Koja divota! Koja radost! 🙂 🙂

Pratim ovu našu grupu i razvoj energetskih promjena koje su vrlo naglašene u zadnje vrijeme! Nekoć, na početku ovog okupljanja, sve zvjezdice što su se ovdje skupljale nastojale su sjati i više nego što mogu, ali zbunjenost, sumnja, opreznost i neprestano preispitivanje davalo je malu zagušljivost tom svjetlucanju, pa i sputanost! Ali usred tog meteža i trčanja amo-tamo, uredno smo gradili prelijepu oazu, rajsko polje ograđeno Ljubavlju što se neprimjetno izlučivala iz nas i činila svoje, bez da imamo pojma :).

Ne mogu, a ne primijetiti kako je Ho’oponono definitivno evoluirao! Ta metoda je konačno izašla iz okvira “drevne havajske prakse” i zašla u novo doba – postala je globalna kultura osvještenja Božanske ljubavi u svima nama! Mislim da je Hew Len itekako kužio koji mu je zadatak i da je potpuno preuzeo odgovornost s njim: Ho’oponopono je sada živo biće, prelijepo golemo dijete enormne perspektive, prožeto kroz cijeli planet, pa do u Beskraj! Intenzivno osjećam Ho’oponopono kao organizam što se razvija u svom prirodnom staništu – finoj Ljubavnoj vibraciji cijeloga planeta i vuče nas sa sobom u Beskonačnost.

Naš zadatak, odnosno naša izvedba preuzimanja odgovornosti za Ho’oponopono jest da mu dozvolimo da se razvija. Ako se u potpunosti predamo toj predivnoj evoluciji, dopustiti ćemo individualnosti da djeluje i gradi aspekte čišćenja prostora, prvo individualnog sjećanja, pa potom i planetarnog! To ćemo uraditi na način da dopuštamo Božanstvu da nam šalje “prilagođenu Ljubav”, osobnu ili personaliziranu percepciju kojom ćemo doživljavati proces čišćenja i moći se ispoljavati u njemu bez sputavanja. Prepuštanje blaženstvu omogućiti će nam osluškivanje hopsanja, kao da slušamo valove mora i dati priliku da se totalno opustimo u svemu što nam dođe u tom doživljaju!

Ako skinemo 20 kilograma tereta s leđa, postajemo lagani, zar ne? Što ćemo učiniti sa tom slobodom? Nastaviti živjeti rutinom imaginarnog tereta, pa i dalje biti pognuti? Ili ćemo prihvatiti ovu lepršavost, pa se malo poigrati po livadi života, potrčati po svjesnosti što nam se ukazala i disati punim plućima! Tračanje, disanje to je evolucija, to je život u novom stanju svijesti. Prihvatimo to objeručke – to nam je poklon Ho’oponopona, stare havajske tradicije koja je konačno postala slobodna!

Ništa više od sada pa nadalje neće biti isto! Valja nam preuzeti odgovornost za novo doba Nove Zemljine tradicije i davati sve od sebe da budemo u stanju prihvatiti tu promjenu, bez osvrtanja – jer tamo više nema ničega!

Hvala vam, volim vas, divna bića ♥ ♥ ♥ ♥

– Neno Lubich

Evo me opet malo u prošlosti (prije jedno 15 godina); na predavanju sam žene kojoj sam zaboravila ime, s prijateljicom. Sjedim, pomalo zvjeram okolo po dvorani i slušam, kad će žena u jednom trenutku:
“Znate, potpuno je svejedno jeste li svjesno skočili s trećeg kata ili ste se sasvim ‘slučajno’ na cesti zabili u stup vozeći sto na sat. Vi ste odgovorni i u jednom i u drugom slučaju.”

“Samo mi to fali…” – pomislila sam, pa to mi ne ostavlja ni malo prostora da izigravam žrtvu. Teorija mi ne dozvoljava da budem jadna!
A nekad je baš lijepo biti jadan… Ljudi te tješe, gledaju sa sažaljenjem, možeš neke obaveze izbjegavati… nitko te ne gnjavi jer si ionako dovoljno jadan. I ne samo to, čitav jedan život se može izgraditi na ‘jadu’. Mogu se pisati priče i pjesme o jadu, možemo se družiti s drugima koji su jadni kao mi pa se možemo uspoređivati tko je jadniji. A možemo ‘kao’ tražiti rješenje za svoj jad (iako ga nikada nećemo naći na ovaj način); sve zajedno može biti vrlo romantično i jad može postati temelj na kojem ćemo graditi cjeli svoj život…

UZBUNAAAAAAAAAAAAAAAAAAAA!!!!!!!!!! OPĆAAAAAAAAAAA OPASNOST !!!!
Kad dođemo kod doktora, mi potpuno nepoznatoj osobi postavljamo jedno vrlo glupo pitanje: “Doktore, možete li mi reći što mi je?”, i umjesto da na to pitanje doktor odgovori protupitanjem: “Recite vi meni što vam je?” on nagađa što bi nam moglo biti po nekim simptomima koji eventualno mogu ukazivati na jednu od bolesti koje su zabilježene u medicinskom sustavu..
Nas deset se može razboljeti od gripe tipa A, ali uzrok kod svakoga je drugačiji – nekome je pao imunitet zbog loše prehrane, netko je doživio šok, netko je konstantno pod stresom… razloga je onoliko koliko je i ljudi… svi imamo isti virus, ali nije virus uzrok – on se pojavio kao posljedica.

Iz rupe u koju smo upali ne možemo se isčupati ako niti ne znamo da smo u nju upali… dodatan je problem ako nam se iz rupe baš i ne izlazi i smatramo da nam je ustvari vrlo ugodno u tom skučenom prostoru, samo ne bi bilo loše kad bi se ta rupa malo proširila pa da se bar možemo ispružiti koliko smo dugi i široki…

To je možda dovoljno po ljudskoj mjeri, božanska mjera je nešto sasvim drugo. Nju ne zanimaju nikakve rupe, jad i ostali programi… Bog zna tko je; On zna gdje mu je mjesto i što mu pripada. ♥ ♥ ♥

– Daniela Pal Bučan

Ho’oponopono kaže da treba preuzeti 100% odgovornost za sve što nam se dešava u životu… (preuzimamo odgovornost za ono što mi doživljavamo).
Lako je preuzeti odgovornost, ako se osjećamo odgovorni, ali u većini slučajeva to baš i nije tako. Tako nam je vrlo lako preuzeti odgovornost za razbijenu šalicu koja nam je upravo ispala iz ruke našom nepažnjom, ali nam je teže preuzeti odgovornost za gladne u Africi, jer nam nikako nije jasno u čemu se tu sastoji naša odgovornost. Je li je odgovornost uopće dobro definirana? Jer, u prvom slučaju, ja sam svjedočila svojoj odgovornosti, a u drugom kao da se ne radi o odgovornosti nego o reakciji na nešto što se dogodilo, a ja u tome nisam sudjelovala izravno. Ako ne osjećam ništa dok primam informacije o nečijoj bolesti, gladi, bilo kojoj nevolji znači li to da sam bezdušna ili nemam ništa za čišćenje, iako je problem itekako očigledan?

U stvari, nedavno sam otkrila kroz vlastito iskustvo kako to funkcionira. Mi zbilja jesmo odgovorni za sve što nam se dešava – i za ono dobro i za ono loše. I za jedno i za drugo smo vezani i ne puštamo, dok ne pustimo. Tako na primjer, ako u mom životu postoji nešto što mi se ne sviđa, to je tu samo zato jer se ja od toga ne želim odvojiti. Nije dovoljno reći – evo otpuštam! To ne znači ništa, zato i nema rezultata. Otpustiti se može samo ako se preuzme odgovornost, a to znači da smo stvarno svjesni da smo za to što nam se dešava, što nas muči, zbilja odgovorni.

Neke stvari ne želimo otpustiti jer sami sebe time kažnjavamo. Nema šanse da i jedan negativni element ostane prisutan u našem životu ako smo ga pustili da ode.

S jedne strane to je vrlo jednostavno, a sa druge baš i nije. Zašto? Zato što mi u svom sustavu već imao programiran cijeli proces, zajedno s pravilima koja rukovode zakonitostima tog procesa. Tako, na primjer, ako imamo jak osjećaj za pravdu i nepravdu, naš program će cijelo vrijeme biti baždaren po tim mjerilima. Sve ćemo promatrati kroz prizmu pravde i nepravde i mislit ćemo da je naša zadaća čišćenje nepravde. E, ali nije; naša zadaća je otpuštanje cijelog procesa čija je eto igrom slučaja tema pravde i nepravde.
Zarobljeni smo u samostvorene procese (i to su samo programi) koje ne otpuštamo jer mislimo da nam koriste. Dokaz tome je cijeli naš život i sve ono što se u njemu dešava.

Postoje vrlo rijetke situacije u životu koje nisu popravljive, koje su zabetonirane do kraja. Te nas uglavnom niti ne muče, s njima smo se pomirili. Ono što nas muči i na što trošimo strahovito puno energije i vremena su stvari koje su popravljive. To su uglavnom problemi sa kojima se budimo i idemo spavati. Ti problemi su tu isključivo zato jer ih ne želimo otpustiti od sebe. A ne želimo ih otpustiti od sebe, jer ne možemo preuzeti 100% odgovornost za njih.

Dakle, bilo bi dobro rasvijetliti problem što nas muči i lijepo si priznati da unutar njega postoje elementi za koje mislimo da nam koriste i da smo za te elemente vezani i da se ništa neće promjeniti dok ne postanemo svjesni da sami sebe držimo u zamci. Zatvor je zatvor, bez obzira kako lijepo i luksuzno bio uređen – sloboda se nalazi izvan njega… može i unutar njega, ali samo onda ako je to slobodan izbor, jedna od mogućnosti, a ne stanje s kojim smo se pomirili.

Što predlažem?
Predlažem da raskrinkamo ono što smatramo svojim problemom. Da si priznamo zbog čega uživamo (bez obzira što to zvuči mazohistički) u tom problemu. Kad nam postane jasno da je naš problem zapravo spoj više sastavnica, a ne sačinjen od samo jedne, da se unutar njega nalazi čitav niz proturječnih elemenata (želja, krivnje, samo-kažnjavanja…) onda za sve to možemo preuzeti odgovornost kao i za šalicu koju smo nepažnjom nehotice razbili. Prije toga teško da će se nešto vidno mijenjati. ♥ ♥ ♥

– Daniela Pal Bučan

Ako se Bog nalazi u svemu, onda se i smisao života mora nalaziti u svemu.
Prihvatiti sebe u cijelosti bi značilo priznati si SVE, a osjećaj slobode bi trebao biti prirodan.
Život ne bi trebao biti kompliciran, treba dati slobodu grču što nas koči… dopustiti mu da ode, jer nakon njega će ostati oslobođen prazan prostor, prirodan osjećaj slobode…

Kad mislim da znam, onda najmanje znam… pa je najbolje da ništa ne znam, a i to “ništa ne znam” ne znači ustvari ništa..
Kad već ništa niti znam niti ne znam onda je najbolje da ništa niti ne predviđam, da se ne upuštam u bilo kakve analize…
Što ostaje?
Ostaje vječnost, koja se sastoji od bezbroj trenutaka…
Što je trenutak?
-Treptaj oka, udah, izdah, osjet, Hvala ili Volim te…
Bez trenutka mene nema jer ja jesam taj trenutak, trenutak u komu se nešto dešava…
Ništa se ne može desiti izvan tog TRENUTKA, jer ništa se ne može desiti izvan MENE. ♥ ♥ ♥

– Dani Ella

Jučer mi je moje unutrašnje dijete odlučilo pokazati svijet kako ga vidi svojim očima. Taj svijet je drugačiji. Manje “ozbiljan” tim očima shvaćam koliko je besmisleno toliko “krvi, znoja i suza” uključiti u nešto, taj mi pogled pokazuje kako je to samo uvjerenje. Uvjerenje koje je isprazno i nepotrebno. Nepotrebno? Da, sada je nepotrebno. Možda još do jučer nije bilo. Možda mi je još do jučer trebalo.

Kad gledam tim očima, vidim svijet na način kako sam inače vidio maštariju, kako sam vidio “nestvarne” svjetove koje posjetim u transu i meditaciji. Kako sam inače vidio prošlost i budućnost.

Pokazao mi je da je sve to stvarno i nestvarno i da za sve vrijede ista pravila. Da se sa svakim može raditi isto, izaći iz njega ili ga prizvati u svoju realnost. Evo i sada kad pogledam tim očima vidim kako se iz ničega ispred mene stvaraju slova, jednostavno zato što sam dotaknuo nešto što zovem tipka nečim što zovem prst i čemu sam dao toliku važnost i moć da to može učiniti… stvoriti slovo na ekranu 🙂 Fascinantno 🙂

Idem se malo igrati sa svojim novim svijetom 🙂

– Miro Skender

Po gradu su oblijepljeni plakati za kazališnu predstavu neobičnog naziva: “Sutra nije novi dan”.
Ne znam, o čemu se u predstavi radi, nije ni važno…važno je da je um od ovakvih izjava zbunjen i zatečen, pa se odmah buni pitanjima: Kako nije novi dan? Kako je to uopće moguće?… Ako nije novi dan, što je onda?
Ako želim zbuniti um, mogu to i glazbom… pustim si nešto što sam slušala prije dvadeset godina na primjer i onda se čudim sama sebi. Posebno ako se radi o glazbi koju sam više puta preslušavala u to vrijeme, pa ne samo da mi se urezala u pamćenje, nego je ostala zabilježena negdje u meni, zajedno i sa svim ostalim senzacijama iz tog vremena.
Neobično je to automatsko vraćanje… ustvari pitanje je dali to i je vraćanje? Meni se čini da nije, da se ustvari ne vraćam nego nanovo biram ne samo pjesmu nego i vrijeme.
Ako isključim um samo na tren, slušajući glazbu koju sam slušala prije 20 godina…na neki način sam opet izabrala biti dvadeset godina mlađa.
Oživljavam trenutak, koji sam već proživjela … ali dodajem i sebe 20 godina stariju, pa sad imam dvije sebe i jednu pjesmu.
Um na ovakve stvari urla, ništa mu nije jasno.
Je li sutra stvarno novi dan? Život postoji samo u sadašnjem trenutku i iz tog trenutka biramo slijedeći, ali ne nizajući jedan iza drugoga.
Novog dana ustvari nema, uvijek je jedan te isti dan, samo je izbor sadržaja za taj dan drugačiji. ♥ ♥ ♥

– Daniela Pal Bučan

Zapravo svim se silama trudimo izbjeći one nelagodne osjećaje u nama. A imamo ih svi, dobro su nam znani. Sva se ljudska nastojanja svode oko toga da radimo stvari za koje mislimo da će nam donijeti sreću, štogod mi smatrali da je sreća.

Ali štogod radio, ne možeš pobjeći od seebe, svoje sjenke, niti od događaja i ljudi koji su privučeni u tvoj život magnetičnošću tvojih programa. I taman si se lijepo uljuljkao u ugodu, kad; one opet, tako znani nadolazeći vlak sastavljen od tvojih, samo tebi svojstvenih, emocija… zabija se ravno u tebe… PUFFFFF, pa onda ide UFFFFFF.

I jest zaista svaki puta je to isti proces, iako istini za volju, mora se priznati, svaki puta je sve slabijeg i slabijeg intenziteta, ali svejedno siše energiju… hoću reći, tj. priznati, nelagodno je svaki put biti metom toga vlaka, ali eto, vremenom je ta nelagoda manja u smislu da obavljaš normalno sve što se traži od tebe, ma čak dođe do toga da uživaš u svom životu dok ne gledaš u taj vlak koji se sjurio u tebe… ma da čak naučiš i ne gledati u taj vlak, odnosno sve manje i manje ga gledaš dok na kraju ne izblijedi i ta epizoda.
…i tako si sretan do slijedećeg vlaka.

I to je taj put, nema izbora… mora se ostati otvoren i dopustiti da te ispogađa onoliko puta koliko hoće. Kako svaki puta izranjaš iz situacije, u isto vrijeme se nekako iscjeljuješ iznutra, rasteš, raste tvoja snaga, tj. vraća ti se tvoja snaga. Također pojačava se ona uloga Svjedoka Promatrača, koji sve to zapravo negdje gleda, snima, govori: ‘aha evo opet ovog mog vlaka, a ništa, evo sad će me pogodit, evo da to je to… znalo mi je prije biti puno gore, pa sam se izvukla, tako će, i još bolje biti ovaj put.

Pogotovo otkad znam za Ho’oponopono, sve se otpušta mnogo mnogo brže. Tu sam na ovoj Zemlji da se očistim, da se vratim svom Izvoru, potpuno i u svakom segmentu. Tvorče moj dragi hvala ti na mome vlaku, na svemu i svima koji me vraćaju k tebi. Je malo je nekad nelagodno, ali nagrada je velika, a nagrada je da sve više i više gledam Tvoje Lice u meni.

– Dena

Život je kretanje, dani su koraci, treba ga prihvatiti u onoj mjeri
kojom ti se nudi. Nekada ostane gorčina u ustima, nekada poludimo
od strasti, ali šta god da je u pitanju – putujemo dalje. Ni jedna
promjena nije bez razloga. Pamtimo je kroz lekcije, prepoznajemo
je kroz sličnosti i razlike sa onim što smo postavili kao idealno.
A ono postoji samo u našim glavama.

Život je ono što nam se događa dok sanjamo savršenstvo…

– Gordana Balić

Ho’oponopono je najjednostavnija tehnika koju znam za trenutni prestanak briga, usmeravanje ka dobrim stvarima u našem životu, za postizanje unutrašnje harmonije, prekid negativnih misli, umirivanje uma…Kada govorim ,”hvala ti i volim te”, ne mogu da mislim o onome što me muči, dakle nisam u vlasti programa, što je ogromna dobrobit koju osećam trenutno. Pored toga čistim, brišem programe kojih nisam ni svesna, dakle sprečavam mogućnost da padnem pod njihov uticaj. Osećam mir i spokoj, šta god da se dešava. Međutim, najvažnije od svega za mene je osećanje stalne i direktne povezanosti s Božanskom ljubavlju, Izvorom, Božanstvom u meni.

Čak i kada hvala ti i volim te ponavljam ne udubljujući se, automatski,  osećam to moćno prisustvo u sebi. Osećam ljubav koju mi upućuje, sigurnost i spokoj. To prisustvo obuhvata sva osećanja negativna i pozitivna, sve  misli, programe, jednostavno u njemu je sve.

Prepuštam mu se u potpunosti dok u meni raste uverenje da je u mom životu sve baš onako kako treba da bude i osećanje da sam i ja sama to prisustvo.

Suzana Vemić

via Šta nam pruža ho’oponopono ili zašto volim ho’oponopono

Iz knjige “Bez straha”

“Kad čujemo negativan komentar o sebi

Kad nam netko kaže nešto negativno o nama samima, jako često reagiramo braneći se ili napadajući. Ili negativno mišljenje prihvatimo kao istinu i sami sebe počmemo kažnjavati samorazarajućim ponašanjem.
Umjesto toga, možemo zaključiti da ljudi rijetko napadaju druge, osim ako osjećaju strah i bol. Ali te uvredljive komentare ne moramo prihvatiti kao istinu. Odbijte prihvatiti tuđi otrov i ostanite čvrsto ukorijenjeni u svojoj istinskoj prirodi.

Naše samopoštovanje ne ovisi o drugima.”

Kad malo zastanem i pokušam uistinu dokučiti – tko je “krivac” koji crpi našu energiju, koji uzrokuje naše strahove, bol, sumnju, ljutnju… što god… dolazim do SEBE. Znam da svi imamo različite živote, sudbine, nosimo veće ili manje križeve, veće ili manje boli i da na neki način na ovakve “filozofije” ponekad gledamo kao na obične tlapnje pokušaja ulijevanja malo pozitivne energije, dok u pozadini misli vrte film o beznađu situacije (lako je nekome govoriti što kako, ali on ne zna uistinu kako je meni).
Nije problem samo u prihvaćanju tuđeg “otrova” kao istine, teži i razorniji je onaj “otrov” što svakodnevno dajemo sebi kroz svoje misli, emocije, očekivanja, kroz otpor i neprihvaćanje situacija, kroz neprihvaćanje samih sebe. Reći ću- da, ali život, okolnosti, roditelji, okruženje, sudbina sve je to kreiralo moje podsvjesne programe, sve me je to na neki način više ili manje oblikovalo, reći ću takva sam, ne mogu protiv sebe. Ali da li uistinu poznajem SEBE ili poznajem onu što mislim da JESAM?

Sva ova pitanja, dileme, traženja dovela su me do Ho’oponopona kao puta ka odgovorima. Ho’oponopono za mene nije čaroban štapić kojim ću riješiti to, pa to, doći do nekih istina, saznanja….
Ho’oponopono je za mene “čaroban štapić” koji rastvara “otrove” koje svakodnevno stvaram u sebi prema sebi, na taj način i prema ljudima koji me okružuju šaljem manje “otrova”. A nakon toga…

Volim vas ♥

– Vanja Štrmelj