Želim biti slobodna… želim otpustiti sve želje, i potrebe, i sva očekivanja koja se podvlače tiho i neprimjetno…

Da li u tome uspjevam, ne znam… znam samo da sam na dobrom putu i to me raduje…. i na tome sam zahvalna, zahvalna na svakom novom danu, na svakoj novoj prilici da budem slobodna, čista i nevina kao dijete….

…i zato puštam sve misli o tome što je dobro za mene a što ne, što je ispravno, a što neispravno (da ne kažem loše, jer “loše” ne postoji), puštam sva mišljenja, jer ja ionako ne znam ništa, On zna bolje od mene uvijek i zauvijek…

Otpuštam sva očekivanja kako će i šta će biti, puštam Život da se događa, puštam rijeku da se sama kotrlja i vijuga svojim tokovima (nekad bržim, nekad sporijim, a nekad s preprekama), puštam rijeku svog života da putuje do svog mora, do svog izvorišta…

– Ivana Shanti

Što HVALA TI predstavlja?

Da bi bili potpuni moramo biti zahvalni. Zahvalnost, otpuštanje, opraštanje i prihvaćanje sastavni su dio ho’oponopona. Uvijek krećemo od sebe jer smo mi izvor svih naših misli i predodžbi. Programi našeg uma često nam ne dozvoljavaju da vidimo pravu sliku o sebi i svijetu u kojem živimo. Bol tako postaje samo bol – rana ili ožiljak na našoj duši. Kada kažemo HVALA TI na ranu naše duše nanosimo melem i ta rana polako zacjeljuje. HVALA TI kažemo onda kada osjećamo zahvalnost.

Zahvalnost je odličan način da iskušavate potpunost u ovome trenutku – pogotovo ako možete biti zahvalni svemu što se događa u vašem životu. Dopustite sebi da budete i prihvatite sebe onakvima kakvi jeste u ovome trenutku.

Imali ste probleme i izazove, imali ste svoja neugodna sjećanja, emocionalne ožiljke i život vas je sigurno često udarao – ali zapamtite da je to na nivou ega normalno. Bez obzira na sve ipak ste ovdje, živi ste i dobro ste. Bez obzira što se događa, bez obzira što se je dogodilo, bez obzira koliko je teško ili lagano vaše putovanje vi ste ovdje i sada. Uzmite osjećaj sadašnjeg trenutka i svih trenutaka koji su vas doveli do ovdje i sada i pokušajte razumjeti da se je bilo što dogodilo drugačije u vašem životu vi ne biste bili ovdje – ovakvi kakvi jeste – upravo sada. Da niste rođeni u baš to vrijeme kada ste se rodili nešto bi bilo drugačije. Da niste potekli od baš ove majke i baš ovog oca bili bi ste netko drugi. I svaka odluka koju ste u životu donijeli imala je utjecaj koji vas je doveo u ovaj trenutak.

Može li se mržnja voljeti i ako se voli je li je to i dalje mržnja?
Ajmo to provjeriti 😉

Netko nas je povrijedio jako, toliko jako da mu ne želimo i nećemo oprostiti. Jer, bol je tu, prevelika, i osjećaj je tu – stvaran i opipljiv… i nije tu bez veze – jel’ tako ?
Ako volimo svoj osjećaj sreće zašto ne bismo voljeli i svoj osjećaj mržnje? I jedno i drugo je naše :)… Znači, ne trebamo osjećaj mržnje pretvoriti u ljubav nego samo jednostavno voljeti to što mrzimo… Izgleda isto, ali nije… prvo je nasilan čin i njime gubite svoje dostojanstvo, drugi čin je čin ljubavi, jer vi svoj osjećaj ne pokušavate poništiti (kao da nije primjeren) nego ga slavite kroz ljubav.

Sad možemo odahnuti… jer nam je dozvoljeno da volimo sve – i ono što nam se sviđa i ono što nam se ne sviđa ♥… svi naši osjećaji su ispravni i nisu tu bez razloga…
Vratimo se na početak :)… Ako volimo svoju mržnju, je li to i dalje mržnja… Ako osvijetlimo mrak je li to i dalje mrak…

Eto nas opet kod hooponopona ♥ ♥ ♥

– Daniela Pal Bučan

Prolazeći šumarkom pored rijeke, čovjek vidje kako majmun vadi ribu iz vode i stavlja je na granu obližnjeg deveta.
“Što to radiš”, upita ga začuđeno.

Ma zamislite vi koja je to ALKEMIJA ,

kada ne dobiješ ljubav druge osobe kakvu očekuješ (a očekuješ recimo da te više zove, da ti više govori lijepe stvari, da dobijaš poklončiće, ili pak ako su žene u pitanju da manje ‘gnjavatare’, manje pričaju, da je ovakva ili onakva…). Automatski programi iz podsvijesti podižu svoje glavice ko kopci i počnu ti po staroj navici slati neugodne misli i emocije (nećemo nabrajati koje, svi ih dobro znamo).
A onda se tvoja Nadsvijest rastvori, a iz nje poteče prekrasan snop bijele Svjetlosti obavijajući svaku tvoju stanicu Ljubavlju i Mudrošću. Tada počneš govoriti: ‘Hvala ti Vrhovni Tvorče što si mi dao ovu priliku da očistim ovu emociju koja me razdvaja od Tebe, HVALA tebi moj ‘mučitelju’ što si se pojavio u mom životu da preko tebe očistim još jedan sloj prljavštine koji mi ne treba.’
Uskoro tvoje temeljno raspoloženje počinje bivati radosnije, svježije, nekako si zahvalan… tako da onaj jad i čemer pomalo kopne; možda sve skupa potraje i koji dan…

Kako koristiti ho’oponopono?

Kada hopsamo radimo čišćenje, otpuštanje naših “toksičnih sadržaja” misli – odnosno programa iz našeg uma. Nije uvijek lako jer nailazimo na jednu ogromnu prepreku koje nismo svjesni – a to je PROSUDBA. Svakodnevno ćemo se susresti sa situacijama za koje ćemo reći da su dobre ili loše, pa čak i dok čistimo – to su prosudbe. Ono na što ne obraćamo pozornost je da su to misli koje dolaze iz našeg ego segmenta. On je taj koji prosuđuje o svakoj situaciji koja nam se događa – zbog njega mislimo da nešto nema smisla, zbog njega iskušavamo nezadovoljstvo. Zbog njega mislimo da su neke stvari besmislene i da ne djeluju. Kada čistite sa namjerom – određenu situaciju budite svjesni ovoga.

Kada vam se pojave strahovi, sumnja i drugi negativni osjećaji zastanite na trenutak i NE PROSUĐUJTE – pustite i čistite, ne pridodavajte nikakve atribute (ovo je dobro, ovo je loše) – samo pustite. Tada se događa proces čišćenja! ♥

– Ivan Tomasić

Živimo svoj život poput prolaznika koji idu od jednog mjesta do drugog, ne znajući pravo ni zašto idemo ni kamo nas vodi taj put. Tek onda kada nam viša sila poremeti dobro smišljene planove i kad osjetimo da nam svaki oslonac izmiče iz ruku, počinjemo se pitati i osluškivati neke znakove koje smo prije zanemarivali. Tek onda počinjemo tragati.

Na početku svakog traganja i svakog koraka dalje, stoji to malo biće sa svojim strahovima i nadama, svojim tugama i svojim neispunjenim čežnjama i ne možemo ga mimoići.

Ne obratimo li pažnju na njega i ne oslobodimo li ga iz one mračne sobe u kojoj već dugo čami, zatvoreno, samo i uplašeno nećemo nikamo stići, jer to dijete je onaj emocionalni, intuitivni dio nas preko kojega smo povezani sa svim bićima i sa životom samim.

– Gordana Balić

Činili su mi zlo! Maltretirali me, mučili! Prošao sam svašta, uništili su me, moj život, moje djetinjstvo, moju karijeru, moje zdravlje! Mrzim ih, ooohhh, kako ih mrzim! Želim osvetu, samo mislim na osvetu, želim im vratiti milo za drago!

Ali…. umoran sam… ne mogu više.. .iscrpljen… tužan…

Želim se osloboditi ovoga, dosta mi je! Želim mir, ne mogu više patiti! Pomozite mi, molim vas! Poslušajte ovaj vapaj, pomozite mi da se izvučem iz ovog kovitlaca mržnje, depresije, tuge i jada!

Pomozite mi da dođem do te fantomske Ljubavi koja to može ukloniti, kako da je uhvatim, sjednem u taj beskrajni vlak i putujem njime prema Slobodi! Želim otpustiti lance i tu debelu kugletinu vezanu za moje noge, hoću oprostiti, zaista to želim, ali ne mogu! Jedva hodam, svaki dio tijela me boli, patim! Kako da se oslobodim, kako da oprostim?

Sve što si mislio da jesi, sve što imaš, sav taj uniformirani svijet, patnja, tuga… Tko je to? Što je to? Gdje je to? Zapitaj se, kako si stvorio takvu privrženost tim osjećajima, ako ih tako mrziš? Ili ih možda ipak voliš?

Da, da, voliš!!!

Pokušaj sada svjesno voljeti svoja sjećanja, svoje misli o sebi, sve što si siguran da je tvoje, laž i istinu. Pokušaj sve to staviti u jedan pretinac, posudu posebno načinjenu za tu svrhu! Napiši na njoj – “Ovo sam Ja, ovo volim”.

Nemoj nastojati zaboraviti sadržaj te posude, probaj ih prizvati što je moguće detaljnije iz sjećanja. Vrijeme ne liječi ništa, to je iluzija. Prisjeti se dok te je pijanica otac mlatio, dok je bacao tvoju majku o zid! Sjeti se toga što možeš bolje, prizovi osjećaje, scene, patnju, strah, mržnju… Pošalji Ljubav u sve to, cijeli taj teatar prošlosti. Voli tu scenu, voli sjećanje, ne trebaš voljeti oca! Probaj se opustiti, promatraj prizor i prizovi Ljubav iz Srca. Učini to ritualno: napiši sjećanje na list papira i zapali ga! Dok papir gori, govori: “Volim Te”; “Opraštam Ti”; “Opraštam Sebi”; “Volim sve ono što se događa u meni, sada i ovdje”; “Volim sva ova sjećanja koja su u meni prepoznali drugi, da su mi to učinili”; “Molim, oprostite mi”.

Posveti jedan dan, dva dana, koliko god treba toj memoriji, tom slučaju što te nagriza. Pronađi Ljubav u Sebi kojom ćeš to učiniti! Potraži je u drugima, pa ćeš je pronaći i u Sebi! Završi ritualno taj čin i kaži: “Opraštam Ti, zbogom, volim Te! Sada sam Slobodan”.

Zapamti, ako se želiš osloboditi kaveza ropstva nad samo-sažaljenjem, trebaš zapaliti kavez i uzdići se u promjeni! Probudi se u vjerovanju Sebi! Sjeti se kako si bezuvjetno vjerovao dok si bio beba, svima oko sebe, cijelom svijetu. Dozovi tu snagu natrag i vjeruj ponovno. Vrati se povjerenju da imaš u sebi prirodu kojoj možeš potpuno vjerovati.

Sada možeš prepoznati suštinu i u drugima, vidjeti ih onakvim kako ih je Božanstvo stvorilo, vidjeti tu ljepotu, čistu bezuvjetnu ljubav, razotkriti ogrtače magle što ih prekriva.

No, to najprije trebaš pronaći u sebi!

Razotkrij vlastite velove, uoči uzorke, kako su nastali, kako su se stvarali. Očisti Sebe, kako bi se vidio kao Božansko Biće, kao Ljubav. Očisti tu memoriju, to predatorsko nasljeđe i agresivnost. Sve je to u tebi, potisnuto u dubini dijelova svijesti, pokupljeno, primljeno, nasljeđeno, usađeno. Ako preuzmeš odgovornost za ono što otkriješ, moći ćeš se predati toj suštini.

Pokušaj razumjeti što to znači preuzeti odgovornost! To je most koji povezuje ono što misliš da jesi i ono što stvarno jesi – direktna veza, najkraći put do čistog Sebstva, do Apsolutne Ljubavi! Hodaj tim mostom, tako će ti apstraktno preći u iskustvo, u život, u harmoniju. Uskoro, neće biti mosta, odmah si tamo – to je preuzimanje odgovornosti! Sve što činiš je tvoje, ništa nije izvan tebe! Ako činiš blato, piti ćeš blato! Ako uzmeš vodu iz blata, piti ćeš vodu.

Gradi takve mostove prema drugima, prema svijetu što te prividno okružuje. Tvoja transformacija u tu ljepotu dati će viđenje istog u drugima. Zamisli put do Srca, do Sunca u Tebi što svojim zrakama dodiruje druge, njihova Sunca! To će ti postati mehanizam kojim ćeš moći vidjeti Stvarnost, umjesto očima. Ako otkriješ Sunce u drugima – tada ćeš im moći oprostiti, jer ćeš znati Istinu da to nisu oni učinili! Znati ćeš da si i ti mogao to nekome učiniti, a učinio si, nekada davno, negdje drugdje…

Znanje o tome da je sve to sjećanje, ta agresija, mržnja, negativnost, da nije tvoje – će te Osloboditi. Sunce je ono koje zna, Božanski princip što Te bezuvjetno voli zna! Gradi most prema Njemu – to je najbrži put do Slobode. Putuj njime i uživati ćeš u svijetu, u životu, blagostanju i miru.
Volim Te.

– Neno Lubić

Dakle :), mi ne možemo prihvatiti odgovornost za nešto čega nismo svjesni da smo učinili. Sjećate se kakav je osjećaj kad vas netko optuži za nešto što znate da niste učinili ili niste bili svjesni da ste to učinili (ima i toga). Kad nas nešto strefi u životu i boli nas… teško je razumjeti da smo dobili ono što smo dali… onda se osjećamo dvostruko povrijeđeno – jer nas boli samo po sebi i još smo navodno to zaslužili, a uz to smo i izgubljeni… jer što sad?

Pitanje je: Kako preuzeti odgovornost i za što? Možemo primiti samo ono što smo dali… jer kad dajemo mi ustvari dajemo sebi iako se to tako ne čini pa nam se to i na neki način vraća… jer nema što drugo! Što god da osjećamo to egzistira u našem životu na ovaj ili onaj način.

Preuzeti odgovornost – znači svjesno odabrati Volim te i Hvala ti, jer onda možemo biti sigurni da će nam se isto vratiti.

Svjesno sam napisala da ne možemo preuzeti odgovornost za nešto čega nismo svjesni jer niti malo ne pomaže, i nije utješno da nam se dešava nešto loše zbog loše karme. Ali ako znamo kako sistem funkcionira, onda to možemo primjeniti u svakodnevnom životu, provjeriti i prihvatiti… Mi nećemo reći da preuzimamo 100% odgovornosti za svoj život samo zato jer je to rekao dr. Len… a on je tako simpatičan… nego zato jer smo svjesni da to funkcionira… ♥ ♥ ♥

– Dani Ella

Većina terapija se bazira na ulaženju u osjećaje, obrađivanje istih uzduž i poprijeko, analize i što sve ne…
Ali kad pogledaš, nije uvijek dobra terapija ući u osjećaj, prihvatiti ga (istina nekada nemaš izbora jer si već u njemu pa čekaš da prođe, boljerečeno promatraš ga dok prolazi…).

Razumijevanjem ili bar sviješću da je taj osjećaj lažan (jer je produkt nepostojećeg identiteta) možeš, čim na obzoru ugledaš nadolazeći ‘nepoželjan’ osjećaj, uzeti svoj oštri HO mač i – sijeci, sijeci!… bez milosti… jer zašto bi njegovao i mazio uljeza? To bi bilo isto kao da vidiš da će pasti kišurina a ti lijepo otvoriš širom prozor pa neka se topiš ti i parket u sobi…

Ovako lijepo zatvoriš prozor i zahvališ kišurini što te je naučila da se mora zatvoriti prozor kad kiša pada. I kišurina će ti se nasmijati lupkanjem po zatvorenom staklu, te produžiti dalje u potrazi za novim učenicima kojima treba njena lekcija…

– Dena Žuvan