Ako se “JA” identificira da je “tijelo-um”, postane “JA” koji preuzima da je osoba i odgovornost osobe je da vodi računa o svom postojanju… A ako se isto “JA” identificira samo kao vidioc, svjedok, univerzalni vidioc, Onda Univerzum postane odgovoran da vodi računa o životu ovog tijela…( Mooji )

 O ovome je i Mabel govorila na seminaru. Naime, kako smo se poistovjetili s vlastitim umom i tijelom, smatramo da kad bismo prestali razmišljati da više ne bismo mogli funkcionirati… Navikli smo prvo razmisliti, pa onda reći ono što mislimo.. .drugim riječima navikli smo kontrolirati ono što nas predstavlja i smatramo da bi gubitkom te kontrole ustvari mogli biti izloženi tko zna čemu… Mabel, kao i ostali mudri učitelji naglašava da je najvažnije od svega zaustaviti razmišljanje (vrtnju programa iz memorije)… jer istina se ne nalazi u programima, konceptima, memorijama. Istina se nalazi u Nuli.

Ako čistimo cijelo vrijeme, sve je više intuicije prisutno u našem životu, pa nam i život počinje poprimati drugačiju kvalitetu… prestaje biti spoj određenih elemenata (programa) koji se stalno vrte i izmjenjuju, a nama se čini da se vrtimo u krug… i postaje svježina u kojoj je svaki djelić savršen, istinit i najbolji mogući za Sve. ♥ ♥ ♥

– Daniela Pal Bučan

Konstantno čišćenje koje koristimo kao Hvala ti i Volim te, ja zapravo vidim kao molitvu koju upućujemo Bogu…

Uvek se setim dr.Lena koji kaže: Ja ne mogu ni zamisliti da Božanstvo ne odgovori… S tim dok čekamo (očekujemo), može nam se dogoditi da naše misli tada “žestoko” krenu u akciju, da upravo tada vide “preteći mač”.
Imala sam skoro jako zanimljivo predavanje ili je zanimljiv taj moj mudri profesor… Naime tema je “pobeda konkurencije na tržištu”, izneo je dokaze, tj.svetska istraživanja koja kažu: loša informacija o nekom proizvodu probija se brzinom svetlosti do kupca i zaživi u 80% slučajeva… dobroj informaciji je teži put i zna se probijati godinama, a zaživi tek kada je proverimo više puta…

Dakle samo je vera potrebna za dobro, za lošu informaciju samo “mač”, svetleći naravno… i upornost..  Konkurencija na tržištu mora pasti uz hvala ti volim te!!!

– Nataša Sekulović

 Mabel je na seminaru dala jedan odličan primjer… ovaj put s CD playerom… CD player koji svira je ustvari metafora za naš um. Programi koji se vrte i koje čujemo preko njega su sinonimi za programe u našem umu. Mabel je pustila cd da svira… zgodno je demonstrirala kako je besmisleno razgovarati s onim što čujemo, jer sadržaj koji se vrti, vrti se bez obzira koliko mi dramatizirali (ovo nije pošteno…), koliko mi bili sentimentalni (ali ja sam tako dobra osoba…), odlučni boriti se sa sadržajem onoga što čujemo (ne želim to više slušati)…

Jedini način da se zaustave programi je da se isključe, izbrišu… Mabel je kao primjer izvukla cd iz aparata. Dakle programe treba prepoznati kao programe (memoriju) i izbrisati ih ho’oponopono tehnikom (naravno, to je proces koji traje… nije moguće izbrisati sve i odmah)… Međutim ono što je najljepše u čitavoj priči je to da mi ne počinjemo živjeti tek kad sve izbrišemo (što bi značilo skoro pa nikad 😀 )… nego je itekako moguće brisati i uživati u svemu onome što nam život pruža (e, ali to je sad već neka druga objava …) ♥ ♥ ♥

– Daniela Pal Bučan

Oni više orijentirani tjelesno: “Bit ću sretan kad se obogatim, dobijem na lotu, bit ću sretan kad budem imao bolji posao, kad budem imao stan, auto, jahtu… kad budem mršavija 5,10,25 kila, kada postanem poznata javna osoba, …”

Oni fiksirani na neke psihološke karakteristike: “Bit ću sretna kada me otac prihvati, a to će biti kada završim tri fakulteta, bit ću sretna kada se zaljubim, udam, dobijem djecu, bit ću sretan kada se ostvarim na poslu ( a usput zaradim koji stan, jahtu ili auto), kada otputujem na Havaje, Sejšele ili jednostavno kad negdje otputujem (samo da nisam ovdje gdje jesam)…… ”

Oni što streme duhovnosti: “Bit ću sretna kad se prosvijetlim, kad odbacim ego, kada budem u sada, kada se očistim, kada budem uvijek, uvijek u zdravlju i miru…’

Kad sam prestala pričati o onome što trenutno prolazim, tada sam refleksno počela i više hopsati… Valjda je to zbog nemira kojeg stvara um kad ne hopsa nego ima potrebu pričati, dijeliti i analizirati, pa sami taj nemir djeluje kao podsjetnik kako bi bilo dobro hopsati… I tada, kad sam jeziku uskratila riječi, postigla sam mir iznutra.
Preostalo mi se samo smijati…..

– Anita Barišić

…Nastavak:

Dakako, iskustvo tog čovjeka paradigma je svačijeg iskustva na duhovnom putovanju, svakoga onoga tko je na putovanju dostatno dugo da se proces razvije. Kad god je neki emocionalni program osujećen, smjesta iskusimo spontanu emocionalnu reakciju. Dogodi li se nešto što potkopava našu potrebu za određenim simbolom sigurnosti, odmah se pojavljuje osjećaj žalosti ili ljutnje. Kad primjerice, stignemo na posao i poslodavac nam kaže da se drugi radnici žale na nas, te nas uputi da potražimo drugi posao, neposredna reakcija može biti osjećaj povrijeđenosti. Neodgodivo se pojavljuje komentar: Tko mi je to učinio? ili Kako će to izgledati u mojoj poslovnoj biografiji? Nakon jedne ili dvije obrambene misli poput tih, osjećaji ubrzano počinju vriti…
Bilo koja uznemirujuća emocija upozorava nas da je možda osujećen neki emocionalni program. Uzrok može biti nečije loše vladanje ili neugodan događaj.

Da bismo stalno bili sretni, nitko se ne treba promijeniti osim nas samih.

Uzmimo čovjeka koji se uputio na duhovno putovanje i koji je odlučio provoditi moralne vrijednosti pravednost, smirenost, umjerenost…

Dogodilo se da s njim radi tajnica koju ne može podnijeti; njihove se kemije ne slažu. Donio je svakovrsne odluke da voli tu osobu. Ništa nije pomoglo. Na kraju, odlučio je oprostiti svima sve što se dogodilo u prošlosti i nikad se više neće naljutiti.
Prvog dana pošto se vratio na posao, ušao je u ured s novodonesenom odlukom i otkrio da je tajnica napravila nekoliko nevjerojatnih gluposti… I ne samo to… za vrijeme pauze nestala je na nekoliko sati ostavljajući ga da se nosi sa svim telefonskim pozivima i razgovorima. Zatim se vratila, upala u ured govoreći kako je srela bivšeg dečka i da treba ići s njim preko vikenda na obalu, pa ga moli da obavi njezin dio posla… bez zahvale izašla je van iz ureda.
Sa svakim udarom, uvrijeđeni se čovjek odupirao rastućim osjećajima ljutnje.

Mozak i živčani sustav, nalik su kompjuteru. Mnogi će suvremeni kompjuteri, na naredbu za brisanje programa, pitati : “Želite li zaista izbrisati ovaj program?”… Zbog njegovih dobrih odluka, biokompjuter tog čovjeka ispisao je slično pitanje: “Jesi li siguran da doista želiš taj program ljutnje?” Kao odgovor na svaki neugodni događaj tijekom dana, on uzvraća: “Ne, ne želim taj program”.

A što ako smo zaglavili u nekom problemu?
Što uopće znači zaglaviti u nekom problemu?
Dr. Len kaže da prvo moramo otpustiti… što sad to znači?
Evo primjera… Recimo da imamo problem s nekom osobom ili smo ga imali i ono što doživljavamo ili smo doživjeli nije nam se svidjelo i taj loš osjećaj nosimo sa sobom. On je tu… svjež… u bilo kojem trenutku ga možemo prizvati i osjetiti…
A htjeli bi smo:

1. da tog iskustva nije ni bilo,

2. da tu osobu nikada nismo upoznali,

Tko sam ja? 😀 …vječno pitanje… na koje su odgovarali do sada svi… odnosno na to pitanje imaju svi odgovor, koji je proizašao iz vlastite prosudbe sebe i svijeta…

Ali kad bi nas netko pitao dali zbilja znamo tko smo… i ako bismo bili iskreni… odgovorili bi da ne znamo. To je kao u onoj bajci Carevo novo ruho… sjećate se… car je cijelo vrijeme gol, a svi se prave da nije.
Ono što znamo (u što možemo biti sigurni) je da smo se poistovjetili sa određenim “stvarima” za koje smatramo da nam pristaju, odgovaraju… ustvari u glavi smo si složili, osmislili vlastitu kombinaciju osobnosti i sad s njom paradiramo po svijetu, kao što bi prošetali sa odjevnom kombinacijom koju smo si sami složili (izabrali)… A u stvari mogli smo izabrati i nešto drugo… A zašto nismo?… Vjerojatno zato što smo tim činom pokušali sebi dokazati da znamo tko smo i što želimo…

Dakle, ispada da si mi na neki način izgrađujemo vlastitu osobnost i tako stvaramo sliku o sebi… sa kojom se prezentiramo svijetu u kojem živimo. U toj igri smo prilično dosljedni i čvrsto se držimo nekih uvjerenja… Tako na primjer ako za sebe mislimo da smo promišljena osoba i napravimo nešto nepromišljeno… uzrujavamo se, pitamo se kako je to moguće da se to desilo baš nama… kažnjavamo se na razno-razne načine… a sve kako bi dokazali sebi i svijetu da znamo tko smo mi ustvari…

Nije lako mijenjati se. To znači ući u sebe, u tamu svog srca i osvijestiti dijelove koji su krajnje divlji i primitivni. Prirodan je otpor prema tome. I čemu to uopće služi? upitat će mnogi. Zar nije mnogo lakše živjeti ovako?

Prilikom jedne svađe, negdje na početku naše veze, moj mi je partner u jednom trenutku rekao: “Nevjerojatno je koliko ljutnje ima u tebi!” Pogledala sam ga s nevjericom i osjećajem duboke povrijeđenosti. Kako može tako misliti o meni? U to sam vrijeme sebe smatrala mirnom osobom punom razumijevanja i uvijek spremnom pomoći drugima. Trebalo mi je dosta vremena da prepoznam da u meni postoje i neki drugi, ne tako lijepi osjećaji. Radeći na sebi i upoznavajući se s tamnim dijelovima svog bića za koje prije nisam ni slutila da postoje, počela sam se učiti zdravijem odnosu prema sebi i drugim ljudima. Mnogo sam sati provela upoznavajući se s preplašenim djetetom u sebi koje je u svom strahu i osjećaju napuštenosti i nemoći često znalo biti netolerantno i zlo prema sebi i drugima. Suočavajući se s mračnim, potisnutim dijelovima sebe, počela sam učiti živjeti s njima i njima usprkos, znatno svjesnije no prije, što se svakako odrazilo na moj osobni i profesionalni život, a moji odnosi s drugim ljudima postajali su sve topliji, bliskiji i sadržajniji.