Fenomen pažnje ili 1=100, 100=1

tU sklopu već tradicionalne „Novogodišnje turneje“ iliti „Tour de Rodbina“ ovaj put mi je upao u oči zanimljiv fenomen. Bilo da je ispred mene dijete staro 1 godinu ili baka od 100 godina situacija je ista. Oboje ljubomorno traže potpunu pažnju okoline. Pitam se što je sa onima imeđu 1 i 100? Što se krije iza žudnje za slavom, potvrdom, komplimentima? Što je sa facebook-om, lajkanjem &Co? Koliko moja emocionalna ravnoteža zavisi od one legendarne „Šta će ljudi reći!“?
Pitam se postoji li alternativni izvor energije koji potiče direktno iz prirode, umjesto zadovoljavanja tom bijednom kopijom nastalom u procesu socijalizacije. Da li je moguće da se putem frekvencije ljubavi ponovo rekonektiramo sa prirodom, energijom Univerzuma, Bogom i time riješimo taj energetski problem?

Nedavna (božićna) nezgoda sa autom me je ponukala i prisilila da rasmislim o energetskom sistemu čovjeka. Evo kako je to išlo. Umjesto božićnih poklona ispod jelke, meni se na božićno jutro upalila „jelkica“ u autu. Nakon pređenih pola miliona kilometara dogodilo se nešto za mene nepojmljivo. Često čujem od kolega kako im je auto „stalo“ u Sloveniji ili Italiji, na što sam ja gledao kao na nešto egzotično, kao na vjest o poplavi na Filipinima. I onda se „to“ dogodilo, upravo na božićno jutro, u jednom od onih krapinskih tunela se upalila „jelkica sa muzikom“. Skontam ja da je problem sa strujom i gasim sve potrošače od svjetala, preko radija do ventilacije. Istovremeno počnem i hopsati u raspoloženju „puna guza kukuruza“. Mislim se: „Ma neću stati na autocesti, nema šanse!“. Plaćam auto cestu stojećki, pošto sam se „odšetao“ do naplatne kućice, „sa rukom preko lica, da me slučajno netko ne prepozna“ (ne otvarajući prozor štedim struju!). Nastavljam voziti i hopsati u deliriju. Jedan glas mi govori da nastavim do Splita u „poznato“, dok me drugi sa jezom uz kičmu opominje da je situacija ozbiljna. Slušam ga! Usmjeravam pažnju na ciljni objekt: Auto-Hrvatska Karlovac. Brzinomjer je već pao na nulu iako vozim preko 100km/h, žmigavci štrajkaju. Na zadnjem semaforu pred ciljem otkazuje pumpa za gorivo. Auto puzi u prvoj brzini, blago poskakujući. „Domorodci“ me veselo pretječu i vjerovatno misle „Opet jedan stranac koji se ne kuži u našem malom idealnom gradu!“. Mislima guram auto do odredišta, pritom „izmišljajući“ put kroz neku stambenu četvrt. Doslovno se dokotrljavam do javnog parkinga ispred ciljnog odredišta. Vadim ono najvrijednije iz auta, jer nema struje ni za zaključavanje, ostavljajući hrpu božićnih poklona tokom noći u nezaključanom autu. Hopsam i dalje, čekajući uputu za sljedeći korak. Izbjegavam pritom one upute koje dolaze od onog „histeričnog glasa“. Nivo samopouzdanja = 0 (zero). U glavi zbunjoza, a tlo pod nogama se lagano i konstantno izmiče. Primjećujem kako ratio-um ne funkcionira u ovim novim okolnostima neizvjesnosti. Ili vrišti ili se isključuje. Ukratko, neupotrebljiv je. Radim par magičnih pokreta (Tensegrity) da konsolidiram snage onstran uma. Nakon što sam pojeo polovicu „lančpaketa“, odlazim na kavu i pijem je vani, u vrtu ispred kafića, na Božić, u Karlovcu. I onda u trenutku smirene trezvenosti dolaze upute za sljedeći korak. Radim to iako je besmisleno i ne paše „mom karakteru“. Odlazim u posjetu prijateljima, onako nerado, koje nisam vidio godinu dana. Na pola puta do njih, dobivam novu uputu i rotiram plan. Prvo u posjet starijim poznanicima pa onda prijateljima. Dolazim upravo na friški štrudel od jabuka. Odjednom se sve počne slagati. Nalazim servisera doslovce prekoputa od parkiranog auta, koji mi sutra ujutro, opet na praznički dan sređuje „konja“ doslovce za pola sata, našavši pritom i rezervni dio (alternator).

Tog popodneva, vozeći se prema Splitu, tražio sam paralele između energetskog sistema auta i onog čovjekovog. Svrha auta je gibanje, i dok se giba (vrši svoju svrhu), alternator „hrani“ bubrege (akumulator). Nije li življenje čovjekove svrhe ono što pokreće njegov „alternator“ i opskrbljuje ga potrebnom energijom, umjesto da je traži u očima drugih, u pažnji drugih. Ne povezuje li nas življenje naše svrhe sa Univerzumom, dobivajući tako sve ono (bezuvjetnu ljubav – pažnju prirode – pažnju stvoritelja) što nam je potrebno za avanturu života.

Stvarno mi je žao i oprostite mi ako sam vas udavio ovom pričom punom tehničkih detalja u ovo prazničko doba.
Hvala na pažnji i puno bezuvjetne ljubavi vam želim u uvijek novom sada.

– Dado F.

Komentiraj

Popunite niže tražene podatke ili kliknite na neku od ikona za prijavu:

WordPress.com Logo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš WordPress.com račun. Odjava /  Izmijeni )

Google photo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Google račun. Odjava /  Izmijeni )

Twitter picture

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Twitter račun. Odjava /  Izmijeni )

Facebook slika

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Facebook račun. Odjava /  Izmijeni )

Spajanje na %s