Prekrasan proljetni dan. Nakon dugotrajnih upornih kiša napokon sunce. Sezona sparoga, jedva dočekan vikend da odem u berbu. Krećem, s jedne strane radost, a s druge sumnja…. Zmije, čeperi (krpelji), pauci i svakojake opasnosti. Dilema ići ili ipak ne., što će prevladati u mom umu, ne znam… hvala, volim, hvala volim…. Odlučujem ipak uživati u prirodi što me okružuje..Penjem se na jedno brdašce i kroz jedva prohodnu makiju upuštam se u branje (meditacija u pokretu). Korak, po korak ne misleći na zmije, pauke, probijam se kroz makiju, zdraču,… i uživam u berbi. A koliko malo je falilo da odustanem, a ovisilo je samo o meni o tome koji film će prevagnuti, film straha i sumnje ili film povjerenja i ljubavi …

Ne znam što se sve krije iza Ho oponopona, što se čisti, rješava, kako uopće funkcionira… Svjedočimo malim i velikim čudima i prekrasnoj energiji Hvala ti i Volim te, svjedočimo i sumnji, razočarenju “ništa se ne dešava”…. Krenuvši na ho oponopono put, ostavila sam svoj racionalni um malo po strani, svjedočanstva drugih nisu mi bila toliko važna… ja jedino mogu biti svjedok…. Svjedočim i danas prekrasnom osjećaju što mi HO donosi….

Nekako um uvijek traži dokaze, nešto opipljivo, konkretno, kako uistinu znati jesu li svakodnevna mala čuda ili pak velika čuda uistinu rezultat HO….. ponovno vaganje, preispitivanje, traženje dokaza…
Kad nešto riješimo ili se riješi, osjetimo ushićenje radost, zanos, povjerenje da ipak djeluje… kratkotrajno jer se već sljedećeg momenta neke druge brige probijaju na površinu i ponovno se nalazimo u borbenom obruču….….

Prepustimo se energiji Hvala i Volim te i dopustimo da prožme svaku našu stanicu…. da bude melem za naš strah, ljutnju, sumnju, nestrpljenje, da ih jednostavno pretoči u energiju ljubavi……… zar to već nije Čudo ♥

Hvala, volim ♥ ♥ ♥

– Vanja Štrmelj

Nije lako prepustiti se, kada sve govori da propadaš. Ako gledaš u vlastitu MR snimku i jasno se vidi veliki tumor, osjećaš kako ti se želudac diže od straha, kako kolabrira cijeli svijet što si ga ikada percipirao…

Prepuštanje je proces, rastavljanje cigle po ciglu, demontiranje utvrde kojoj smo služili cijeloga života. Otpuštanje je upravo to – rastavljanje samoga sebe komad po komad! Strah te sputava, iskonski strah od propasti koji ti je opisivan od kada si se rodio, a stalno te i upozoravaju na njega. Ali ima nade

Ako odustanemo od utvrde u samom startu, odreknemo se posjedovanja osobne prošlosti – moći ćemo dohvatiti suštinu našeg bića – Ljubav koja je naš jedini vlasnik i stvarnost. Tada možemo u svjesnosti Bivati, s lakoćom ispaljivati strijelu Amorovu u život, Voljeti ono što Jesmo.

– Neno Lubich

… Sve što je dosad nastalo novo iz bilo kojeg područja izlazilo je iz poznatih okvira. Ako vrtimo stalno jedno te isto – rezultat mora bit opet isti, odnosno sličan.
Neće se dogoditi ništa strašno, ako si s vremena na vrijeme dozvolimo da malo izađemo iz poznatih, sigurnih okvira.
To je ustvari ono što se prirodno dešava kad zaustavimo um hopsanjem. Na scenu nastupa inspiracija. Inspiracija u stvari nije nadogradnja na programe. Ona je u odnosu na programe, kao dan u odnosu na noć. Znači ili je dan ili je noć. Što više hopsamo, to je inspiracija prisutnija i na neki način razbija koncepciju programa. Pa vam se tako može desiti u jednom trenutku da vam sve odjednom postane upitno – svo ono znanje koje ste godinama stjecali i njegovali. To nije loše, po meni to je sjajno!

Treba otpustiti sve da bi se primilo sve. To se naravno ne može desiti intelektualnim otpuštanjem nego samom promjenom koja nam se dešava kao posljedica hopsanja. ♥ ♥ ♥

– Dani Ella

Želite li vi govoriti Bogu što je ispravno za vas i onda bi vam on to trebao ispuniti? Bog nije vaš poslužitelj. Čak i ako nastavite planirati i zadavati ciljeve, učinite sebi uslugu i otpustite. Budite otvoreni drugim putevima, drugim vratima koja bi se putem mogla otvoriti….

(Mabel Katz, Najlakši način)

Ono što možemo učiniti je samo se prepustiti, sigurni u spoznaji da će se život pojaviti s najboljime mogućim rješenjem! Mi smo svoj dio posla obavili, čisteći s HVALA I VOLIM TE. Pustimo Božanstvu da obavi ostatak. Nemojmo se miješati u njegov zanat i smetati mu, nemojmo ga ometati svojom brigom. Kad kod vrhunskog stolara naručimo stol, ne stojimo nad njim zabrinuto svaki dan gledajući kako će ga on izraditi i ne dosađujemo mu svojim laičkim savjetima i sumnjama o poslu u koji se uopće ne razumijemo. Mi jednostavno imamo povjerenja u njegovu stručnost i ostavljamo ga da na miru završi svoj posao. Kao posljedicu tog povjerenja, dobivamo remek djelo! Ista je stvar i sa životom.

Anthony De Mello u svojoj knjizi “Svjesnost” u prilog ovome navodi jednu misao koja je toliko duboka i istinita da je je korisno uvijek imati na umu.
A ona kaže: “Kada strijelac gađa lukom bez razmišljanja o nekoj posebnoj nagradi, koristi sve svoje vještine; kada gađa kako bi osvojio mjedenu kopču, već je nervozan; kada gađa za zlatnu medalju, oslijepi, vidi dvije mete, i izvan sebe je. Njegova vještina nije se promijenila, ali nagrada mu odvlači pažnju. Stalo mu je do nagrade! Više razmišlja o pobjedi, nego o gađanju potreba za pobjedom lišava ga snage.”

Kada imamo povjerenje, dolazimo u stanje u kojem je svaki ishod prihvatljiv!
Sve ono što imamo zapravo sve ono što uistinu i trebamo!

Dovoljno je samo biti….

– Gordana Balić

Prakticirajte hoponopono. Super je. Lako je. Čak moje dijete od 6 godina zna da treba reći volim te, hvala ti – to mu se najviše sviđa 🙂

Nije da je sad život postao savršen ali vidi se da je drukčiji. Na sve dnevne situacije lakše reagiram. Zahvaljujem, volim. Vjerujem da sve ima neki smisao. Znam da ono koje šaljem mi se i vraća, nekako. Zato biram dobre misli. Trudim se ne suditi, kritizirati i sve ostale negativnosti. Čak kad se i ulovim, odmah ispravim na volim te i hvala ti. Razvilo se neko razumijevanje i sve je nekako podnošljivije. Predala sam cijelu vreću svega čega nosim u sebi Stvaraocu… otpustila… i idem dalje 🙂  A materijalna strana, čak je i novi auto došao, a to nam se do nedavno činilo neizvedivo (i pogodite koje je boje? plavi!… a nismo ni imali izbor birati boju)..

Eto toliko od mene… Uživajte u igri zvanoj Život! ♥ ♥ ♥ ..alate imate 😉 ♥ ljubite Stvaraoca ♥ 🙂

– Klaudija Hrg

Ne postoji problem koji u svojim rukama ne nosi poklon za tebe. Ti tražiš probleme, jer su ti potrebni njihovi pokloni.
Ričard Bah

Ovu rečenicu pročitala sam par dana nakon seminara u Beogradu, na kojem sam sama došla do iste spoznaje, kroz rad u paru. Žena sa kojom sam radila ponavljala je ista pitanja- Šta je to što želiš više u svom životu? Šta treba da uradiš da bi to privukla u svoj život? Kakva iskustva tražiš? Odgovarajući na njih spoznala sam da tražim iskustva koja mi omogućavaju da doživim i prevaziđem neke meni važne i aktuelne teme. Verujem da svi mi to radimo, možda češće nesvesni da upravo tragamo za neprijatnim iskustvima kako bismo od njih mogli da stvorimo biser. Kad god mislimo da je nešto toliko teško za nas da to prosto ne možemo da prevaziđemo, na pomolu je veliki skok u spoznaji i razumevanju.

Mi kreiramo svoja iskustva, stvarajući sebi prilike za rast i razvoj, a to su situacije koje najčešće doživljavamo kao probleme. Čini mi se da je jako važno da stalno iznova osvešćujemo činjenicu da smo mi sami kreatori svih iskustava, bilo da to činimo svesno, bilo nesvesno i da nam ništa ne šalje neko drugi (Bog, Univerzum, Život kako god…), već da to radimo uvek i samo mi sami, kako bismo iskusili, doživeli i osetili najrazličitije stvari.

Mnoga različita iskustva namenjena su samospoznaji, odnosno pomažu nam da iskustveno dođemo do odgovora na pitanje ko sam ja. Mi svesno možemo znati i prihvatati da smo deo Boga, da smo njegovo voljeno dete i da je on i u nama, baš kao i u svemu oko nas. Ipak, čini mi se da mi to želimo da doživimo i iskusimo (barem neki od nas), da se nekako uverimo. Lepo zvuči, ali daj da se ja to proverim sama. Pošto smo svi različiti, različita su i iskustva koja nas vode ka toj spoznaji.
Kao krajnji ishod, u stanju smo da iskreno osetimo i prepoznamo Ljubav u svemu, čak i u najbolnijim trenucima i najstrašnijim ljudskim ponašanjima.
Tada više ne merimo ljudskom logikom, jer smo prešli na neki drugi nivo spoznaje.

– Suzana Vemić