Zašto ne bismo sami stvorili priču o Nuli?

Bila jednom Jedna Nula…ne, ne valja…’Ajmo probati ovako:
Nula kaže – ako imamo rat, nemamo Boga, ako imamo patnju, nemamo Boga, ako imamo odvojenost – nemamo Boga!
Svi govore: Bog je Ljubav! Tko sam onda ja? Jesam li i ja Ljubav? Ako sada hrabro istupim i bez treptaja sumnje kažem: “Da jesam!”, znači da imam Boga! Imam li onda i ja rat, patnju i odvojenost?

Ako pogledom tražim Boga, onda da – imam odvojenost! “Ja sam koji jesam” znači: Ja sam Ljubav u Tebi, Ti si Ljubav u Meni, ne tragaj dalje! Mogu li se sada usuditi zaustaviti svoj Put ovdje u Nuli, jer imam sve, imam Boga, znanje i svijest da sam Ljubav? Da bih to saznao, zakoračio sam u bajku o Nuli, prošao vrata Istine o Sebi, ušuškao sam se u Život. Ima li još što izvan toga?

Bajka o Nuli kaže: Ja sam koji Jesam i živim to. Kada naletim na trulu granu patnje onda znam da sam to Ja, nema me izvan toga. Tada ću odmaknuti korak unatrag i vidjeti da je trula grana preduvjet novog života, ciklička izmjena Ljubavi preko Ljubavi u Ljubav. Promatram li prekrasan vrt i bezuvjetno se divim ljepoti i raskoši, srcem znam za poneko trulo drvo, uvenuli cvijet, uginulu životinjicu. Promatrajući cjelinu, vidim Sebe u njoj i prepoznajem to. Prepoznati se trebam i u detaljima cjeline! Kada gledam fotografije iz svemira prekrasne planete Zemlje, obožavam je, igra mi srce od divljenja! No, živim u nevidljivoj točci, maloj stvarnosti, maloga grada, malih ulica i ljudi.

Bajka o Nuli kaže: voli beskrajno svoj svijet, svoju ulicu, ljude oko sebe. Znaj da su oni Zemlja, plavi planet beskrajne ljepote, oni su u Tebi. Voli Sebe u njima, prepusti se beskraju Ljubavi i živi to. Tajna Ljubavi je da nema Puta, nikad ga nije bilo, jer kamo bi putovao?

“Ja sam koji Jesam”, kaže Nula – zar nisam?

– Neno Lubić

♥ ♥ ♥

Misliš da možeš zavladati Univerzumom
I poboljšati ga?
Ne vjerujem da je to moguće.
Univerzum je svet,
Ne možeš ga unaprijediti.
Ako ga probaš promijeniti, uništit ćeš ga.
Ako ga probaš zadržati, izgubit ćeš ga.
(Lao Tzu)

Postoji razlika između imanja kontrole i nametanja kontrole. Jedno je pozitivna karakteristika, a drugo negativna. Prva naš život usmjerava u dobrom pravcu, pa se naš život na neki način širi, a druga je ograničavajuća, i takva kontrola život kao da sužava. Jednu kontrolu uzrokuje sklad, a drugu strah. U cijelom svemiru postoji kontrola, ništa se ne dešava bez razloga, sve je u konstantnom cirkuliranju određenih kontroliranih zakonitosti pomoću kojih se život odvija (nastaje, traje, nestaje, pa opet nastaje). Znači u prirodi već postoji kontrola, kojom je sve regulirano, pa nema potrebe da mi namećemo neku svoju kontrolu, bez obzira koliko su plemenite naše namjere. Jer onaj tko je stvorio cijeli ovaj svijet ima bolji pregled stvari nego mi.

Vratimo se na pozitivnu kontrolu. Što bi to bilo? Da bi se upražnjavala hooponopono tehnika, potrebna je jedna vrsta kontrole, zar ne? Eto, to bi na primjer bila pozitivna kontrola. Znači nije loše željeti kontrolirati, ali u određenim okvirima. Ti okviri ne bi smjeli utjecati na tuđu slobodu. Jedno je imati kontrolu nad vlastitim životom, a drugo je željeti kontrolu jer mislite da je nemate, pa imate osjećaj da ste izvan kontrole i da život vas baca na sve strane onako kao njemu odgovara, a vi bespomoćni ne možete ništa.

Hooponopono je kontrola života na pozitivan način, jer se tom vrstom kontrole mi uklapamo u sustav po kojem funkcionira cijeli Univerzum. ♥ ♥ ♥

– Daniela Pal Bučan

Evo što kaže Buddha:
Čovjek koji hoda brzim korakom može se upitati:
“Zašto hodam tako brzo? Kako bi bilo da hodam polako?”
Jednako tako se, kad počne hodati sporo, može upitati:
“Zašto hodam sporo?…A kako bi bilo da legnem?”
Tako se čovjek koji je odbacio ono najteže, na kraju može odlučiti za ono najlakše.

Život je ili složen i postaje sve složeniji ili je jednostavan i postaje sve jednostavniji.
Sjećate se one moje objave o zen kulinarstvu, zen kulinarstvo ne sačinjavaju najsavršenije moguće namirnice kuhane u najkvalitetnijem posuđu i sve to u najskupljoj kuhinji na svijetu. Zen kuhar nije završio najprestižnije svjetske škole za vrhunskog kuhara. Zen kulinarstvo je vještina spremanja jela od onoga sa čim raspolažemo upravo tu i upravo sad, a za to nije potrebna posebna umna vještina nego prepuštanje svjesnost sadašnjem trenutku. Naravno neko osnovno znanje o kuhanju je svakako potrebno (hoću reći, teško ćete se pretvoriti u zen kuhara ako ne znate osnove kuhanja 🙂 ).

Poželjno je pojednostaviti si život. Cilj je osloboditi se površnih stvari koje samo predstavljaju teret. To ne znači da se trebamo prepustiti pasivi. Dobro je prisjetiti se što je stvarno,a što je iluzija. Sadašnji trenutak je stvaran, a prošlost je iluzija.
Dovoljno je samo malo promjeniti perspektivu i cijela stvarnost se mijenja. Kakva je to stvarnost kad se tako lako da mijenjati? Relativna, promjenjiva, često se mijenja i bez našeg posebnog uplitanja.

Dakle treba se fokusirati na onaj dio koji se ne mijenja, jer taj dio je oduvijek tu ( znači da je preživio apsolutno sve) i kao takav sigurno posjeduje apsolutno znanje o svemu što nam je potrebno, i u njega se možemo pouzdati. ♥ ♥ ♥

– Daniela Pal Bučan

Evo što kaže Chopra:
“Svijet postoji u nama; mi ne postojimo u svijetu. To nije lako shvatiti; mogli bismo cijeli život pokušavati intelektualno pojmiti tu istinu. Međutim, s praktičnog stajališta, kad slijedeći put pogledate stablo, kad pogledate drugo biće, kad pogledate bilo što, jednostavno recite sebi: To stablo postoji u meni. To biće postoji u meni. One zvijezde i galaksija, ovaj stolac i stol – sve to postoji u meni. Ako si to kažemo, uskoro ustanovljujemo da posjedujemo znanje o tome. Ako si kažemo: To stablo postoji u meni, osjetit ću ljubav prema njemu. Ako si kažem da vi postojite u meni, osjetit ću ljubav prema vama. Prije ili kasnije u takvom ću prisnom odnosu biti sa svime što postoji.”

Ovo je odlična vježba jer razbija zabludu: Ovo sam ja, a sve ostalo je odvojeno od mene.

I ne samo zato. Ako je cjeli univerzum u meni, znači da su i svi odgovori na sva pitanja također u meni. Iz te pozicije potrebno je samo postaviti pitanje i odgovor će doći prije ili kasnije. U stvari, doći će mnoštvo odgovora, neka će bit smislena, a neka baš i ne. Sad će se netko pitati: A kao ću znati koji je odgovor pravi? Dobro je konstantno postavljati jedno te isto pitanje npr.: Zašto sam tu?, na taj način Univerzum nema izbora nego da odgovori na to pitanje jer je to jednostavno sastavni dio procesa. Bitno je da znamo da na jedno pitanje možemo dobiti mnoštvo različitih točnih odgovora. Pa tako na spomenuto pitanje Zašto sam tu?, jedan od odgovora može biti: Zato što te volim.

Upoznajući sebe upoznajemo i cjeli Univerzum.♥ ♥ ♥

– Daniela Pal Bučan

Prije par dana otkrio mi se Ho’oponopono. I odmah ga osjećam svojim.
Da, to je TO! Cjeloživotni „rad na sebi“, godine prikupljanja komadića i naziranja istine… i konačno, sve se posložilo… u trenutku!

Ho’oponopono je toliko prirodan i jednostavan, svatko od nas ga pozna – a da nikada nije morao ni čuti naziv: Ho’oponopono…

Što je za mene Ho’oponopono?
Svaki puta kad nekome pošaljem Ljubav, ja sam Ho’oponopono. Svaki puta kad šaljem Zahvalnost, ja sam Ho’oponopono.
Svaki puta kad u situaciji, osobi, problemu… prepoznam priliku za rast, ja sam Ho’oponopono.
Svaki put kad otpustim kontrolu, ego, um (kojim god ga imenom nazvala), kad god se prepustim Životu… kad zagrlim svoje Unutarnje Dijete… ja sam Ho’oponopono.
To radim cijeli život (pa dobro, ne baš cijeli, i ne baš stalno, eh!). A prije par dana tek saznah za Ho’oponopono. Čudesno!

U nadahnuću, odmah šaljem mužu par linkova, tekstova i filmića… da se i on obraduje!
A tada…Pljusssss! Muž mi kaže da je baš jučer čuo za jednu „učiteljicu“ Ho’oponopono tehnike koja svojim klijentima sugerira da „trebaju prekinuti vezu“, potom „šest mjeseci biti bez partnera“, i onda će se, navodno, „pojaviti prava osoba za njih, i to ona koju prvu ugledaju“…

?!?!?! Je li to Ho’oponopono? Ne, to nije Ho’oponopono. Sad sam skroz zbunjena: Ho’oponopono ne znači nekome govoriti što treba raditi. To ne znači nekome reći što će se „onda“ dogoditi… Ho’oponopono ne znači uopće „raditi“ na nekome. Ho’oponopono znači oslobađati sebe. Bez očekivanja rezultata.
Što se to događa? Zašto mi je došla učiteljica? Hvala, hvala, hvala učiteljici što mi je dala priliku počistiti „nešto“ u meni. I zašto mi je baš muž poslao učiteljicu? Hvala ti, volim te, hvala ti, volim te…

A onda… trenutak poslije, čudesan uvid!
Da… svaki puta kad sam Ljubav, ja sam Ho’oponopono! Ali… svaki put kad to zaboravim, kad se ulijenim, kad se uljuljkam u nekoj lažnoj „stvarnosti“… svaki put kad se u odnosu s voljenima prepoznam kao žrtva… kad sam tužna, ljuta, neljubazna, nevoljena… kad poželim drugoga popraviti, kad „znam“ što je najbolje za nekog drugog (hvala, hvala, hvala!), to nije Ho’oponopono, to nisam ja. To nije moje Biće. To je hrpa podataka, sjećanja, uvjerenja… hrpa „nečega“ što trebam izbrisati. To je smeće koje govori NE Biću, smeće koje ga prekriva i sprečava kontakt s božanskom ljubavlju u meni. Smeće koje trebam čistiti. Pritišćem tipku Delete. Volim te, volim te, volim te!

I zato danas odabirem biti odgovorna. Otpuštam „hrpu“ a dopuštam Ho’oponopono. Jer je jednostavan, prirodan, nadasve čudesan i divan.

„Pravi poklon“, kako kaže Karmen.

Hvala, hvala, hvala!

 
– Larisa Malin Mravunac

‎U sklopu već tradicionalne „Novogodišnje turneje“ iliti „Tour de Rodbina“ ovaj put mi je upao u oči zanimljiv fenomen. Bilo da je ispred mene dijete staro 1 godinu ili baka od 100 godina situacija je ista. Oboje ljubomorno traže potpunu pažnju okoline. Pitam se što je sa onima imeđu 1 i 100? Što se krije iza žudnje za slavom, potvrdom, komplimentima? Što je sa facebook-om, lajkanjem &Co? Koliko moja emocionalna ravnoteža zavisi od one legendarne „Šta će ljudi reći!“?
Pitam se postoji li alternativni izvor energije koji potiče direktno iz prirode, umjesto zadovoljavanja tom bijednom kopijom nastalom u procesu socijalizacije. Da li je moguće da se putem frekvencije ljubavi ponovo rekonektiramo sa prirodom, energijom Univerzuma, Bogom i time riješimo taj energetski problem?

Nedavna (božićna) nezgoda sa autom me je ponukala i prisilila da rasmislim o energetskom sistemu čovjeka. Evo kako je to išlo. Umjesto božićnih poklona ispod jelke, meni se na božićno jutro upalila „jelkica“ u autu. Nakon pređenih pola miliona kilometara dogodilo se nešto za mene nepojmljivo. Često čujem od kolega kako im je auto „stalo“ u Sloveniji ili Italiji, na što sam ja gledao kao na nešto egzotično, kao na vjest o poplavi na Filipinima. I onda se „to“ dogodilo, upravo na božićno jutro, u jednom od onih krapinskih tunela se upalila „jelkica sa muzikom“. Skontam ja da je problem sa strujom i gasim sve potrošače od svjetala, preko radija do ventilacije. Istovremeno počnem i hopsati u raspoloženju „puna guza kukuruza“. Mislim se: „Ma neću stati na autocesti, nema šanse!“. Plaćam auto cestu stojećki, pošto sam se „odšetao“ do naplatne kućice, „sa rukom preko lica, da me slučajno netko ne prepozna“ (ne otvarajući prozor štedim struju!). Nastavljam voziti i hopsati u deliriju. Jedan glas mi govori da nastavim do Splita u „poznato“, dok me drugi sa jezom uz kičmu opominje da je situacija ozbiljna. Slušam ga! Usmjeravam pažnju na ciljni objekt: Auto-Hrvatska Karlovac. Brzinomjer je već pao na nulu iako vozim preko 100km/h, žmigavci štrajkaju. Na zadnjem semaforu pred ciljem otkazuje pumpa za gorivo. Auto puzi u prvoj brzini, blago poskakujući. „Domorodci“ me veselo pretječu i vjerovatno misle „Opet jedan stranac koji se ne kuži u našem malom idealnom gradu!“. Mislima guram auto do odredišta, pritom „izmišljajući“ put kroz neku stambenu četvrt. Doslovno se dokotrljavam do javnog parkinga ispred ciljnog odredišta. Vadim ono najvrijednije iz auta, jer nema struje ni za zaključavanje, ostavljajući hrpu božićnih poklona tokom noći u nezaključanom autu. Hopsam i dalje, čekajući uputu za sljedeći korak. Izbjegavam pritom one upute koje dolaze od onog „histeričnog glasa“. Nivo samopouzdanja = 0 (zero). U glavi zbunjoza, a tlo pod nogama se lagano i konstantno izmiče. Primjećujem kako ratio-um ne funkcionira u ovim novim okolnostima neizvjesnosti. Ili vrišti ili se isključuje. Ukratko, neupotrebljiv je. Radim par magičnih pokreta (Tensegrity) da konsolidiram snage onstran uma. Nakon što sam pojeo polovicu „lančpaketa“, odlazim na kavu i pijem je vani, u vrtu ispred kafića, na Božić, u Karlovcu. I onda u trenutku smirene trezvenosti dolaze upute za sljedeći korak. Radim to iako je besmisleno i ne paše „mom karakteru“. Odlazim u posjetu prijateljima, onako nerado, koje nisam vidio godinu dana. Na pola puta do njih, dobivam novu uputu i rotiram plan. Prvo u posjet starijim poznanicima pa onda prijateljima. Dolazim upravo na friški štrudel od jabuka. Odjednom se sve počne slagati. Nalazim servisera doslovce prekoputa od parkiranog auta, koji mi sutra ujutro, opet na praznički dan sređuje „konja“ doslovce za pola sata, našavši pritom i rezervni dio (alternator).

Tog popodneva, vozeći se prema Splitu, tražio sam paralele između energetskog sistema auta i onog čovjekovog. Svrha auta je gibanje, i dok se giba (vrši svoju svrhu), alternator „hrani“ bubrege (akumulator). Nije li življenje čovjekove svrhe ono što pokreće njegov „alternator“ i opskrbljuje ga potrebnom energijom, umjesto da je traži u očima drugih, u pažnji drugih. Ne povezuje li nas življenje naše svrhe sa Univerzumom, dobivajući tako sve ono (bezuvjetnu ljubav – pažnju prirode – pažnju stvoritelja) što nam je potrebno za avanturu života.

Stvarno mi je žao i oprostite mi ako sam vas udavio ovom pričom punom tehničkih detalja u ovo prazničko doba.
Hvala na pažnji i puno bezuvjetne ljubavi vam želim u uvijek novom sada.

– Dado F.

Ho’oponopono ima za posljedicu otvaranju k Sebi što proizvodi ovakve lijepe stvari u ljudima, da se otvaraju, prvo sebi pa onda okolini – što je odličan indikator spremnosti preuzimanja odgovornosti za svoj život 🙂

Što se tiče paradigme “okretanja drugog obraza” – to je samo sjećanje, špekulacija, ne znamo mi tko je što rekao, kada, ni u kom kontekstu! Ako idemo čistiti osobnu povijest, onda preuzimanje odgovornosti podrazumijeva i čišćenje vjerovanja – sveg onog što predstavlja naše doktrine, postulate, zakone, utvrde pod kojima živimo, misleći da smo slobodni i da onaj koji tvrdi suprotno je kreten, lol :). Ništa od toga vam nije istina dragi moji hopsići! Sve vam to dođe kao nekakva jutarnja izmaglica što obavije svijet svojom svježinom, iluzijom nužne (programirane) pravednosti i stanja stvari, kadli u podne svijet otkrije svoje trnje i otpad, opakog krokodila koji kolje mlado lane što je pilo vodu na jezeru, ali i prekrasne biljčice, brda, doline i sve druge ljepote!

Valja nam imati na umu da jedino što imamo jest ovaj trenutak (a podsjetnike na to rado gledamo po tubi filmićima i divimo im se) – ova tipkovnica, ekran, stol, zrak koji sada dišemo, stanje uma, emocija, svjesnost, you name it! Sve to je ukupnost osobne povijesti, odnosno sjećanja od koje smo sazdani i kroz čije oko percipiramo stvarnost. Ako prihvatimo 100% odgovornost za ovo jedino što imamo, sada i ovdje, onda ćemo moći osvijestiti da ovo nije istina, to nismo mi, nego radije, sadašnji trenutak je sidro za našu odgovornost i spremnost da se promijenimo. Hopsanje se ne bavi obrazima, ne bavi se ni akcijama/reakcijama – ono se bavi predanosti Sebi, otvaranjem ka Nutrini i prihvaćanjem odgovornosti kroz volju da prepustimo Izvoru čišćenje naše osobne povijesti! To je to! Voljeti sebe je jedina Istina koja nas može zaokupljati u mnoštvu drugih istina, jer “there si no out there”, kaže Len. Zaista, pa što bi moglo biti vani, što?!

Jednom sam stavljao ovdje, staviti ću ponovno McKennu, jer mislim da pristojno grubo otklanja sumnje u to što nam je činiti:

Iz knjige Jed McKenne: Prosvjetljenje – prokleta stvar

(McKenna odgovara Randyu kada ga ovaj pita o prosvjetljenju)

“Duhovno budjenje”, nastavio sam, “se odnosi na otkrice onog sto je istina. Sve sto nije vezano uz otkrivanje istine treba odbaciti. Istina nije u znanju o stvarima – ti vec znas i previse! Ona je o ne-znanju. Ona nije o postajanju istinitim – ona je o odbacivanju falseg, tako da sve sto na kraju preostane jest istina. Ako zelis postati svecenik, lama, rabin ili teolog – onda imas tonu toga za nauciti. Ali, ako zelis doznati istinu, to je potpuno drugaciji proces i posljednja stvar koja ti treba je jos znanja.”

“Najkraci i najjednostavniji nacin da ti odgovorim na to pitanje bi bio reci da su svi sistemi vjerovanja samo price koje stvaramo u cilju naseg nosenja sa prazninom. Ego se gnusa praznog prostira, vakuma, stoga su svi u nestrpljivoj jagmi za stvaranjem iluzija neceg, kada zapravo nema niceg. Sistemi vjerovanja su sredstvo koje mi koristimo kako bismo toboze pojasnili samima sebi nevidjenu stravu ne-sebstva.”

“Vjerovanja su poput svijeca kojima ljudi osvjetljavaju okolni mrak. Oni su svjetionici kojima pokusavamo zadrzati Beskonacnost zatocenu u luci, nasoj toboznoj sigurnosti znanja kojeg donosi isto to vjerovanje”.

Randy: “Dakle…ovo sto ti govoris….to je zapravo…, mislim, sve? Sve u sto svi vjeruju – sve je to… kao, laz? Kao…sranje?”

“Da. Nijedno vjerovanje nije istinito! Zapamti: NIJEDNO VJEROVANJE NIJE ISTINITO!!
Sva vjerovanja! Svi koncepti! Sve misli! Da, sve je to laz – sve sranje! Naravno da jesu! Ne samo religije i duhovna ucenja, nego i sve filozofije, sve ideje i misljenja. Ako ides saznati istinu – ne nosi nijedan od ovih sa sobom! Nista sto govori dva, umjesto jedan, nece prezivjeti. Ja ti ne govorim nesto sto znam, ja ti ukazujem na nesto sto ti znas!”

“Slusaj, imam samo pet rijeci za tebe: Zapitaj se “Tko sam Ja?”

“Ove rijeci cine sve ostale rijeci ukljucujuci i one Rame Maharishija – nepotrebnim! Pet rijeci koje ne trebaju pojasnjenja, opisivanja, tumacenja. Pet rijeci koje poticu oslanjanje na samoga sebe i samoodlucnost.”

“Nazalost, duhovno ucenje koje stane na plohu kutije sibica je nesto sto nitko zapravo ne zeli. Osloniti se u potpunosti na sebe je nesto sto nitko ne zeli! Svi zele znanje, vjerovanje, upute!”

“Slusaj! Ovo ti je sve sto trebas znati kako bi postao prosvjetljen:

Sjedi dole, usuti i pitaj sebe sto je istina dok ne saznas! To je to! To ti je cijelo ucenje o prosvjetljenju, kompletna praksa! Ako ikad imas bilo kakvo pitanje ili problem – bez obzira kakvo je pitanje ili problem – odgovor je uvijek isti: sjedi dole, usuti i pitaj sebe dok ne saznas! Drugim rijecima, idi, skoci sa litice! Nemoj ici blizu litice, kontemplirati o skakanju s nje! Nemoj citati knjigu o skakanju sa litice! Nemoj ici studirati znanost o skakanju sa litice! Nemoj se pridruzivati grupama podrske u skakanju sa litice! Nemoj pisati pjesme i poeziju o skakanju sa litice! Nemoj se ulizivati nekome drugome tko je vec skocio!

Samo skoci.

Kada cujes da je netko rekao da je traganje za prosvjetljenjem poput ribe u moru koja traga za vodom – ovo je ono sto misle time reci. Jedna riba mozda zna, a druga ne, ali one obje plivaju u oceanima vode i oduvijek su to radile!”

“Prokletsvo”, veli Randy.

– Neno Lubich

Inspiracija jutros kaže: piši o OGRANIČENOSTI (na što li misli?).

Znate onu priču o čovjeku koji je jedne večeri usnu prekrasan san, najljepši dosad, takav san nije još nikada sanjao… Srećom probudio se odmah nakon što je san završio i onako u mraku zgrabi papir i olovku da sve zabilježi. Nakon što je završio zadovoljno odloži papir i nastavi spavati. Ujutro kad se probudio nije mogao dočekati da pročita sve što je napisao, to je najljepša priča ikada… mislio je. Uzima papir i čita: “Živjela jednom jedna lijepa djevojka”… Nakon što je pročitao sve što je napisao, jasno mu je bilo da to što je napisano se ne razlikuje ni po čemu od drugih priča… Od onog cjelovečernjeg spektakla na papiru nije ostalo ništa osim par nezanimljivih natuknica o samoj priči. Um da bi si olakšao život voli pojednostavljivati, a onda komplicira na sasvim nevjerojatnim mjestima. Tako umu su npr. sve KNJIGE samo knjige, neovisno o veličini, sadržaju,obliku… Na taj način si je um predočio cijeli naš život: iako ne postoje dva ista čovjeka, um je istu etiketu stavio na sve ljude, pa je svatko od nas je za um kao prvo čovjek.

Vratimo se na priču od početka objave. Što se ustvari desilo? Je li čovjek koji je zapisivao svoj san netalentirani pisac ili se neke stvari jednostavno ne mogu pretočiti u riječi? Iznenadit će se oni koji misle da se radi o netalentiranosti… Istina je da se neke stvari ne mogu prevesti u “jezik” koji je jednostavniji od onoga u kojem se doživljaj dogodio. Um pokušava i tome doskočiti pa za takve slučajeve koristi etikete: neopisivo, ostao sam bez teksta, natprirodno…. Znam, sad će se netko pitati, a što je sa svim onim genijalnim piscima koji su svoje doživljaje tako fascinantno prenijeli na papir? E, tu se radi o vještini, a ne o doživljaju. Netko dobro kuha, netko dobro svira, a netko dobro piše. Dakle, pisanje je medij za sebe (svijet za sebe) u kojem vrijede određena pravila, pa kao što se sa šminkom može manipulirati, može se i s pisanom riječi. Sve ovo ne pišem da bih umanjila ljepotu nečijeg pismenog izražavanja, nego da bih ukazala na nešto čega uglavnom nismo svjesni. Zaključak je: verbalni svijet je zaseban svijet … u njemu vrijede određene zakonitosti i pravila, ali on nije cjelovit i ne može biti kompletan prikaz (doživljaj) svijeta u kojem živimo, iako može na njega upućivati. Kad slijedeći put primite u ruku šalicu… malo zastanite, jer u ruci vam se ne nalazi samo “šalica” (možda za um da), u ruci vam se nalazi cijelo bogatstvo oblika, boje, teksture, tu je i energija koja je sudjelovala u njenom nastajanju … tu su svi elementi od kojih su sastavljeni i svi ostali elementi u prirodi (zemlja,voda,vatra,zrak,eter).

Sve što postoji već je tu prisutno… na nama je mogućnost da to i otkrijemo ♥ ♥ ♥

– Daniela Pal Bučan