Kako funkcionira UM?
– Po principu spajalice.
Kako to izgleda u praksi? Evo recimo da UM ima ove pojmove na raspolaganju:KANAL, ŽENA, PAS, NOGA.
Svaki od ovih pojmova pojedinačno imaju nekakvo značenje:
pa tako KANAL može biti dubok, plitak, širok, uzak…itd
ŽENA može biti visoka, niska, stara, mlada, debela, mršava…
PAS također može biti svakakav – mali, veliki…
NOGA može biti: dugačka, kratka, tanka, debela i sl.

Svaki od ovih pojmova ovako raščlanjeni ne izazivaju nikakve specijalne reakcije u nama – odnosno postoje različiti doživljaji ali ne i DRAMA. Kad nastaje drama? Drama nastaje kad se upetlja UM. UM je taj koji stvara dramu. On je ‘ljepilo’ koje spaja pojmove u smislene cjeline. Cjeline su smislene, ali ne i nužno istinite. Pa tako od zadanih pojmova UM može složiti bezbroj kombinacija (sve su to programi), evo neke od njih:
1. Dok je šetala sa PSOM ŽENA je pala u KANAL i slomila NOGU.
2. U igri sa PSOM ŽENA je preskakala KANAL s NOGE na nogu.
3. PAS je preskakao KANAL dok je ŽENU bolila NOGA.
4. Dok je ŽENA kopala KANAL PAS joj se motao oko NOGE.

Svaka smislena Izjava od strane uma u nama stvara određenu reakciju. Ta reakcija je ili ugodna ili neugodna. Poželje su nam ‘ugodne’ reakcije, a nepoželjne ‘neugodne’ reakcije. Ako se sad upustimo u ‘traganjem’ za ovim poželjnim reakcijama krenuli smo na putovanje koje je u startu osuđeno na neuspjeh. Um samo ispunjava svoju ulogu – služeći se kombinatorikom. Mi smo ti koji ‘dajemo’ značenje, odnosno Um nam ponudi (kao konobar u restoranu) sve moguće kombinacije, a mi biramo.
‘Što je to u meni da određenu situaciju vidim baš na ovaj način?’
To su sjećanja…programi.
Dakle ništa se neće promjeniti ako pokušamo promjeniti prirodu UMa ili ako odlučimo stvari ‘filtrirati’ pa ćemo prihvatiti samo ono što nam odgovara…To bi bio ogroman i naporan posao – uz to i uzaludan.
Pa kako onda?
Kad hopsamo bi razbijamo ‘smislene’ programe UMa. ‘Rasčlanjujemo’ ih na same pojmove kao na početku ovog teksta, a onda Drame nema jer jednostavno je ni ne može biti. Drama ustvari ne postoji – ona se stvara u UMU i onda je EGO interpretira. To ne znači da sve odjedanput postaje ‘bijelo’ – i dalje je prisutna i ‘crna’ boja – samo što sad te dvije boje zajedno čine smislenu sliku – čiji niti jedan segment više nije tu bez razloga i slučajan.   

– Dani Ella

Ako bih trebala objasniti HO na najjednostavniji mogući način, onda bi to otprilike izgledalo ovako:

Misli su sve prisutne – kao oblaci na nebu. Svojim prisustvom one zaklanjaju nebo, ali ga ne poništavaju. I po najvećoj naoblaci nebo je prisutno, iako je zaklonjeno. Slobodni smo kad oblaka (misli) ‘nema’ jer onda nema ‘prepreka’ koje nam zaklanjaju pogled. Kad hopsamo mi na neki način ‘uklanjamo’ oblake (misli), te kako nema više prepreka ogledamo se u čistom Nebu – koje doživljavamo kao svoju Vlastitost.
Da bi slika neba bila prozirna, potrebno je primijeniti jedan mali trik – jednostavan mehanizam koji će se pobrinuti da ukloni naoblaku (programe). Sam po sebi mehanizam ne bi smio biti zanimljiv, da ne bi privlačio pažnju na sebe, nego da tek mehanički posreduje pri odrađivanju posla. To se zove hopsanje.
Kad ponavljamo Hvala ili Volim te, mi zapošljavamo um ‘nezanimljivim sadržajem’ (iako može biti zanimljiv, ali kad milijardu puta ponovite Hvala – što tu ima biti zanimljivo – zato i ne moramo osjećajima doživjeti ono što ponavljamo). Na taj način više ne vidimo naoblaku koja bi nam mogla zaokupiti pažnju, jer je um zabavljen mehaničkim radom – tj. hopsanjem.
Kad je um ‘uklonjen’ (naravno, nije uklonjen nego tek prikladno usmjeren), tada naoblake nema i Ja vidi jasno Nebo (tj. Sebstvo). Ne vidi ga doslovno (riječ je o kategorija uma) nego ga zamjećuje kao gubitak dvojnosti – ostaje samo “ja jesam”, bez jasne odredbe što to zapravo znači.
Ukratko:
Kad hopsamo zapošljavamo svoj um tako da možemo biti Slobodni. Sloboda je ono što nam pripada, a ‘oblaci’ su programi koji sputavaju našu Slobodu.
Vrlo je jednostavno i praktično – Istina se nalazi s onu stranu programa i stoga HO – Hvala i Volim te. Sve ostalo samo su priče… priče na koje ne bismo trebali trošiti puno vremena i zaklanjati si jasan pogled.   

– Dani Ella

Čest je slučaj (ne samo u filmovima nego i u stvarnom životu) da tražimo “još jedno mišljenje”onda kad nam se pojavi neki nepremostivi problem (zdravstveni, pravni, tehnički i sl.). To činimo uglavnom zato jer netko ili nešto unutar nas sumnja u istinitost postavljene dijagnoze (neovisno o čemu se radi).
Sumnja u postavljenu dijagnozu ustvari postaje zraka svjetla u totalnom mraku. Ako kojim slučajem uspijemo dobiti mišljenje koje je suprotno od dosadašnjih, iste sekunde teret koji osjećamo u sebi postaje lakši – jer to nam je znak da ima nade.
Prije negoli smo dobili izvanjsku potvrdu da postojeća dijagnoza možda nije istinita, imali smo unutar sebe dva glasa. Jedan je bio očaj zbog postojeće dijagnoze, dok drugi glas (često pritajen i manje dominantan od prvog) jednostavno nije vjerovao prvom glasu.

Dakle, često imamo dva potpuno oprečna mišljenja u sebi o istoj stvari. Koje mišljenje je pravo, koje je istinito?
Dobra vijest je da to na neki način nije niti važno. Važno je da postoji to drugo mišljenje. Zašto? Ako ste npr. teško bolesni i postavljena vam je dijagnoza od strane stručnih osoba, vrlo je važno za vaše ozdravljenje da imate unutar sebe i drugo mišljenje koje pobija ovo prvo. Jer ovo drugo će vas natjerati da se pomaknete iz začaranog kruga u koji ste upali i ne znate kako iz njega izaći.

Recimo da ste u panici zbog nekog problema i jedan dio vas je očajan i ne vidi rješenje, a drugi dio vas sumnja u postojanje problema kao takvog. Tada je pitanje kako “pojačati” ovaj drugi glas ? – kako da taj drugi glas (očigledno korisniji) postane dominantan?
Naša djela proizlaze iz naših misli. Misli su oblikovani stavovi – prema tomu jako je važno što mislimo. Jako je važno biti svjestan onoga što mislimo. Ono što mislimo su uglavnom programi (rečeno jezikom HO) i teško ih je prepoznati ako smo uglavnom “opsjednuti” njima. Što bi onda trebali?
Trebali bi postati svjesni onoga što se dešava u nama samima. Trebali bismo biti svjesni programa (misli) – mehanizma po kojemu funkcioniramo.

U praksi bi to trebalo izgledati ovako:
Ako vas nešto muči stalno i konstantno i znate da se radi o programu (to je očigledno) uočite i onaj dio vas koji ima potpuno suprotno mišljenje o tom problemu. Ustvari to drugo mišljenje, koje se također nalazi u vama (znači i ono je vaše) je ispravnije od ovog dominantnog. Kako ćete znati da je ispravnije? Tako što to drugo mišljenje (glas) smiruje cijelu situaciju, zna da je ustvari sve u redu i žao mu je gledati kako je vaša pažnja usmjerena na ovaj prvi glas koji nikada nije u pravu (na programe).
Onog trenutka kad se usmjerite na ovaj drugi glas – problema više nema. Drugi glas ne razglaba o problemu – on ga “briše” i u vama ostaje samo MIR.

Znači, moguće je ovog trena pronaći inspiraciju u sebi, i to tako da se maknemo od samih programa. Inspiracija je stalno tu, s nama – sveprisutna – i nikada, zbilja nikada nas ne napušta, pitanje je samo u što “gledamo” i koga “slušamo”: programe ili inspiraciju. Hvala, Hvala, Hvala, Volim te, Volim te, Volim te…

– Dani Ella
  

Kratka pitanja

Zar nije nemanje ciljeva također cilj?
Može biti cilj, ili možete naučiti da to radite usput, tako što ćete istraživati nove metode. Ja uvijek učim nove stvari (kao na primjer nemanje ciljeva) bez da sam se unaprijed pripremao da ću ih učiti.
Pa kako onda zarađujete?
Strastveno! Još jednom ponavljam, nemati ciljeve ne znači da ste prestali raditi. Čak što više, ja radim mnoge stvari, svo vrijeme, ali ih radim jer ih volim raditi.

Savjeti za život bez ciljeva

Neću vam dati priručnik za življenje bez ciljeva – to bi bilo apsurdno. Ne mogu vas naučiti što da radite – morate pronaći vlastiti put.
Ali mogu s vama podijeliti neke stvari koje sam naučio, u nadi da će i vama biti od pomoći:

Krenite malim koracima. Ne morate drastično transformirati svoj život u želji da živite bez ciljeva. Za početak samo živite par sati bez predhodno zacrtanih ciljeva ili koraka akcije. Za vrijeme tih par sati, pratite svoju strast. Čak i da odvojite samo samo sat vremena, vidjet ćete razliku.

Rastite. Dok postajete bolji u ovome dopustite sebi da to vrijeme bez ciljeva traje duže periode. Pola dana, cijeli dan, ili par dana. Na kraju će vam biti sasvim ugodno da od nekih ciljeva odustanete, i samo radite ono što volite.
Ne samo posao. Odustajanje od ciljeva funkcionira u svakoj domeni vašeg života. Na primjer zdravlje i fitnes: nekada sam imao specifične fitnes ciljeve, počevši od gubljenja kilograma, pa do trčanja maratona. Više ne činim tako: sada to radim samo zato što to volim, i nemam nikakvu ideju gdje me to može odvesti. To funkcionira brilijantno, jer uvijek uživam u tome.

Pustite planove. Planovi se zapravo ne razlikuju od ciljeva. Oni vas postavljaju na već utvrđenu stazu. Međutim, veoma je teško odviknuti se od života s planovima, pogotovo ako ste posvećeni planer kao ja. Dakle, dopustite sebi da planirate, kada vam se to radi, ali polako otpustite ovu naviku.

Ne brinite za greške. Ako počnete da postavljate ciljeve, to je ok. Ne postoje greške na ovom putu – to je samo novo iskustvo učenja. Ako živite bez ciljeva i na kraju završite s neuspjehom, zapitajte se je li to zaista neuspjeh. Vi jedino doživljavate neuspjeh ako ne stignete tamo gdje ste htjeli biti – ali ako nemate destinaciju na umu, onda nema ni neuspjeha.

Sve je to dobro. Bez obzira koji put pronašli, bez obzira gdje završili, to je prelijepo. Ne postoji loš put, loša destinacija. Postoji samo različit put, a različitost je divna. Ne sudite, već iskusite.

I konačno

Uvijek zapamtite: put je sve. Destinacija nije poenta.

‘Dobar putnik nema fiksne planove, i ne nastoji negdje stići.’ – Lao Tsu

– Leo Babauta

Jutros sam bila u gradu i nakon što sam obavila što sam imala, krenula sam od Trga  Ilicom prema Britancu. To je put od nekih 10-15 minuta hoda, ovisi kojom brzinom hodate. Ja sam hodala sporo. Kad sam krenula van iz kuće bilo je malo sunčano, a sad se opet navuklo sivilo i sve je nekako vlažno i ne baš svježe.

Hodam i hopsam. Gledam ljude koji mi dolaze u susret, većina ih nije baš u nekom raspoloženju. Užurbano se kreću nekim svojim pravcem, samo njima poznatim. Gledam pročelja kuća, sivo nebo, automobile koji sporadično prolaze. Sve je tu i diše nekim svojim posebnim ritmom. I ja sam tu, osjećam mir u sebi, to je osjećaj bez kojega ne idem nikuda. Ako ga na tren izgubim nema problema znam gdje ću ga naći.

Hodam, hopsam i zamjećujem…. Zamjećujem, ali ne prosuđujem, neka bude sve takvo kakvo je. Sjetim se Nene… Neno voli sve, ja ne volim sve, jer ne mogu i ako bi htjela, posebno ako bi htjela… Zadovoljna sam s mirom… hopsam dalje.

I onda na trenutak misao: Ako prestanem birati za sebe (to je ono što mi ustvari stalno radimo biramo…) imam priliku vidjeti ono što mi stvarno pripada. Ako bih se odrekla slobodne volje, mogla bih saznati što mi je stvarno namijenjeno. Bez obzira koliko dobro, koliko veliko biram za sebe, kolike su stvarno granice?

Sjetim se Mabel koja je negdje napisala da se naša skučena perspektiva može svesti na  pogled na svijet s visine jedne stolice. Ne da se to uspoređivati s pogledom s vrha planine. Zbilja, nemam se što buniti, za sve što “imam” u životu mogu biti samo duboko zahvalna… hvala u beskonačnost. Ali, iako je pogled s stolice divan, nikad neću saznati kakav je pogled s planine. Pogled s planine uključuje i pogled sa stolice, zar ne? Hodam i hopsam, pa mislim: Bože, kad bi me ti darivao koliko bih onda “imala”?
Jel bi imala više i tamo gdje mislim da više ne mogu imati? Ne treba mi više, ali zanima me tvoj odabir za mene. Hopsam i otpuštam pojedine dijelove sebe… pa osluškujem što će se desiti osim olakšanja… Ma i olakšanje je puno, ne treba mi ništa više, samo da znam da je to ono što si mi namijenio, da je to ono što mi pripada.
Poseban je to osjećaj…

Zgodno je da “slučajno” malo kasnije dolepršalo, totalno ne planski i 3000 kn, i to iz dva različita izvora. Za 2ooo kn nam ni sad nije jasno od kuda na računu. Nije ni važno, lijepo je … ♥ ♥ ♥

– Daniela Pal Bučan

U knjizi od Chopre tražila sam jednu vježbu koju sam mislila napisati ovdje, ali je nisam našla. Našla sam nešto što sam prije tražila. Nešto zgodno što bi vam se moglo svidjeti 🙂

Radi se o jednom zanimljivom eksperimentu koji napravila profesorica Ellen Langer s Harvarda. Dat je oglas u novinama da se traže muškarci od sedamdeset pet godina i više, koji su bili spremni poći na tjedan dana plaćenog odmora. Odabrana je skupina dobrovoljaca, koji su odvedeni u luksuzno šumsko odmaralište. Kad su stigli, ljudi su se zatekli u okruženju u kakvom su živjeli prije dvadeset godina. Umjesto časopisa iz 1979, na policama su bila izdanja iz 1959. Radio je svirao glazbu iz te godine, i pušten je film koji je 1959. dobio Oskara. Svi sudionici projekta su se trebali ponašati, razgovarati, osjećati kao da su dvadeset godina mlađi. Zamoljeni su da razgovaraju isključivo u prezentu, kao da je upravo sad 1959. Svaki od sudionika je donio svoju fotografiju od prije dvadeset godina. Budućnost iz koje su došli kao da za njih nije postojala tih tjedan dana.

Prije eksperimenta svi sudionici su detaljno pregledani, izmjereni i isto tako nakon eksperimenta. Ono što je bilo nevjerojatno je da su se počeli povlačiti znakovi starosti za koje držimo nepromjenjivima. Mjerenje šake pokazalo je da su im se izdužili prsti i djelomično vratila gipkost zglobova. Sjedili su uspravnije, popravio im se vid i sluh. Sve to u samo tjedan dana!!!

Što se tu ustvari dogodilo? S stajališta hooponopono mogli bismo zaključiti da sudionici projekta kao da nisu koristili određene programe u tih tjedan dana. Moguće je da je um isključio programe koji su nastali od 1959. do 1979. jer oni su tih tjedan dana živjeli u sadašnjosti 1959. Što se u stvari desilo teško da ćemo sada otkriti, ali ono što je najzanimljivije u toj priči je u stvari činjenica da su se te velike promjene “desile” i to u samo tjedan dana.

Što se stvarno dešava kad hopsamo, koliko ustvari toga očistimo? Teško je naći pravi odgovor na ta pitanja. Ali moguće je da se stvarno čisti jako puno, puno više nego što mi uopće možemo zamisliti. Pa iz te pozicije ona čuvena rečenica od dr. Lena zvuči sasvim logično: Kad bi smo mogli vidjeti koliko čistimo hopsajući da ne bismo nikada prestali. ♥ ♥ ♥

Daniela Pal Bučan