Evo i mene, posle dužeg vremena… moj prvi rođendan… I srećna sam sto postojite i volim vas… Nikad mlađa, nikad mirnija, učim i dalje i tu sam iako se ne javljam uvek. Ja pre godinu dana i Ja danas su dve osobe, dva sveta… jer naućila sam da volim sebe, otkrivam deo po deo i živim samo danas.

Promena je nastupala postepeno, nekad uz smeh, nekad uz suze ali sve je to deo mene i sve volim. I sve to uz vasu pomoc i podrsku i HVALA VAM, VOLIM VAS… Bogatija sam jer sam dobila natrag sebe, naucila da se oslobadjam strahova i dilema, disem mirnije, prihvatila sam odgovornost i za svoje zdravlje, porodicu… i idem dalje, sa svakim novim danom moj osmeh je siri. Moji prijatelji su poceli da se drugacije ponasaju, otkrivajuci mi deo sebe na koji su i sami zaboravili. Moje cerke su srecne jer im se majka ponovo smeje, uce o odgovornosti na svoj deciji nacin bez mog staklenog zvona i razvijaju se u divne mlade osobe. I srecna sam. VOLIM. Situacije naravno postoje i uvek ce ih biti i verovatno cu jos ko zna koliko puta biti na ovom putovanju izlozena raznim promenama ali… imam odlican alat i koristicu ga.

Danima se spremam da napisem ovo jer sam osetila da moram,z elim… i sazrela je misao sada… zove se jednim imenom… sve je LJUBAV… I SVE VAS VOLIM…

O.P.

…I danas imam podeliti priču s vama 🙂 uff nadam se da je mogu ukratko sročiti.

Željko, dragi lik koga poznajem otprilike 10 tak godina, prijatelj je moga oca (mada po godinama moj otac mu može biti otac), rođen gde i moj otac u Crnoj Gori, no istu je napustio kao beba s tri meseca.

Majka ga je rodila s 19 god., ostavila kod muža (od koga je pobegla zbog nasilnosti), njegov otac ga kao bebu šalje kod sestre jer se ne može brinuti oko bebe, ponovo se ženi, dobija dva sina i nedovoljno prostora za Željka… Odrasta tako Žeks uz bolešljivu tetku koja se nikada nije udavala..

Onoga trenutka kada sam ga upoznala, pre nego sam išta znala o njemu… ma i danas vidim te velike tamne oči ko u laneta (znate onu oči su ogledalo duše), e pa njegove su takve, tužne… prosto uvek gladne…
Tako nam on godinama dolazi na ručak jedanput nedeljno, ispričamo se i ismejemo, i svaki put zagli moju mamu (jako do krckanja kostiju), zahvali se na ručku jedno desetak puta i ode…

Krenuo je da mi se “otvara” pre neke tri godine (tada sam i čula celu priču) nisam znala za bolje nego da sedim pored njega i slušam… a onda svako sledeće viđenje da ga malo i nagovaram u pravcu—treba ipak da potražiš majku—dobićeš i njenu verziju priče, prestaćeš da se pitaš i sl. Svaki put je rekao NE!

A onda je meni došao Ho :)))))
Željko je dolazio kao i obično. Popričali, ručali, izgrlio moju mamu… ništa se nije promenilo OSIM što sam ja prestala da zapitkujem, čistila sam osećaje koji su prisutni u meni dok je on u istom prostoru. U početku su mi se preplitali kao u vrzinom kolu (ljutnja,nbes,nkrivica, sažaljenje, tuga) ma svašta sam na gomilu ređala i mehanički odrađivala “volim te”… E sad ako ćemo vremenski to sam radila jedanput sedmično (kada on dođe) skoro godinu dana… i stvar stoji u mestu, ma ni makac!, (čini se meni sve do pre par sati).

Danas je došao na ručak (povodom mog diplomiranja). U sred ručka mu zazvoni telefo. Uznemireno je izašao napolje i isto tako se uznemiren nakon desetak minuta vratio, seo je za sto, uhvatio se za glavu grunule su mu suze i kroz jecaj je izgovorio MAJKA ME JE NAŠLA!!

Priča se odmotava, naime njega već jure likovi tv emisije “Sve za ljubav” (koja se bavi takvim ili nekakvim sličnim ljudskim dramama), njegova majka ih je angažovala par meseci u nazad (ona živi u Beču) da ga nađu i zamole za pomirenje tj.upoznavanje…

Grle ga moji roditelji, on se lagano smiruje… ja se usuđujem da ga pitam: “Šta sad Žeks??” Još su bile ruke preko čitavog lica, gotovo je prošaputao: “Idem da vidim moju majku!”

Možete li zamisliti kakav je sad u meni osećaj!! Čistim sopstvenu nevericu u Božansko… VOLIM TE (svim srcem!)

– Nataša Sekulović

Nastavak, 19.10.2013.g.:

Znam da ste gotovo svi imali reakciju” po pitanju moje priče o Željku… Dugujem vam reći još jedno. Pre jedno sat sam ga i pozvala da vidim kako je… Žeks je super! Super raspoložen! Kaže: “Sad i ja imam majku!” 🙂

Ja ćutim (ali Volim te), on nastavlja: “Znaš Naci, ja je nikada nisam osudjivao, nikada mrzeo, nikada.. samo sam MISLIO da sam manje vredan od ostale dece, ma šta sam danas postigao (a postigao je s”polja” dosta), taj me osećaj držao zarobljenim!”    S
Spustila sam slušalicu i tako mi Boga, videla sam sebe, dogodilo mi se, ne situacija, ali osećaj te vrste napuštenosti, kada moji roditelji odlaze za Kanadu, a ja moram ostati s bakom i dedom. S tri svoje godine nisam mogla razumeti 🙂 U suštini, kakav god bio razlog, osećaj nedostatka je deci isti… Još veći nam kao odraslim ljudima ako ga s “volim te” ne počistimo…

Željko, hvala ti na prilici za čišćenje 🙂 i nekako sam smelija nego juče i nekako se usudjujem da vam kažem, ko god vam došao u susret, prilika je da očistite SEBE! Volim vas…

Sve vam ja završim u roku, među prvima i objavim svoj završni rad, dobijem odobrenje od mentora (glavnog profesora) rad mi je odobren, smeši mi se 10-ka ko” vrata…

Onda sve stane… taman da izađem ispred komisije… ne može da se pojavi glavni lik jer je potreban u Ministarstvu finansija, taman se zakaže drugi termin… jave mi da mi fali “još jedan papir” i tako 3 nedelje… Biće sve ok, hvala, hvala (no “crvić” se pita što li je to tako) hvala, hvala, hvala… najzad danas u 16h odlazim po pozivu. Još s vrata čujem glas mentora: “Pa koleginice još ste vi ostali, svi su se već prijavili za doktorske, hajte da to završimo!” Okrećem se po sali jer očekujem i složenu komisiju no nigde nikoga, mentor i ja. Odobreno je da može i bez komisije, odobreno mi je i da sama izaberem JEDNO pitanje, eee odabrana mi je lakoća!, mislim se ja, NAJLAKŠI NAČIN Nataša, ponavljam ja sama sebi 🙂 i bio je a i JESTE 🙂 volim te 

– Nataša Sekulović

Imam jednu profilnu fotku, na kojoj mi je leptir nacrtan na licu. Mnogo sam je puta stavljala, ali ne bezveze… Svaki puta kada bih osjetila kako sam se oslobodila određenog obrasca, kada bih svjedočila svojoj promjeni, kada bih osvijestila kako sam se rodila iznova tim izlaskom iz “kukuljice”, ja bih stavila tu fotku i rekla sebi identičnu rečenicu kao na seminaru lani: DESILA SAM SE SAMA SEBI!

Biti čaroban, nije to teško. Ne traži to napora. Svi su mi ljudi uvijek bili čarolija… Vrlo jednostavno. To je ono što i sama jesam već po samom rođenju… No za to uviđanje i prihvaćanje kako i sama jesam čarolija, bio je potreban trud. Kada se ujutro prije umivanja pogledam i sasvim mirna sa okolnim prostorom koji nosi moje tijelo i onim koje moje tijelo nosi. Biti mirna sa svime. S Bogom u sebi. Desila sam se sama sebi….

Nakon seminara lani, razriješili su se veliki tereti u odnosima s nekolicinom ljudi. Svi bliski. Obitelj. Razriješilo se zdravstveno stanje. Razriješio se moj odnos prema novcu. Razotkrio se i definirao moj potencijal za pomoć drugima. Radim što volim. Ljudi oko mene cvjetaju… I sve je divno… Čini se, nema dalje! Zapravo, nemam potrebe za dalje… nemam želja. Ne osjećam otpor prema ničemu i nikome…

I onda se desi da sam sama sebe počela pitati treba li mi drugi seminar?
Osjećam kako ga trebam, ali… ne znam zašto! Trebam li znati?

Pa plaćam ga, i valjda bi trebala znati sto ću reći mojima zašto prašim za ZG?!

I žvačem temu već neko vrijeme umom iako je odluka srcem pala i nepromjenjivo je: Ja idem na seminar. Točka. Neupitno…

Samo mi um želi dovoljno dobar razlog, jer već sam se desila sama sebi i… to je to…. dovoljno je….

Pitam i dobijem :

“IDI VIDJETI ŠTO ĆEŠ DALJE S TIME ŠTO SE NASTAVLJAŠ I NE PRESTAJEŠ SE DEŠAVATI I SEBI I DRUGIMA !”

E, nije li to “dovoljno dobar” razlog?  Življenje je proces…

– Anita Barišić

Jučer sam se, hvala hvala hvala, podsjetila što mi se promijenilo u životu otkad hopsam. Naravno, ne mogu znati što se sve spriječilo, u budućnosti, što ublažilo, mogu se referirati samo da ono što se riješilo, ili dogodilo u ovom kratkom periodu. Svakodnevne slučaj-NOsti, “sitnice” je nemoguće nabrojiti, ali evo nekih meni važnih stvari.
– godinama me mučio herpes u oku, nakon prvog seminara se nije javio, a inače je medicinski nelječiv,
– pojavio se i posao idealan za mene, bez radnog mjesta i vremena, odlično plaćen,
– mlađi sin završio srednju i maturirao (s najboljim uspjehom među svojima), najprije na svoje vlastito čuđenje, a onda i čuđenje svih okolo. Samo se majka nije čudila (mijenjala je vodu),
– jedna depresija, teško stanje, potpuno je nestala, jučer je osoba rekla da joj je život “predobar, ludilo”
– još jedna bolest u obitelji, progresivna, doktori su u nevjerici rekli da “kao da se povlači”,
– prelijep, novi stan, “pao s neba”,
– riješen sudski spor, sam od sebe, a bio mi je jako mučan,
– i prekrasna veza, i prekrasni ljudi oko mene… i mnogi koji su nekad bili tu, a sad ih nema (hvala hvala hvala ), tako sve lijepo pročišćeno, lagano, bez težine…

Samo u dvije godine. Hvala hvala hvala hvala 🙂   

– Karmen Yucel

Prošlo je točno mjesec dana od kad sam počela primjenjivati HO tehniku. Ovo je već treći put da je čudnim putem ušla u moj život. Prvi put kad me moj prijatelj pitao: Koji sam ja dio tebe? Osvijesti ga. Nisam shvaćala, samo sam klimala glavom i razmišljala kako taj dan nisam stigla meditirati. Pričao mi je da trebam odbaciti alate i krenuti u dubinu sebe, ništa mi nije bilo jasno.

Jedno od prvih pitanja koja sam ja postavila u ovoj grupi (skroz na početku) je bilo: Ljudi, ali zbilja, zašto je važno otići na seminar? … I nisam dobila odgovor.

Na seminar uopće nisam planirala ići pa ipak završila sam na njemu, pa onda spontano na drugom… i eto me još malo i na trećem. E sad, na seminaru se dešava nešto što je teeeeeeškoooo objasniti. Zbilja jest. U stvari ne dešava se ništa, a istovremeno se dešava strahovito puno. Moja dobra informiranost o samoj tehnici HO dozvoljava mi da seminar promatram iz jedne posve ležerne pozicije, pa opet ja tamo sjedim kao da o HO ne znam baš ništa – a znam…

Što hoću reći: seminar se ne može nikako promatrati pomoću ‘opipljivh’ parametara… E sad, što se tamo stvarno dešava NE ZNAM, ali znam da je JAKO, JAKO DOBRO… posljedice tog dobrog se nakon seminara očituju na najrazličitije načine i meni je to sasvim dovoljan razlog da se uputim na svaki sljedeći Seminar HO.

– Dani Ella

Stvarnost je na neki način onakva kakvom je doživljavamo, osjećamo, temeljem vlastitih uvjerenja, viđenja, spoznaja, programa svjesnih, podsvjesnih. Hopsanjem ispravljamo, rješavamo kažu… Što će mi se riješiti, ispraviti ili se riješilo zahvaljujući HO to ostavljam sa strane . Ono što sam od početka hopsanja nastojala osvijestiti u sebi jeste vlastita percepcija, doživljaj, osjećaj stvarnosti. Zašto dodatno hraniti strah, ljutnju, nervozu, tjeskobu ili bilo koji drugi neželjeni osjećaj ?. Ajde da ih probam otpustiti u sebi, neovisno o situaciji, okruženju, neovisno o tome što je to moja „normalna reakcija“, „normalni osjećaj“ s obzirom da….. opravdanja… E tu smo „moja normalna reakcija, osjećaj“. Zašto bi bila? Hvala i volim te osjećaju straha, tjeskobe, nervoze, što god. I tako je krenulo…

Iako me Ho oponopono privukao na prvu , ipak mi se sve to činilo malo „luckastim“. Unatoč tom „luckastom“ osjećaju, hvala i volim te postali su sastavni dio moje svakodnevnice. Kao neki „inat“ . Uostalom bez obzira što se rješava, čisti, što će se riješiti, očistiti, kud će me HO odvesti, taj osjećaj da svjesno nastojim svoj strah transformirati u osjećaj lakoće sa četiri jednostavne ali snažne rečenice ;

Žao mi je
Molim te oprosti mi
Hvala ti
Volim te

bio je presudan da nastavim i hopsam bez sumnji i dilema.
Da li su moj strah, nervoza, ljutnja, tjeskoba potpuno iščezli nakon toliko hopsanja ? logično pitanje. Ne oni su još uvijek tu kao normalne reakcije, ali uglavnom sad samo u prolazu , ponekad odu same neprimjetno, ali ponekad im treba svjesno metlanje sa hvala ti i volim te. Prihvaćam ih i otpuštam ih, ne borim se protiv njih. Zašto pišem o osjećaju, emocijama ne o konkretnom problemu, zdravlju, poslu, odnosima, ljubavi… Zato što sve te osjećaje, emocije možemo preslikati na sve životne situacije, u svim konkretnim životnim „problematičnim“ situacijama važno je kako se „nosimo sa istima“, kako ih doživljavamo. Pa Hooponopono mi pruža mogućnost da nekako revidiram svoj „pogled na stvarnost“ kako svjesni, tako i onaj podsvjesni.

Hopsanju ne postavljam uvjete, ne postavljam zadatke….. jer je to samo stvaranje neke nove „vezanosti“. Uživam u osjećaju slobodnom od vlastitih očekivanja.

„Nek se čisti“

Volim vas 🙂

– Vanja Štrmelj

Imam potrebu, javiti se ovdje. Tek sam odnedavno “slučajno” doznala za vas i nakon čitanja dijela sadržaja, započela..(hvala..hvala..hvala…)

Gorući problem mi je posao tj. nedostatak stalnog posla i to me je povremeno dovodilo do očaja. U međuvremenu sam započela jedan hobi pretvarati u moj mali biznis, ali to mi nije donosilo redovan prihod.

ALI!!! Nekoliko dana nakon mog započinjanja s HO, događaju se čudesne stvari: prvo sam pozvana na testiranje za jedan posao na koji sam konkurirala, primam obavijest od jednog prijatelja da me je preporučio svom prijatelju biznismenu koji će mi se javiti za eventualno moje angažiranje, primam narudžbu za 2 moja proizvoda ( onaj moj hobi) i jučer mi sjeda na račun lova za jedan od njih kao potvrda narudžbe, a sutra idem na sastanak za još jedan moj proizvod!!!!

Hvala Vam što postojite i što ste postali svi skupa dio moje svakodnevice…. Hvala… hvala… hvala… volim Vas sve ma gdje bili!

I sad još želim i ja doći na taj seminar i čekam da vidim što mi je svemir pripremio kao iznenađenje i način kako ću to sve iz-čarobirati jer je meni sve ovo prava pravcata čarolija!!!                                         ♥ ♥ ♥ ♥ ♥ ♥ ♥ ♥ ♥ ♥ ♥ ♥ ♥ ♥ ♥ ♥ ♥ ♥ ♥ ♥ ♥

– Dragica Bojić

Sjećam se da sam počela hopsati u jeku promjena na poslu – novi mladi direktor, a ja bih mu trebala biti desna ruka, no on, ne da me ne doživljava, nego… boli glava!
Završila u grupi na psihoterapiji zbog mobbinga…
I tad nastupa moja sestrična koja mi govori o novoj tehnici koju je otkrila na YT, havajskog doktora H. Lena koji je izliječio čitav odjel najozloglašenijih kriminalaca ni ne vidjevši ih…
Kako sam inače otvorena za sve što pomaže na duhovnom planu, HO me strašno zaintrigira i krenem i sa svakodnevnim čišćenjem.

U roku od nekoliko mjeseci, moj direktor sa mnom postupa s poštovanjem, ja prestajem odlaziti u mobbing grupu na psihoterapiju jer više nemam potrebe, a u privatnom životu osjećam smirenje i neku vrestu ushita, odnosno, vraća mi se moja živost i veselje. Počinjem se ponovo smijati…
Pridružujem se vama, dragi moji HO prijatelji i hopsam redovno…

U međuvremenu završavam s poslom, odlazim u mirovinu dogovorivši čak sasvim pristojnu otpremninu iako bih otišla i sa onom najminimalnijom jer ipak tempo na poslu sve teže slijedim, ali ovaj put ne radi međuljudskih odnosa, nego radi godine proizvodnje 🙂 
Za to vrijeme, mnogi u firmi dobivaju otkaze, odlaze nezadovoljni, neki čak i prijete sudom. Ja ostajem u zavjetrini…

Nakon dogovorene otpremnine, uredno odradim svoj otkazni rok i završim s tom pričom. Htjela sam otići uzdignute glave i ne povlačiti se po bolovanju…. čak im priredim kraljevski oproštaj za koji smo se suprug i ja zaista potrudili u pripremanju.

Danas, zove me kolegica, šefica računovodstva s kojom sam na početku bila u nategnutim odnosima i nismo se baš ljubile, ima potrebu obavijestiti me da mi je uplaćena otpremnina na račun. Pristojno sam zahvalila i pozdravila sve, a onda krenula provjeriti tekući…

Otpremnina je uplaćena u većem iznosu no što sam ga dogovorila!!!
Kako se nisam bunila ni žicarila, nego sam odmah pristala na ponuđenu svotu, moj je direktor (onaj koji me na početku mobingirao) osjetio valjda kako nije fer da mi da manju otpremninu no što daje drugima…

Znate što ću sad??? Uplatiti si HO seminar!!! 
Hvala ti, hvala ti, hvala ti!!!!! ❤ ❤ 

– Ksenija Križaj