Misliš da možeš zavladati Univerzumom
I poboljšati ga?
Ne vjerujem da je to moguće.
Univerzum je svet,
Ne možeš ga unaprijediti.
Ako ga probaš promijeniti, uništit ćeš ga.
Ako ga probaš zadržati, izgubit ćeš ga.
(Lao Tzu)

Postoji razlika između imanja kontrole i nametanja kontrole. Jedno je pozitivna karakteristika, a drugo negativna. Prva naš život usmjerava u dobrom pravcu, pa se naš život na neki način širi, a druga je ograničavajuća, i takva kontrola život kao da sužava. Jednu kontrolu uzrokuje sklad, a drugu strah. U cijelom svemiru postoji kontrola, ništa se ne dešava bez razloga, sve je u konstantnom cirkuliranju određenih kontroliranih zakonitosti pomoću kojih se život odvija (nastaje, traje, nestaje, pa opet nastaje). Znači u prirodi već postoji kontrola, kojom je sve regulirano, pa nema potrebe da mi namećemo neku svoju kontrolu, bez obzira koliko su plemenite naše namjere. Jer onaj tko je stvorio cijeli ovaj svijet ima bolji pregled stvari nego mi.

Vratimo se na pozitivnu kontrolu. Što bi to bilo? Da bi se upražnjavala hooponopono tehnika, potrebna je jedna vrsta kontrole, zar ne? Eto, to bi na primjer bila pozitivna kontrola. Znači nije loše željeti kontrolirati, ali u određenim okvirima. Ti okviri ne bi smjeli utjecati na tuđu slobodu. Jedno je imati kontrolu nad vlastitim životom, a drugo je željeti kontrolu jer mislite da je nemate, pa imate osjećaj da ste izvan kontrole i da život vas baca na sve strane onako kao njemu odgovara, a vi bespomoćni ne možete ništa.

Hooponopono je kontrola života na pozitivan način, jer se tom vrstom kontrole mi uklapamo u sustav po kojem funkcionira cijeli Univerzum. ♥ ♥ ♥

– Daniela Pal Bučan

Evo što kaže Buddha:
Čovjek koji hoda brzim korakom može se upitati:
“Zašto hodam tako brzo? Kako bi bilo da hodam polako?”
Jednako tako se, kad počne hodati sporo, može upitati:
“Zašto hodam sporo?…A kako bi bilo da legnem?”
Tako se čovjek koji je odbacio ono najteže, na kraju može odlučiti za ono najlakše.

Život je ili složen i postaje sve složeniji ili je jednostavan i postaje sve jednostavniji.
Sjećate se one moje objave o zen kulinarstvu, zen kulinarstvo ne sačinjavaju najsavršenije moguće namirnice kuhane u najkvalitetnijem posuđu i sve to u najskupljoj kuhinji na svijetu. Zen kuhar nije završio najprestižnije svjetske škole za vrhunskog kuhara. Zen kulinarstvo je vještina spremanja jela od onoga sa čim raspolažemo upravo tu i upravo sad, a za to nije potrebna posebna umna vještina nego prepuštanje svjesnost sadašnjem trenutku. Naravno neko osnovno znanje o kuhanju je svakako potrebno (hoću reći, teško ćete se pretvoriti u zen kuhara ako ne znate osnove kuhanja 🙂 ).

Poželjno je pojednostaviti si život. Cilj je osloboditi se površnih stvari koje samo predstavljaju teret. To ne znači da se trebamo prepustiti pasivi. Dobro je prisjetiti se što je stvarno,a što je iluzija. Sadašnji trenutak je stvaran, a prošlost je iluzija.
Dovoljno je samo malo promjeniti perspektivu i cijela stvarnost se mijenja. Kakva je to stvarnost kad se tako lako da mijenjati? Relativna, promjenjiva, često se mijenja i bez našeg posebnog uplitanja.

Dakle treba se fokusirati na onaj dio koji se ne mijenja, jer taj dio je oduvijek tu ( znači da je preživio apsolutno sve) i kao takav sigurno posjeduje apsolutno znanje o svemu što nam je potrebno, i u njega se možemo pouzdati. ♥ ♥ ♥

– Daniela Pal Bučan

Evo što kaže Chopra:
“Svijet postoji u nama; mi ne postojimo u svijetu. To nije lako shvatiti; mogli bismo cijeli život pokušavati intelektualno pojmiti tu istinu. Međutim, s praktičnog stajališta, kad slijedeći put pogledate stablo, kad pogledate drugo biće, kad pogledate bilo što, jednostavno recite sebi: To stablo postoji u meni. To biće postoji u meni. One zvijezde i galaksija, ovaj stolac i stol – sve to postoji u meni. Ako si to kažemo, uskoro ustanovljujemo da posjedujemo znanje o tome. Ako si kažemo: To stablo postoji u meni, osjetit ću ljubav prema njemu. Ako si kažem da vi postojite u meni, osjetit ću ljubav prema vama. Prije ili kasnije u takvom ću prisnom odnosu biti sa svime što postoji.”

Ovo je odlična vježba jer razbija zabludu: Ovo sam ja, a sve ostalo je odvojeno od mene.

I ne samo zato. Ako je cjeli univerzum u meni, znači da su i svi odgovori na sva pitanja također u meni. Iz te pozicije potrebno je samo postaviti pitanje i odgovor će doći prije ili kasnije. U stvari, doći će mnoštvo odgovora, neka će bit smislena, a neka baš i ne. Sad će se netko pitati: A kao ću znati koji je odgovor pravi? Dobro je konstantno postavljati jedno te isto pitanje npr.: Zašto sam tu?, na taj način Univerzum nema izbora nego da odgovori na to pitanje jer je to jednostavno sastavni dio procesa. Bitno je da znamo da na jedno pitanje možemo dobiti mnoštvo različitih točnih odgovora. Pa tako na spomenuto pitanje Zašto sam tu?, jedan od odgovora može biti: Zato što te volim.

Upoznajući sebe upoznajemo i cjeli Univerzum.♥ ♥ ♥

– Daniela Pal Bučan

Prije par dana otkrio mi se Ho’oponopono. I odmah ga osjećam svojim.
Da, to je TO! Cjeloživotni „rad na sebi“, godine prikupljanja komadića i naziranja istine… i konačno, sve se posložilo… u trenutku!

Ho’oponopono je toliko prirodan i jednostavan, svatko od nas ga pozna – a da nikada nije morao ni čuti naziv: Ho’oponopono…

Što je za mene Ho’oponopono?
Svaki puta kad nekome pošaljem Ljubav, ja sam Ho’oponopono. Svaki puta kad šaljem Zahvalnost, ja sam Ho’oponopono.
Svaki puta kad u situaciji, osobi, problemu… prepoznam priliku za rast, ja sam Ho’oponopono.
Svaki put kad otpustim kontrolu, ego, um (kojim god ga imenom nazvala), kad god se prepustim Životu… kad zagrlim svoje Unutarnje Dijete… ja sam Ho’oponopono.
To radim cijeli život (pa dobro, ne baš cijeli, i ne baš stalno, eh!). A prije par dana tek saznah za Ho’oponopono. Čudesno!

U nadahnuću, odmah šaljem mužu par linkova, tekstova i filmića… da se i on obraduje!
A tada…Pljusssss! Muž mi kaže da je baš jučer čuo za jednu „učiteljicu“ Ho’oponopono tehnike koja svojim klijentima sugerira da „trebaju prekinuti vezu“, potom „šest mjeseci biti bez partnera“, i onda će se, navodno, „pojaviti prava osoba za njih, i to ona koju prvu ugledaju“…

?!?!?! Je li to Ho’oponopono? Ne, to nije Ho’oponopono. Sad sam skroz zbunjena: Ho’oponopono ne znači nekome govoriti što treba raditi. To ne znači nekome reći što će se „onda“ dogoditi… Ho’oponopono ne znači uopće „raditi“ na nekome. Ho’oponopono znači oslobađati sebe. Bez očekivanja rezultata.
Što se to događa? Zašto mi je došla učiteljica? Hvala, hvala, hvala učiteljici što mi je dala priliku počistiti „nešto“ u meni. I zašto mi je baš muž poslao učiteljicu? Hvala ti, volim te, hvala ti, volim te…

A onda… trenutak poslije, čudesan uvid!
Da… svaki puta kad sam Ljubav, ja sam Ho’oponopono! Ali… svaki put kad to zaboravim, kad se ulijenim, kad se uljuljkam u nekoj lažnoj „stvarnosti“… svaki put kad se u odnosu s voljenima prepoznam kao žrtva… kad sam tužna, ljuta, neljubazna, nevoljena… kad poželim drugoga popraviti, kad „znam“ što je najbolje za nekog drugog (hvala, hvala, hvala!), to nije Ho’oponopono, to nisam ja. To nije moje Biće. To je hrpa podataka, sjećanja, uvjerenja… hrpa „nečega“ što trebam izbrisati. To je smeće koje govori NE Biću, smeće koje ga prekriva i sprečava kontakt s božanskom ljubavlju u meni. Smeće koje trebam čistiti. Pritišćem tipku Delete. Volim te, volim te, volim te!

I zato danas odabirem biti odgovorna. Otpuštam „hrpu“ a dopuštam Ho’oponopono. Jer je jednostavan, prirodan, nadasve čudesan i divan.

„Pravi poklon“, kako kaže Karmen.

Hvala, hvala, hvala!

 
– Larisa Malin Mravunac

‎U sklopu već tradicionalne „Novogodišnje turneje“ iliti „Tour de Rodbina“ ovaj put mi je upao u oči zanimljiv fenomen. Bilo da je ispred mene dijete staro 1 godinu ili baka od 100 godina situacija je ista. Oboje ljubomorno traže potpunu pažnju okoline. Pitam se što je sa onima imeđu 1 i 100? Što se krije iza žudnje za slavom, potvrdom, komplimentima? Što je sa facebook-om, lajkanjem &Co? Koliko moja emocionalna ravnoteža zavisi od one legendarne „Šta će ljudi reći!“?
Pitam se postoji li alternativni izvor energije koji potiče direktno iz prirode, umjesto zadovoljavanja tom bijednom kopijom nastalom u procesu socijalizacije. Da li je moguće da se putem frekvencije ljubavi ponovo rekonektiramo sa prirodom, energijom Univerzuma, Bogom i time riješimo taj energetski problem?

Nedavna (božićna) nezgoda sa autom me je ponukala i prisilila da rasmislim o energetskom sistemu čovjeka. Evo kako je to išlo. Umjesto božićnih poklona ispod jelke, meni se na božićno jutro upalila „jelkica“ u autu. Nakon pređenih pola miliona kilometara dogodilo se nešto za mene nepojmljivo. Često čujem od kolega kako im je auto „stalo“ u Sloveniji ili Italiji, na što sam ja gledao kao na nešto egzotično, kao na vjest o poplavi na Filipinima. I onda se „to“ dogodilo, upravo na božićno jutro, u jednom od onih krapinskih tunela se upalila „jelkica sa muzikom“. Skontam ja da je problem sa strujom i gasim sve potrošače od svjetala, preko radija do ventilacije. Istovremeno počnem i hopsati u raspoloženju „puna guza kukuruza“. Mislim se: „Ma neću stati na autocesti, nema šanse!“. Plaćam auto cestu stojećki, pošto sam se „odšetao“ do naplatne kućice, „sa rukom preko lica, da me slučajno netko ne prepozna“ (ne otvarajući prozor štedim struju!). Nastavljam voziti i hopsati u deliriju. Jedan glas mi govori da nastavim do Splita u „poznato“, dok me drugi sa jezom uz kičmu opominje da je situacija ozbiljna. Slušam ga! Usmjeravam pažnju na ciljni objekt: Auto-Hrvatska Karlovac. Brzinomjer je već pao na nulu iako vozim preko 100km/h, žmigavci štrajkaju. Na zadnjem semaforu pred ciljem otkazuje pumpa za gorivo. Auto puzi u prvoj brzini, blago poskakujući. „Domorodci“ me veselo pretječu i vjerovatno misle „Opet jedan stranac koji se ne kuži u našem malom idealnom gradu!“. Mislima guram auto do odredišta, pritom „izmišljajući“ put kroz neku stambenu četvrt. Doslovno se dokotrljavam do javnog parkinga ispred ciljnog odredišta. Vadim ono najvrijednije iz auta, jer nema struje ni za zaključavanje, ostavljajući hrpu božićnih poklona tokom noći u nezaključanom autu. Hopsam i dalje, čekajući uputu za sljedeći korak. Izbjegavam pritom one upute koje dolaze od onog „histeričnog glasa“. Nivo samopouzdanja = 0 (zero). U glavi zbunjoza, a tlo pod nogama se lagano i konstantno izmiče. Primjećujem kako ratio-um ne funkcionira u ovim novim okolnostima neizvjesnosti. Ili vrišti ili se isključuje. Ukratko, neupotrebljiv je. Radim par magičnih pokreta (Tensegrity) da konsolidiram snage onstran uma. Nakon što sam pojeo polovicu „lančpaketa“, odlazim na kavu i pijem je vani, u vrtu ispred kafića, na Božić, u Karlovcu. I onda u trenutku smirene trezvenosti dolaze upute za sljedeći korak. Radim to iako je besmisleno i ne paše „mom karakteru“. Odlazim u posjetu prijateljima, onako nerado, koje nisam vidio godinu dana. Na pola puta do njih, dobivam novu uputu i rotiram plan. Prvo u posjet starijim poznanicima pa onda prijateljima. Dolazim upravo na friški štrudel od jabuka. Odjednom se sve počne slagati. Nalazim servisera doslovce prekoputa od parkiranog auta, koji mi sutra ujutro, opet na praznički dan sređuje „konja“ doslovce za pola sata, našavši pritom i rezervni dio (alternator).

Tog popodneva, vozeći se prema Splitu, tražio sam paralele između energetskog sistema auta i onog čovjekovog. Svrha auta je gibanje, i dok se giba (vrši svoju svrhu), alternator „hrani“ bubrege (akumulator). Nije li življenje čovjekove svrhe ono što pokreće njegov „alternator“ i opskrbljuje ga potrebnom energijom, umjesto da je traži u očima drugih, u pažnji drugih. Ne povezuje li nas življenje naše svrhe sa Univerzumom, dobivajući tako sve ono (bezuvjetnu ljubav – pažnju prirode – pažnju stvoritelja) što nam je potrebno za avanturu života.

Stvarno mi je žao i oprostite mi ako sam vas udavio ovom pričom punom tehničkih detalja u ovo prazničko doba.
Hvala na pažnji i puno bezuvjetne ljubavi vam želim u uvijek novom sada.

– Dado F.