Kada živimo Ljubav, živimo Njen odraz u svemu što nas okružuje i svjedočimo kako preoblikuje svijet oko nas prema sebi. Ako smo Ljubav, osjetit ćemo nadahnuće Nutrinom koja će nam pokazati kako živjeti bez truda, napora, htjenja… Svaki naš dah, svaki korak nastojati će se pronaći u toj slici, težiti će zauzeti svoje mjesto u harmoniji življenja, u Miru.

Okupirajmo strah ljubavlju, zaposjednimo ga! Poigrajmo se na trenutak osvajača, omiljena igrom uma, i postavimo komandni centar u svom Srcu. Postavimo ljubavne stražare, glasnike… konjanike koji će putovati u svijet i slati našu ljepotu, naš mir i ljubavnu omamljenost. Izgradimo svoj kutak sazdan od Božanstva… U njemu se opuštajmo i odmarajmo, obožavajmo… Uživajmo u Tišini što nagriza napetost, nervozu i agresivnost.

Pokušajmo proniknuti u svaku stanicu našeg tijela, to nam neće biti problem, jer ga beskrajno volimo. S ljubavlju tragajmo za suštinom svog postojanja u svemu što vidimo, osjećamo. Kada se osjetimo tužnim, povrijeđenim i teškim, uđimo u svoju kućicu, svoju Oazu i obožavajmo, volimo. U jednom trenutku, od male kućice nastati će veća, pa će prerasti u golemi dvorac, posjed, imanje koje ga okružuje… zemlja u kojoj živimo, kontinent, svijet… uskoro ćemo se izgubiti u cijeloj toj apstrakciji, univerzumu Bezuvjetne Ljubavi.

Gradimo Sebe iz Sebe i stvarajmo svijet u kojem se očitujemo. Naučimo prirodnost življenja što se nalazi u nama i budimo u njoj bez priprema, planova, organiziranosti, spletki kojima nastojimo vladati sobom i svijetom.

Budimo Ljubav

– Neno Lubich

Prije podosta godina sam pročitala knjigu “Tješiti dijete u nama”, uslijedio je Bachov Bijeg od sigurnosti, obje su me ganule, a ganule su i moje poznanike koji su ih čitali. Teško je ostati ravnodušan nad nečim što opisuje univerzalno iskustvo, čak i kada nismo svjesni da je to i naše iskustvo.

Obje govore o djetetu u nama. Segment u kojem počivaju naše traume i boli.
Rastajemo se s unutarnjim djetetom jer nam se prividno čini da se tako rastajemo i s bolom koji nas paralizira. I dok mi krećemo dalje, napuštamo naše unutarnje dijete. A ono pamti. Kako mi djelujemo, tako ono proživljava i ne zaboravlja, a mi da bismo mogli sve dalje i dalje potiskujemo u njega svu našu bol nanovo i nanovo.
Zamislite što bi bilo kada bi se u momentu sjetili baš svake situacije u kojoj ste bili ignorirani, poniženi ili povrijeđeni i ponovo to isto proživjeli. Sumnjam da bi svijest to mogla izdržati.. pa evo, to u svakom momentu proživljava vaše unutarnje dijete – vrti sjećanja iznova i iznova. Mi ulazimo u ovisnosti, u disfunkcionalne odnose, u probleme s prehranom, dokazujemo se, bojimo se da ćemo ostati sami, zatvaramo se pred drugima da nas ne povrijede, povrijeđujemo druge, bojimo se.. lista je prilično duga – a sve manifestacije nam se dešavaju s razlogom da ih konačno razriješimo, da iscjelimo dijete u nama. Umjesto da prihvatimo taj blagoslov, mi bježimo i dalje, jer bježimo od bola.

Godinama sam željela posvojiti dijete. Nisam se mogla dogovoriti s mužem, nemamo baš ni dovoljno prostora, nekad nisam imala ni dovoljno vremena za Lanu. Koliko god sam razumna i često previše racionalna – ta želja je bila toliko jaka da je prelazila u agoniju. Bila sam uvjerena da me to dijete koje tako silno želim posvojiti negdje čeka, da je samo i tužno. A ja ne mogu posložiti situaciju i konačno doći po njega.. toliko sam ga željela zagrliti, pomilovati, poljubiti..
Moje prvo povezivanje je bilo kroz Ho`oponopono, emotivno i intenzivno. Mislila sam da ću isplakati dušu… Poslije povezivanja sam se osjećala lagano, rasterećeno i shvatila da je dijete koje želim zagrliti i utješiti – moje unutarnje dijete. Koliko je upravo to obostrano iscjeljivanje zaslužno za nestajanje mog problema s prehranom i smirivanje astme (bolest koja se direktno povezuje s djetetom koje guta suze i potiskuje bol), ne znam, no od tog prvog povezivanja su uslijedile promjene kakvima se zbilja nisam nadala. Samo povezivanje smatram jednim od najbitnijih događaja u mom životu.

Povezivanje je predivan, iscjeljujuć proces. Svi se možemo povezati s djetetom u nama, nije bitno da li vidimo sliku djeteta – neki su vizualni tipovi, neki nisu. Dovoljno je priznati prisustvo, već je to iscjeljujuće. Ne zaboravite, unutarnje dijete čeka ljubav i pažnju cijelo vrijeme.. Mabel spominje da je dobro zahvaljivati se djetetu u nama, zahvaliti mu se jer pumpa naše srce, jer diše za nas, ja mu se zahvalim što je zapamtilo pisati, što je zapamtilo lica ljudi koje sam voljela, zahvalim mu se kada osjetim trnce jer me gane lijepa glazba, lijep crtež, lijepo nebo ili osmijeh moje Lane. Svaki dan mu se zahvalim i kažem mu da ga volim, osjećam tu istinu cijelim svojim bićem.

Koncept djeteta se provlači kroz bajke i kroz mitove, vjerujem da ih volimo jer u njima prepoznajemo univerzalnu istinu, našu istinu. Sva ta djeca iz mitova i bajki su ugrožena ili napuštena, često im prijeti i smrt, a na kraju preuzimaju ulogu spasitelja – o čemu vam to govori? Koncept djeteta obrađuje priča o Isusu, Krishni, Zeusu, Snjeguljici… tu istu bajku proživljavamo i mi sami. Naše unutarnje dijete je utamničeno, a dok ga priznamo i dok mu damo ljubav i pažnju, ono se iscjeljuje – mi se iscjeljujemo na nivoima koji postaju stabilno uporište za razvoj kvalitetnih odnosa i skladnog života, jer unutarnje dijete nije zasebni entitet – mi smo naše unutarnje dijete. Mislim da na tome počiva i cijeli Self Love (hvala Neno ♥), prihvaćanje sebe, voljenje sebe kao temelj voljenja drugih. Da bismo “ljubili svoje bližnje kao same sebe” prvo trebamo ljubiti sebe.

U Ho`oponoponu imamo cijelu obitelj. Sebstvo se sastoji od svijesti ili majke, podsvijesti ili djeteta i nadsvijesti ili oca. Svijest ili majka proživljava posredstvom podsvijesti ili djeteta koje čuva uvjerenja i prezentira ih svijesti. Taj proces vam je dobro poznat.. Da bi se uvjerenja očistila svijest treba pokrenuti proces čišćenja kroz korištenje alata (Volim te i/ili Hvala ti), pokretanje procesa (ovo smatram majčinim priznavanjem djeteta) spušta impuls iz svijesti u podsvijest, a on se iz podsvijesti diže u nadsvijest (od djeteta prema ocu). Od nadsvijesti ide do Božanske inteligencije koja odgovara rastvarajućom energijom koja će se kroz nadsvijest spustiti do podsvijesti i obrisati uvjerenja. Obrisana uvjerenja ostavljaju za sobom prazninu i dovoljno mjesta za nadahnuće. Posredstvom podsvijesti, svijest prolazi manifestaciju nadahnuća i oslobađa se manifestacije problema kroz uvjerenja (spas za majku dolazi od djeteta). Da bismo bili autentični, da bismo uopće Bili, potrebno je da naša unutarnja obitelj surađuje, a to može tek kada svaki član prizna postojanje drugih članova.

Ovih dana bilježim deset mjeseci hopsanja. ♥

– Petra Varšić

Zašto je tako teško nemati očekivanja i ne stvarati planove ?

Ako u sadašnjem trenutku osjećam neku tugu, bol, ili se osjećam prazna, izgubljena i sl., i to bude nepodnošljivo, toliko teško postaje da želim pobjeći od toga pod svaku cijenu, (a kome to bude teško – naravno umu je teško) i hop… um bježi u budućnost… živi u nadi, zamišlja kako će “to nešto” biti lijepo kad se desi, kad se ostvari to što želi… jer tada ću bit sretna, tada ću biti ispunjena, a već samim tim zamišljanjem i proživljavanjem sretne budućnosti nekako mi se čini da se već bolje osjećam, da sam sretnija , pozitivnija čim mislim o tim lijepim stvarima koje me očekuju… (čista zabluda uma koji sve čini samo da nas deložira iz sadašnjeg trenutka jer u SADA on umire)… Dakle, mi svoju sreću i radost projiciramo na budućnost, odgađamo radost u neku zamišljenu budućnost koja se možda nikada neće ni ostvariti….

Umjesto da kažem sama sebi: odlučujem SADA bit sretna, kako god je, što god je sada u meni… i oko mene… prihvaćam i zahvaljujem na tome što sada je… sve je OK (i sve je tu iz nekog razloga, možda ga sad trenutno ne vidim i ne znam, ali znam da je to najbolje za mene)….
…i tek onda ulazim u MIR… bezvremenski, mir bez obzira na okolnosti, bez obzira na sve…

– Ivana Bakota

Može li glup čovjek postati pametan?
Može li ružan čovjek postati lijep?
Može li siromašan čovjek postati bogat?
Može li iz grubosti izbijati nježnost?
Ne može. Jer jedno isključuje drugo. Ako grub čovjek želi postati nježan onda se u njegovom nastojanju da postane nježan cijelo vrijeme očituje grubost.
Ako glup čovjek želi postati pametan, onda se njegova glupost očituje u svakom koraku tog nastojanja. Kad glup čovjek pokušava biti pametan onda ispada još gluplji. Jer je u osnovi glup.
Ne može se ništa “postati”.
Ali ako se glup čovjek pozabavi sa svojom glupošću, onda prestaje biti glup.
Svako nastojanje da se rješenje nađe izvan nas slijepa je ulica. Takvi smo kakvi jesmo… uglavnom šareni i vlastite boje možemo mijenjati jedino ako preuzmemo odgovornost za njih, a onda je dovoljno Hvala i Volim te da se cijela slika unutar nas promjeni. Glupost se pretvara u pamet, ružnoća u ljepotu, siromaštvo u bogatstvo, grubost u nježnost… ♥ ♥ ♥

– Daniela Pal Bučan

Jutros ležim u krevetu, gledam kroz prozor. Na balkonu su sletjela dva goluba. Izgledaju gotovo isto, a ipak nisu…
Znate onu priču o dvije ptice… jedna je cijelo vrijeme nepomična, a druga skače s jedne grane na drugu – non-stop je aktivna…
Kad mirno ležim onda sam kao ta mirna ptica. Ništa mi ne može promaknuti, pa ni ova aktivna ptica. Ovako u stanju mirovanja lagano je biti u tom stanju bivanja, jer mi je svijest u tijelu… svjesna sam udisaja, izdisaja… otkucaja srca… svjesna sam vlastite životnosti. Lijep je to osjećaj, tako istinit…

Gledam i dalje ptice na balkonu, jednu pa drugu. Doživljavam obadvije u sebi.

Um – aktivna ptica: “A da mi daš malo tog tvog blaženstva? Ti ga imaš tako puno. Ako mi ga daš, ja ću od njega napraviti svašta za tebe, ti samo reci što želiš… mogu ti je pretvoriti u najljepšu sliku, u najfiniji ručak, u najljepšu ljubavnu priču. Samo mi daj mrvicu te divote koje osjećaš…”

“Ne mogu ti više dati ništa… jer ako ti dam i mrvicu uzet ćeš mi sve, jer to je tvoja hrana, a onda se ja izgubim u tebi i zaboravim da već imam sve i da mi ta tvoja obojana mrvica mog vlastitog blaženstva ustvari ne znači ništa. Ja bez tebe mogu, a ti bez mene ne i nije lijepo da me mamiš s nečim što nije tvoje nego moje, oduvijek.”

Um šuti, a šutim i ja.
Um će: “Znači tako, nećeš se predomisliti?”
“Ovaj put… neću.”
♥ ♥ ♥

Evo želim s vama podijeliti jedno poglavlje iz „Knjige životnih zakona“ .
Ne znam jesam li sam ga ikad pročitala, ako i jesam nije na takav način doprlo do mene kao danas… Sve piše, tako da ću danas izostaviti ono „malo moga“. Poduže je ♥

“Čovjek je ono u što vjeruje” – Anton Čehov

“Jednom sam čuo priču o ženi koja je sanjala da je lovi nekakvo veliko, ružno, užasno čudovište. Kamo god bi krenula, čudovište bi joj uvijek bilo za petama, blebećući, stvarajući stravičnu buku i dahćući joj za vrat (naš um). U pokušaju bijega, žena je utrčala u kanjon koji na suprotnoj strani nije imao izlaza. Tako se našla u zamci. Leđima naslonjena na visoku liticu, promatrala je čudovište kako joj se sve više primiče.
Kad se našlo na samo nekoliko centimetara od nje, povikala je: „ Kakve ćeš mi užase raditi ?“

Čudovište ju je pogledalo i reklo:“To ovisi o tebi. Ovo je tvoj san!“

U tom trenutku mogla je odlučiti hoće li je čudovište proždrijeti, hoće li se čudovište pretvoriti u prelijepog kraljevića ili čak jednostavno nestati. San je bio njezin, kao i moć odlučivanja o tome kako će završiti.

U određenoj mjeri, mnogi od nas stvaraju čudovišta prema vlastitoj slici o sebi. Na one aspekte svoje ličnosti koji su drugačiji i jedinstveni, s vremenom počinjemo gledati kao na nešto pogrešno i veći dio života svim silama nastojimo od okolnog svijeta skriti te „negativne“ odlike.
Pokušavamo pobjeći od svoje stvarne prirode jer imamo osjećaj da u prirodi tog našeg pravog bića nešto nije u redu.
Naš je život u velikoj mjeri poput našeg sna.
Raspolažemo mogućnošću nadziranja vlastitih misli (hopsanjem) i na svoj život možemo gledati kako god želimo. Ako su naše misli od određenih aspekata našeg bića stvorile čudovište, tada naše misli mogu preuzeti nadzor nad čudovištem i pretvoriti ga u nešto što će moći stvoriti pozitivnu sliku o nama.
Čovjek drugima često izgleda onako kako izgleda sebi.
Držite li da je dio vaše ličnosti pogrešan, da je promašen ili da uopće nije ono što bi trebao biti i ako zbog takvih stavova ne volite neki dio sebe, tada ćete se tako predstavljati i svijetu, a svijet će reagirati u skladu s time.
Svi mi priželjkujemo prijateljstva, skladne odnose, životnu udobnost i dovoljno raskoši (duhovne i materijalne) da bismo se mogli osjećati voljenima i sretnima.
Ono što želimo u sebi možemo imati i oko sebe ako smo pripravni vjerovati u sebe (prihvatiti se, voljeti se), u život, te želje slijediti odgovarajućim djelovanjem (iz inspiracije). Nije dovoljno samo željeti da nas ljudi vole; na nama je da budemo ljubazni, susretljivi i pažljivi prema drugima. (a da to možemo prema drugima, prvo trebam osvijestiti takav stav prema sebi).

Istina o životnome potencijalu svakog pojedinca toliko je nevjerojatno bogata da ju je Isus nazvao

Unutarnjim Kraljevstvom Božjim.

Taj je veliki učitelj rekao i da, iako nam je Stvoritelj dobrom voljom podario to unutarnje kraljevstvo dobrote, moramo naučiti doći do tog beskrajnog potencijala i podijeliti ga sa svojim svijetom. Put oslobađanja od svih uvjeta koji ograničavaju u svijetu mentalnog, emocionalnog i fizičkog izražavanja otkriva se kad prihvatimo, proživimo i izrazimo potencijale svog unutarnjeg bića.
Raspolažemo mogućnošću odbacivanja svakog osjećaja opterećenosti i svih strahovanja, te se možemo početi radovati i zahvaljivati za sve ono dobro u našem svijetu – samo ako vjerujemo da je to moguće.

Svako stablo, svaki cvijet, svaka vlat trave veličanstveno se i čudesno razlikuje od ostalih.

I vi ste fantastično jedinstveni!

Umjesto da negativno razmišljate o tome kako ste eventualno drugačiji od ostalih, prihvatite izazov, radost i čudesnost tih razlika. Možete stvoriti (prihvatiti) onakvo JA s kakvim ćete sretno živjeti čitav život.”… (prihvaćanje i ljubav prema sebi) – kraj… ♥

Čitajući i pročitavši masu ovakvih ili sličnih tekstova, pokušavajući u njima naći NEŠTO, sve bi ostalo na čitanju i pitanju kako doseći to o čemu čitam, kud krenuti, kako….

Srećom naišla sam na HO OPONOPONO ,… koliko ću uspjeti ne znam i ne opterećujem se time, samo putujem ♥

Volim vas ♥

– Vanja Štrmelj

Svi smo na neki način došli do Ho oponopona tragajući za promjenom, za nečim što će nas na neki način “osloboditi”, vratiti k sebi, riješiti probleme, situacije, za nečim što će nam vratiti mir, samopouzdanje, zdravlje, ljubav, vjeru…. Hopsajući i čitajući objave može se steći dojam kako se nekima događaju “čuda”, a neki razočarano iščekuju prve promjene. Prva stvar koju sam uvidjela kad sam počela s Hooponoponom je da moram otpustiti očekivanja i prepustiti se. Jedino na takav način mogu biti slobodna, jedino na taj način mogu otpustiti grč straha. Očekujemo od sebe i od drugih da budemo ovakvi ili onakvi, očekujemo od života da nam donese ovo ili ono… U svom tom očekivanju zaboravljamo sebe, zaboravljamo živjeti i biti ovdje i sada. Puno je toga o ovome ispisano, napisano, svi znamo sve, ali uvijek zapadnemo u taj kovitlac očekivanja.

Evo jedan odlomak iz pogađate knjige “Bez Straha”

Neki ljudi cijeli život prožive ljuteći se na Boga, sudbinu ili na same sebe. Nisu u stanju preboljeti gubitak voljene osobe ili neko razočarenje koje su doživjeli. Svi mi žarko želimo da se stvari odvijaju na način koji očekujemo. Kad se to ne dogodi, u nama se javlja ljutnja, kao i zamjeranje i nismo u stanju oprostiti.
Ali tko je dovoljno mudar da bi znao kako bi se stvari “uistinu trebale dogoditi”? Svaki događaj ima mogućnost odvijanja na mnogo načina, i isti tako ima i mnogo posljedica. Iz bolne situacije puno se dobra može izroditi.
Priča hesidskog učenja opisuje kako nikad nismo u stanju posve spoznati lanac događaja u životu te zašto je dobro osjećati zahvalnost za sve što nas snađe.

Evo pričica:

Rabin je otputovao u neobičnu zemlju. Sa sobom je uzeo magarca, pijetla i svjetiljku. Budući da nije naišao na gostoprimstvo u seoskim svratištima, odlučio je spavati u šumi.
Upalio je svjetiljku kako bi čitao svoje svete knjige prije spavanja, ali snažan vjetar ja zapuhao, srušio svjetiljku i slomio je. Rabin je odlučio poći spavati rekavši: “Sve što bog čini, čini s dobrim razlogom”
Tijekom noći, neke su mu se šumske životinje približile i odnijele pijetla, a kradljivci su mu uzeli magarca. Rabin se probudio, ugledao gubitak, ali svejedno smireno rekao: “Sve što Bog čini, čini s dobrim razlogom”. Zatim se vratio u selo u kojem su mu odbili smještaj, te je tamo otkrio da ga je neprijateljska vojska tijekom noći napala i pobila mještane. Također je otkrio da su ti vojnici prošli kroz isti dio šume gdje je spavao. Da mu se svjetiljka nije slomila, otkrili bi ga. Da mu životinje nisu otjerale pijetla, on bi zakukurikao i na taj ga način odao: Da mu magarca nisu ukrali, on bi zarikao. na koncu je rabin ponovno zaključio: “Sve što Bog čini, čini s dobrim razlogom”

Kad u svakoj situaciji vidite dobro, nemate što opraštati. Kad ostavimo situaciju da se spontano odvija, to je prekrasan pristup koji vam omogućava da u svemu otkrijete nešto dobro, bez obzira na to da li vam se iskustvo sviđa ili ne. Nemojte pokušavati popravljati ili mijenjati stvari. Promatrajte situaciju kao da gledate film i dopustite da vrijeme otkrije ono dobro što se u njoj skriva. Takva opuštenost je oblik praštanja. Ne postoji ništa što praštanjem nećemo izliječiti.

Kad istinski oprostimo SEBI, poklanjamo sebi najveći DAR.
Vraćamo se u ravnotežu i odbacujemo prezir koji u nama ključa i truje svaki naš dio.
Neki ljudi strahuju da će, ako oproste, biti prisiljeni biti s tom osobom ili situacijom do kraja. Ali to nije istina. Nakon što oprostimo, ne moramo ostati u zatrovanoj vezi, nego naprotiv, imamo veću sposobnost poduzimanja odgovarajućih koraka. Situaciju možemo napustiti mirna srca, poželjeti joj sve najbolje i krenuti dalje (jej jednostavno? Nije) Kad smo ljuti, kad osjećamo prezir i želju za osvetom, teško možemo krenuti dalje (otpor nas samo drži zarobljene u situaciji). Ljutnja nas snažno povezuje s osobom ili situacijom na koju smo ljuti. Oprostom se oslobađamo takve veze (i možemo izgraditi vezu na novim energetskim osnovama).

Opraštanje je još jedno lice LJUBAVI. Ta se sposobnost gradi vježbom (jednostavnije Hopsanjem) koju trebamo neprestano primjenjivati. Kad odlučite opraštati, pokrenut ćete proces i ukloniti bol u kojoj ste živjeli. Povrh svega, baš kao i u svim djelima vođeni ljubavlju, omogućava vam da procvjetate.”

Hopsanje, praštanje, prihvaćanje sebe, prepuštanje, ljubav, povjerenje – zar to nisu čuda? Čuda se kriju u nama samima, ali mi ih uvijek tražimo negdje tamo ♥

Volim vas ♥

– Vanja Štrmelj

“Ne znam što će učiniti ostali, ali evo što ću učiniti ja”

Čini se da je gužva počela već u rajskom vrtu s Adamom i Evom, nakon što su probali zabranjeno voće. Adam je prvo okrivio Evu, Eva valjda zmiju… Onda je Adam okrivio i Boga jer je uopće stvorio Evu.
Da je Eva bila zrela osoba, ne bi kušala zabranjeno voće, a da je Adam znao za hooponopono, možda bi današnji svijet izgledao potpuno drugačije, bi sigurno.

Nismo odgovorni za ponašanje drugih, nismo odgovorni za njihove osjećaje, odgovorni smo samo za svoje ponašanje, svoje osjećaje i svoje životne odluke.

Jedna od temeljnih čežnji je i želja da nas se prihvati i voli onakve kakvi jesmo, zato jer smo po svojoj prirodi vrijedni ljubavi.
Može se desiti da maskiranjem, dodvoravanjem temeljimo svoj odnos s drugima. Ponekad sumnjamo da bi nas druga osoba mogla prihvatila kad bi uistinu znala tko smo i kakvi smo. Teškoće počinju već u djetinjstvu, u strahu da ćemo izgubiti ljubav svojih roditelja. Spremni smo na sve, pa i izgubiti sebe… samo da bi imali njih.
Tu započinje začarani krug… mi stalno moramo održavati umjetnu sliku o sebi, a unutar sebe osjećamo dvostruku izdaju (i prema sebi i prema drugima koje varamo svojom lažnom slikom). To je osnovni problem svih odnosa – manipuliranje sobom i ostalima, a sve zato jer takvi kakvi jesmo ustvari “nismo” dovoljno dobri.

Kako izaći iz tog začaranog kruga?
Sjedim s prijateljem na kavi i razgovaramo. On mi nabraja svoje ljubavne probleme, ja ga slušam i klimam glavom (u to vrijeme nisam još hopsala). I u jednom trenutku zastane i kaže: “A kako to da ja i ti nemamo nikad nikakvih problema? ” Zaključujemo, da je to zbog toga jer nemamo zajedničkih interesa ni ja kod njega ni on kod mene.
I zbilja, tu smo gdje jesmo, a i ne moramo biti… tako svejedno… Ako on sutra ode ja neću umrijeti, a neće ni on ako ja odem. Naš odnos se temelji na apsolutnoj slobodi… tolikoj da nemamo čak ni planova hoćemo li se ikad više sresti.

Kad smo otpustili sve, dobili smo sve… sve teče slobodno u svim smjerovima, jer nema ničega što bi taj protok spriječilo. Da bi svi naši odnosi bili protočni potrebno je preuzeti odgovornost i očistiti sve ono što tu protočnost koči.

Hvala, hvala, hvala… volim te, volim te, volim te… bez obzira na ishod. ♥ ♥ ♥

– Daniela Pal Bučan

Nemojte se smijati 🙂 U prekjučerašnjoj epizodi kaže Sulejman Ibrahimu. “Rekao sam ti puno puta, sve što sakrivaš od mene čini te slabijim”.
U prvi tren nisam primjetio. No onda mi je zazvonilo. Jako velika izjava.

Sultan je sebi dodijelio ulogu Božanstva. Iz te pozicije je rekao ovo što vrijedi za sve nas. Sve ono što pokušavamo sakriti, ne priznati, zatrpati od drugih, od sebe od Boga čini nas slabijima. Ne zato što to netko može saznati i upotrijebiti protiv nas nego zato što smo za to toliko identificirani da to moramo sakrivati. Ranjivi smo zbog toga što smo odlučili da nam to toliko znači.

Postoji trenutak oslobođenja. Događa se na najgori mogući način za nas i za tu tajnu. Ali drugačije ne možemo biti oslobođeni i prestati biti slabi. Tek kad naša tajna koju toliko želimo sakriti bude otkrivena, te onda postajemo slobodni.

Što sve ovo znači? Trebam sada sve svoje najmračnije tajne oglasiti u novinama? Paaa ne baš. Neka ostanu tamo gdje jesu. Promijeniti treba nešto drugo. Način razmišljanja i činjenja koji je doveo do toga da imamo nešto skrivati od bilo koga. Činimo stvari kojih se ne trebamo stidjeti i bojati.

– Miro Skender

Ljubav ne trebamo tražiti, ona je svugdje oko nas i unutar nas. Ona je zrak što ga dišemo. Ne tražimo zrak, zar ne? Samo pokrenemo splet mišića i namjeru i udahnemo. Nemamo problem s tim, nisu nas trebali učiti disati. Samo dišemo.
Ljubav je pogled što prodire u sveobuhvatnost. Nisu nas učili kako da gledamo? Samo pokrećemo zjenice i tragamo za predmetima pažnje. Prihvaćamo gledanje bez otpora, ne kontempliramo o tome zašto gledamo, kako gledamo. Samo gledamo.
Ljubav je voda što nas ispunjava i okružuje. Ona je svugdje, sve radimo s vodom, neprestano se služimo njome, nosimo je u sebi. Ne tražimo vodu u nama? Samo je nosimo.
Ljubav je hrana što nas drži na okupu. Ona je procijep između sna i jave, kanal kroz koji dodirujemo Beskonačnost. Ne raspravljamo kako jesti hranu? Samo jedemo.
Što je još Ljubav? Sunce, toplina, hladnoća, tama, sve je Ljubav, ništa od toga ne tražimo, samo živimo to iskustvo.

Ako priznamo da je sve Ljubav, onda je možemo živjeti svjesno. Možemo je disati, jesti, piti i gledati. Možemo je misliti, govoriti, kretati se njome. Želite li voziti automobil marke Ljubav, nositi odjeću linije Ljubav, imati i firmu koja se bavi s Ljubavi, plaćati račune s Ljubavi i putovati njome po univerzumu?
Od Ljubavi ne možemo pobjeći, ma koliko pokušavali. Ona nosi svemir na rukama i njegov je vladar. Sve što mi doživljavamo kao njenu suprotnost, patnju, mržnju, bijes, rat, bolest – izrazi su Ljubavi!
Teško za povjerovati?
Univerzum ne može biti ništa osim Čiste Bezuvjetne Ljubavi, to mu je priroda, namjera, instinkt, Sve u Svemu. Ljubav je instrument kojim je svijet stvoren, svaka čestica Primarne Ljubavi što ga je stvarala je tu, u nama, oduvijek. Ona je kao glina koju možete oblikovati po želji, od nje stvarati svjetove.

Pitanje je samo što ćete stvoriti. Kako se izražavate prema sebi, iz sebe, prema svijetu?

Kada kažem hvala, tonem u zaborav, otpuštam konopce što me drže u sljepoći.
Kada kažem volim te, budim se u svjesnost Stvoritelja.
Kažem: “Ljubavi, evo, preuzmi sve moje moje misli što mi daju iskustva koja imam. Uzmi sjećanja što me oblikovaše u probleme, u bitke, što mi stvoriše oduzetost, omamljenost.
Evo ti Ljubavi Srce moje – predajem ti se u potpunosti. Prihvaćam bezličnost Tvoje strasti, Tvoje moći i Snage. Nestajem u Tebi, rađam se u Meni.”

Hvala ti
Volim te

– Neno Lubich