Dolazak djece na moje radionice mi je najveća nagrada. Dobijem toliko iskrenih potvrda od njih jer, kao što znate, djeca ne znaju lagati.

Dr. Ihaleakala je uvijek govorio da je lakše naučiti stolicu da prakticira Ho’oponopono nego ljude, zato jer ljudi razmišljaju (intelekt). Mi uvijek razmišljamo, uspoređujemo, i smišljamo priče. Nikada nismo prisutni!
Također se ispostavilo da je puno lakše djecu naučiti da prakticiraju ovu tehniku. Oni ne kompliciraju nepotrebnom racionalizacijom i ne osjećaju potrebu da sve ”razumiju”, kao mi ostali!

Imala sam jako puno prekrasnih iskustva poučavajući djecu Ho’oponopono.
Nedavno mi je na jednoj radionici prišla jedna majka i rekla da mi njen sin želi nešto reći. Dječak je imao 8 godina, i rekao je:” Rekao sam mami, ‘Hvala ti što si me dovela.’ Ja ću prakticirati ovo, i tako ću imati manje problema kad narastem.” Tada me majka konzultirala u vezi problema kojeg je imala. Tražila je moj savjet. Zatim sam ja pogledala u dječaka i upitala ga, ”Što bi ti rekao svojoj majci?” A dječak je odgovorio,” Rekao bih joj da se ne brine toliko i da ne shvaća taj problem tako ozbiljno.” Tada sam ja rekla majci, ”Sljedeći put kada budete imali problema, obratite se svom sinu!”

Sva djeca imaju prekrasne priče za ispričati kada dođu ponovo na seminar. Neka su se djeca u Rumunjskoj vratila sama jer im roditelji nisu mogli doći taj dan. Ta su djeca inzistirala da dođu, iako njihovi roditelji nisu mogli! Tako da su ih roditelji morali dovesti ujutro i doći po njih na kraju seminara.
U Argentini mi je jedna djevojčica prišla tijekom pauze i upitala me: ”Mabel, kako ti znaš tako puno o Ho’oponoponu?” Moj odgovor je glasio: ”Ne znam.”

Puno je lakše raditi s djecom. Kada djeci kažem, ”Samo recite ‘hvala’ i pustite,” djeca krenu svojim putem skakućući i preskakajući, ponavljajući ‘hvala’. Kada odraslima kažem da kažu ”Hvala,” odrasli pitaju, ”Kako ću reći hvala? Moram li to zaista misliti? Moram li to osjetiti?” Uvijek pokušavamo razumjeti, ali tu nema ništa što bi trebalo razumjeti, i djeca to znaju.
Prošle godine, kada sam otišla u Caracas u Venezueli, petogodišnji dječak mi je prišao tijekom jedne od pauza i rekao mi, ”Znaš Mabel, ja imam prijatelja koji uvijek plače zato što uvijek želi ono što ja imam. U životu moraš reći hvala za ono što imaš. Ne možeš tražiti ono što drugi imaju!”

Koja lekcija! Još uvijek mislite da su vaša djeca tu da ih vi učite? Da im kažete što je ispravno i savršeno za njih? U biti, oni su vaši gurui i tu su da bi oni vas nečemu naučili. Oni su ovdje kako bi vam pružili još jednu priliku. Ako ne znate što je za vas dobro, kako ćete znati što je dobro za njih?

Ove godine u Caracasu u Venezueli, jedna je majka rekla da joj se sin predomislio i da ne želi doći na radionicu prvi dan i zato su ga doveli kod mene. Kada sam mu rekla da ne mora biti s nama, već da može sjediti u stražnjem dijelu sobe i igrati se sa svojim igračkama, pristao je ostati. Kasnije je izabrao sjediti u prvom redu i nije se pomakao za vrijeme radionice (oba dana!!). Prvi dan je bila Ho’oponopono radionica, a drugi dan Zero Frequency radionica. Drugi dan smo radili na otkrivanju naših strasti i talenata. On je sudjelovao u svim interaktivnim vježbama, uvijek birajući odrasle kao partnere. Na kraju, kada sam upitala tko želi podijeliti svoje razmišljanje, nekoliko puta je skakao sa stolice želeći nam objasniti na koje će sve načine koristiti alate s radionice kako bi pomogao drugima i promijenio svijet. Bilo je fascinantno!

U Guadalajari u Mexicu je dvoje djece došlo do mene tijekom pauze. Jedno od njih je slikalo sve ono što sam ja govorila. Drugo dijete me je upitalo što će reći prijatelju koji je bio jako tužan i usamljen. Rekla sam mu da svom prijatelju kaže da nikada nije sam, da je Bog uvijek s njim, i upitala ga misli li da će to njegov prijatelj razumjeti i misli li da će mu to pomoći. Odgovorio je, ”Da. Reći ću to svome prijatelju. Razumjet će savršeno.”
Pozvala sam ih da ostanu sa mnom na pozornici, i ostali su. U jednom trenutku, jedna žena je podigla ruku i pitala kako si može pomoći jer je njen muž ubijen ispred njenih očiju i ne može izbaciti tu sliku iz svoje glave. Taj je dječak, bez razmišljanja, i prije nego sam ja uopće stigla išta reći, odgovorio, ”To je tvoja krivica, zato jer sama sebi to dovodiš u misli i ne želiš to pustiti iz sebe!” Ja nisam imala što dodati.

Zapamtite: Razgovarajte sa svojom djecom dok spavaju! Nemojte im govoriti kako će sljedeći dan morati napraviti krevete, raditi kućanske poslove i dobiti dobre ocjene. SAMO im recite, ”Volim te. Hvala što si u mom životu.” Čak i ako vaše dijete više nije s vama, pričajte s njim ako znate da on ili ona spavaju! Postići ćete puno bolje rezultate. I ako im ”morate” nešto reći dok su budni, samo recite,” Volim te. Hvala što si u mom životu.” To je sve što trebaju čuti.
Zatim se samo opustite. Netko tko ih poznaje puno bolje se jako dobro brine za njih. Zapravo ne znate što vaša djeca trebaju proživjeti i/ili iskusiti u ovom životu. Pustite da vam djeca budu učitelji. Cijenite njihovu prisutnost i ono što vam daju, i svi će imati nevjerojatnu dobrobit od toga.

Roditeljstvo bi moglo biti puno lakše nego što mislite i puno efikasnije ako zapamtite samo nekoliko istina. Svaki puta kada kažete ”hvala” ili ”volim te” (mentalno ako to ne osjećate) umjesto da reagirate na način da pokušavate kontrolirati i brinuti se, predat ćete vašu djecu Bogu na brigu da ih vodi i štiti. Zapamtite, Bog je stvorio vašu djecu i zna što je dobro za njih. Vi ne znate. Većina frustracija naše djece proizlazi iz činjenica da mi ”spavamo”. Nemojte im govoriti što da rade. Pazite, slušajte ih. Pustite ih da budu ono što jesu. Podupirite svoju djecu da se prihvate čitajući im “Najlakši Način Odrastanja” prije spavanja. Sretna djeca nikada nikome ne stvaraju probleme.
Kada smo mi dobro, i naša su djeca dobro. Nije obrnuto. Oni čekaju da mi to shvatimo!

– Prijevod: Magdalena Pulić

* Dopuštenjem autorice preuzeto s http://www.hooponoponoway.net/

Mi žene smo naučene živjeti na način da obožavamo i iznimno pazimo na vanjski svijet, koncentrirajući se više na fizičke aspekte i izgled, fokusirajući se uvijek na ono izvana. Radeći to, pokušavamo dobiti odobravanje od strane muškaraca, te tako gubimo identitet i postajemo o njima ovisni. Kada naši životi ovise o muškarcima, prestajemo raditi ono što je dobro za nas, što nam donosi zadovoljstvo – i postajemo jako nesretne.

Kada ne razvijamo naš unutarnji identitet, kada se ne osjećamo dobro unutar sebe, pretvaramo se u erotske objekte. Vidimo muškarca kao plijen kojeg moramo privući i, s tom svrhom u mislima, gubimo dragocjeno vrijeme i energiju koju bi mogli uložiti u upoznavanje same sebe.

Žene su obdarene snagom kreativnosti. Sposobne smo dati život i prijeći brojne prepreke kako bi to napravile. Ta unutarnja snaga koju posjedujemo i koristimo da bi rodile dijete je ista ona snaga koju možemo iskoristiti da bi razvile sebe kao individuu. Kada počnemo razmišljati same, tražeći odgovore unutar sebe i prestanemo djelovati prema tuđim mišljenjima, naći ćemo snagu i mudrost koju naš spol posjeduje..

Puno puta nam naša emocionalna veza s okolinom ne dozvoljava vidjeti cjelovitu sliku, tako da događaje percipiramo kao probleme umjesto da shvatimo da su oni zapravo prilika za razvoj i rast.
Kako bi se suočile s izazovima koje neizbježno dolaze u životu, moramo se prestati koncentrirati na ono vanjsko i umjesto toga razviti našu unutarnju snagu koristeći jedinstvene, kreativne i osobne kriterije.

Naša stvarna snaga počiva u našoj mogućnosti da volimo i prihvatimo sebe onakvima kakve zapravo jesmo, možemo naći odgovore koje tražimo, kao i rješenja svih problema. Možemo naći istinsku sreću.
Kako bi dosegle puni potencijal važno se probuditi i osloboditi se društvenih ograničenja koja nas obvezuju na proširenje vrste i žrtvovanje naše dobrobiti kako bi se brinuli za djecu.

Toliko dugo ponavljamo ovo krivo vjerovanje da nam se sada zaista čini istinito. Došlo je vrijeme da shvatimo da ta žrtva ne funkcionira zato što ni drugi oko nas ne mogu biti sretni ako mi činimo stvari koje nas unesrećuju.
U biti, žena koja ne voli samu sebe i koja se ne brine za sebe ne može istinski voljeti druge, ni brinuti se za njih zato što je prazna i nema što dati. Jedini način da nešto damo bezuvjetno, s ljubavlju, jest ako smo zadovoljne same sobom.

Ne možemo se nastaviti brinuti za svoj izgled kako bi uhvatile muškarca s kojim ćemo imati djecu. Ograničavanje našeg postojanja u ove svrhe pretvara nas u robove i čini nas jako nesretnima. Možemo biti kraljice, ali mi biramo biti ovisne o nekomu. Ne možemo nikoga drugoga kriviti što smo nesretne, mi smo odabrale vjerovati da je to naša uloga u društvu i da ”moramo” uhvatiti čovjeka i imati djecu kako bi imale svoje mjesto pod suncem.

U biti, izgled je prolazan. On ne zadovoljava dušu. Dajući mu toliku važnost, živimo u sjeni svijeta koji se nalazi oko nas, ograničene i pune gorčine. Naša ljepota može biti zapanjujuća, ali ako nismo jake i lijepe iznutra, nikada nećemo biti sretne i zadovoljne. Tražeći našu pravu vrijednost na krivom mjestu, postaje nemoguće da ispunimo pravu svrhu života.
Jednom zauvijek moramo shvatiti da štetu koju činimo ne činimo samo same sebi, već i našoj djeci i cijelom svijetu. Kada idemo dalje s pasivnim stavom i društvenim pritiscima fokusiranja na fizičko, uništavamo puno više nego što mislimo.

Ne govorim o oslobođenju koje vodi snažnim natjecanjima s muškarcima, koje smo si pogreškom nametnule i stvorile boli pri istima Govorim o unutarnjem razvoju i vrednovanju koje će nam pomoći da prihvatimo i poštujemo muškarce u našem životu jer, ako smo naučile cijeniti same sebe, naučit ćemo i cijeniti vrijednost muškaraca umjesto da se natječemo s njima.
Moramo se međusobno podupirati jer nas ljudi cijene i tretiraju, točno onako koliko mi cijenimo njih.

Naša uloga u ovo vrijeme velikih promjena je iznimno važna. Mi možemo biti početak promjena. Muškarci su tu da nas nadopunjuju i podupiru. Beskorisno je gledati ih kao neprijatelje ili ih stavljati na pijedestal. Svi smo jednako vrijedni, svatko sa posebnim talentima, kvalitetama i izazovima.

Svijet će se promijeniti kad se mi promijenimo, zato jer žene odgajaju sretnu djecu, a sretna djeca mogu stvoriti bolji svijet.
Sve ovisi o nama!!!

– Prijevod: Magdalena Pulić

* Dopuštenjem autorice preuzeto s http://www.hooponoponoway.net/