ste, jer znate da vodi treba nešto vremena da se zagrije i da napravi krug… vi ste grijanje upalili.

Ovaj tekst sam napisala jučer i nisam ga stigla objaviti. Znate da ne volim pisati o spoznajama… međutim, ovo sam napisala u dahu, bez ispravljanja i prepravaljanja i jučer sam se našla u situaciji (grč samo takav…) u kojoj mi je prisjećanje na ovaj uvid bilo od poprilične pomoći.

– Petra Varšić