Hopsam jer mi “treba” najbolje moguće i ništa manje od toga!
(Najbolje moguće se odnosi na kvalitetu, a ne na kvantitetu.)

Ako točno definiram što mi nedostaje u životu, automatski sam definirala deficit onoga što mi fali. Mogla bih tako nabrojati nekoliko stvari koje mi trenutno nedostaju i koje bi voljela imati. Mogla bih sada krenuti smišljati razno razne planove i sve moguće načine realizacije da bih podmirila “deficite” koji me trenutno muče. Moje dosadašnje iskustvo i znanje bi mi bili glavni putokazi. Sve bi ovisilo o meni: mom trudu, znanju i sposobnostima. Kad bih uspjela riješiti jedan od “problema” mogla bih ponosno krenuti na rješavanje drugoga, pa trećega i tako redom. Život bi mi se mogao sastojati od iskušavanja vlastitih mogućnosti kroz rješavanje razno raznih problema i prevladavanje kojekakvih životnih prepreka. Mogla bih napraviti plan, tako da mogu prati svoje uspjehe i neuspjehe. Mogla bih učiti od drugih, koji su na istom putu kao i ja. Mogla bih se čak i udružiti s istomišljenicima pa da zajedničkim snagama pokušamo razriješiti ono što nas sve zajedno muči. Kroz cijeli taj proces sigurno bih nešto naučila o sebi i drugima, a ponešto i o životu. U tom kontinuiranom procesu samo bi me SMRT mogla zaustaviti i ja bih možda malo prije negoli odem s ovog svijeta mogla podvući računicu i napraviti bilancu stanja. Točno bih znala što sam uspjela riješiti, a što ne. To što je ostalo neriješeno moglo bi se prenijeti dalje (recimo u drugi život) sve dok sve ne riješim…. ILI dok ne uvidim da je cijeli postupak BESMISLEN.

A što ako odustanem od svega – SAD odmah? Pa odbacim: sve planove, želje, analize, procjene i sl. Što ako sam odlučila da više ne želim plivati u životu nego plutati? U prvoj opciji moram odrediti smjer, potrebno mi je znanje plivača i snaga da bih plivala. U drugoj ne moram raditi ništa i nije mi potrebno ništa – kuda ide more idem i ja, zajedno s njim.

Kad hopsamo izabrali smo najbolje moguće u svakom pogledu. I ne samo to – izabrali smo lakoću postojanja… ustvari nismo izabrali ništa jer sve ono što smo “dobili” nije dodatak već sama srž onoga što mi uistinu jesmo. ♥ ♥ ♥

– Dani Ella

Evo malo poticaja za hopsanje ako slučajno nekome treba 😉 ♥
Kad ponavljamo jednu ili više izjava ho’oponopona, to su tzv. alati HO. Naše ponavljanje izjava proizvodi određene zvukove, a zvukovi su vibracije. Kad hopsamo, mi ustvari vibriramo vibracijom kojom vibrira izjava koju koristimo kao HO alat. To nije ništa novo… ali evo nešto što je zanimljivo i što se događa u tijelu kad slušamo ili ponavljamo “pozitivne” vibracije poput Hvala i Volim te:

Već 3 minute hopsanja pozitivno utjeće na naše elektromagnetsko polje, cirkulaciju i stabilnost u krvi.
Oko 7 minute povećava se snaga magnetskog polja, a oko 11minute balansira se živčani sustav i endokrini sustav.
Već u 22 minuti konstantnog hopsanja događaju se promjene u podsvjesnom umu.Oko 31 minute povećava se koncentracija i usklađuju se sve stanice i ritmovi u tijelu, a endokrini sustav postaje uravnotežen.

U 62 minuti potaknut je rad u frontalnom djelu mozga, hipofize i pinealne žljezde, javlja se komunikacija s aspektom božanstva unutar sebe – mijenjamo se.
Nakon 2 i pol sata hopsanja dolazi do promjena i u podsvjesnom umu, mijenja se psiha i pojačava inspiracija – stvari se počnu ispoljavati po univerzalnom umu a ne ograničenom egoističnom umu…

To su samo neke od dobrobiti hopsanja, objektivno ih ima puno više.
Malo gornji opis podsjeća na prijenos utakmice, ali to je u svakom slučaju igra koju se isplati odigrati i po nekoliko puta dnevno. Dovoljno sjetiti se dr. Lena i njegove izjave: “Kad bi ste samo mogli vidjeti koliko se toga očisti ne biste nikada prestali s čišćenjem…” pa da se spomenuta igra hopsanjem pretvori u beskonačnu igru. ♥ ♥ ♥

– Dani Ella

Ako na primjer krenem sada kuhati čaj mogu ga početi piti za od prilike 5 minuta. Ako kojim slučajem nemam doma čaja, onda prvo moram do dućana u nabavku i za to će mi trebati otprilike 20 minuta.
Znači, ako želim sada popiti čaj, u najboljem slučaju trebat će mi 5 minuta, a u najgorem 30 minuta (pod pretpostavkom da čaja ima u meni najbližoj trgovini). U svakom slučaju za popiti čaj treba vremena.

Za čaj je lako, a što ako želim sagraditi kuću? Za to će mi trebati puno više vremena nego za kuhanje čaja – teško uopće da mogu procijeniti koliko je to vremena jer gradnja kuće je ipak znatno složeniji proces nego kuhanje čaja.

Ipak, bez obzira za koju opciju sam se odlučila (čaj ili kuću) potrebno mi je vrijeme. Znači vrijeme postoji, ali gdje? Postoji u budućnosti (ono što dolazi) i u prošlosti (ono što je prošlo).
Recimo da me vrijeme ne zanima. To bi ujedno značilo da me ne zanimaju ni budućnost ni prošlost – zanima me vječnost.
U vječnosti nema vremena, ono jednostavno ne postoji. Postoji samo sadašnjost, a sadašnjost nije dio vremena nego dio bez vremena tj. vječnosti. Znači, ako želim biti dio vječnosti trebala bi boraviti u sadašnjosti.

Što boravi u sadašnjosti? Za što nije potrebno vrijeme?
Ako sam odlučila voljeti – sada, mogu li voljeti jučer? Ne mogu, jer jučer je prošlo.
A mogu li voljeti sutra? Ni to ne mogu, jer sutra još nije došlo.
Ako volim mogu voljeti jedino SADA!
Pa što se onda dešava SADA? – LJUBAV, naravno 🙂 – SADA i VJEČNO!
Volim te, Volim te, Volim te…♥ ♥ ♥

– Dani Ella

Čest je slučaj da čovjek počne moliti kad se nađe u krizi, uglavnom kad više ništa ne pomaže, onda molitva postaje posljednje utočište. Sve mogućnosti su potrošene i molitva Bogu postaje posljednja nada. U takvim trenucima čovjek smatra da je dao sve od sebe i da mu jedino još samo Bog može pomoći. Sam princip ovakve vrste molitve je vrlo neobičan. Boga se smatra odvojenom jedinkom koja ima svog posla i kojega ne uznemiravamo bez veze – kao da se radio o vrlo zaposlenom roditelju koji stalno rješava goruće probleme svoje djece i kojega ne bi trebali zivkati za svakakve sitnice. Uostalom, valjda neke stvari možemo i sami riješiti ili nam je Bog potreban baš u svakom trenutku? Ako ga ne gnjavimo, time mu dokazujemo svoju zrelost i samostalnost. I ne samo to, mi imamo razumijevanja za njegovu poziciju i potpuno nam je jasno da ga smijemo ometati jedino ako smo zbilja ugroženi. I onda kreće naša molitva, “telefonski poziv” u kojemu Boga molimo (možda po prvi put u životu) da nam pomogne, očekujući da će on to i učiniti jer smo bili tako disciplinirani, dobri i pustili smo ga da se bavi puno važnijim stvarima od nas samih. U ovoj opciji mi smo povezani s Bogom, ali nismo cijelo vrijeme u kontaktu – osim u posebnim situacijama. Ako nam Bog ne pomogne u takvim situacijama zaključujemo ili da ga nema ili da nije baš pošten ili da mi ništa ne vrijedimo…

Hopsanje kao konstantna molitva
Ponekad su najmoćnije molitve one najjednostavnije. Molitva nije način da dobijemo ono što želimo, ona je način da dobijemo ono što nam pripada. To je malo drugačija pozicija promatranja stvari. U ovoj opciji Bog nije zaposlen u kozmičkoj tvrtci od 0-24 pa ga nema, nego je sve prisutan u svakom trenutku i na svakom mjestu – nema gdje ga nema.
Kad molimo (hopsamo) mi ne mijenjamo svijet nego sebe. Mijenjajući svoju svjesnost uočavamo pravu prirodu stvari. Hopsanje nije cjelodnevno dodvoravanje Bogu već fino uštimavanje s onim dijelom sebe koji je cijelo vrijeme tu, prisutno u svoj svojoj punini, s ljubavlju, samo za nas i nikoga više. ♥ ♥ ♥

– Dani Ella

Ne mjerite i ne vrednujte Hooponopono prvenstveno prema izvanjskim rezultatima, riješilo se ovo, ono… to je ionako prolazno, zavaravajuće. Osjetite energiju podržavanja i prihvaćanja, osvijestite kako se unutarnji nemir utapa u Tišinu sa svakim hvala i volim te. Poklonite to sebi ♥

– Vanja Štrmelj