Evo jedne zgodne i poučne Tao pričice s komentarom (kako se najbolje postaviti prema negativnim osobama)

VUKOVI

“Učitelju, morate mi pomoći”, reče posjetitelj. “Ne znam više što da radim.”
“A u čemu je problem?” upita mudrac.
“Problem je u tome što jedva obuzdavam svoj bijes”, reče posjetitelj. ” Kad su ljudi jednostavno takvi. Kritiziraju druge ljude, a pritom uopće nisu svjesni vlastitih mana. Ja ne želim nikoga kritizirati, ne želim biti isti kao oni, ali mi to jako smeta.”
“Shvaćam”, reće mudrac. “Samo da te nešto pitam: nisi li ti onaj mještanin koji je prošle godine jedva umakao smrti?”
“Jesam”, potvrdi posjetitelj. ” Bio je to strašan događaj. Zašao sam predaleko u šumu i naišao na čopor gladnih vukova.”
“I što si učinio?”
“Popeo sam se na stablo čas prije nego su me vukovi opkolili. Bili su ogromni, začas bi me rastrgali na komade.”
“I ostao si čučati u krošnji?”
“Jesam. Sve skupa je trajalo dva dana…”
“Samo jedna stvar me zanima”, reće mudrac. “Jesu li te vukovi u bilo kojem trenutku uvrijedili?”
“Molim? Kako uvrijedili?!”
“Uvrijedili. Je li ti se ponašanje vukova činilo uvredljivim?”
“Naravno da nije, učitelju. Takvo što ne bih nikada pomislio.”
“Zašto ne? Pa samo su gledali kako da te ugrizu, zar ne? Htjeli su te ubiti, zar ne?”
“Da, ali to su vukovi! Vukovi su jednostavno takvi. I bilo bi glupo da se zbog toga vrijeđam.”

Sad kada nešto znamo o hooponopono, možemo iz te pozicije komentirati ovu zgodnu Tao priču. Ako se nađemo u kriznoj situaciji, ne moraju samo vukovi biti u igri… ali nije loše postupiti kao da jesu, odnosno treba se udaljiti (ne mora to biti drvo 😀 ), treba se maknuti iz te situacije po mogućnosti hopsajući. Ako se ne možemo iz nekog razloga udaljiti, onda se branimo na neki drugi način, inspiracija kao rezultat hopsanja bi nam ovdje trebala pomoći. Za to nam ne trebaju neke posebne upute, reagirati ćemo prirodno i bez da nam to netko potanko objasni.
E sad, pitanje je: trebamo li se vrijeđati ?
Ljudi koji vrijeđaju i kritiziraju druge ljude su jednostavno takvi, kao i vukovi iz gornje priče. Na njihovo ponašanje (napad) reagiramo, ako nemamo izbora, ali se nakon toga više njima ne bavimo. Bavimo se istina s svojim frustrirajućim osjećajima koji su ostali i nakon što smo se od “vukova” udaljili, to čistimo hopsajući, a njih pustimo da budu to što jesu znajući da njihovo ponašanje nije naš problem i da nema potrebe da se s njim zamaramo.♥ ♥ ♥

– Daniela Pal Bučan

Kako uživati u svakom dahu života? Kako voljeti i obožavati život, ovu svakodnevnicu, ovaj privid što nas obmanjuje i kaže: “svaki dan je isto”?

Da bismo došli do Nutrine koja zna, valja nam ići preko vanjštine. Vani gledajmo ono iznutra, obožavajmo taj prizor, istopimo njegovu čvrstinu i strukturu, raščistimo tu maglu lažne učmalosti!

Započet ćemo tako da stanemo ispred ogledala i kažemo s oduševljenjem male bebe koja je upravo vidjela šuškalicu: “Gle, eno Božanstvo!” Ako ovdje uspijemo dosegnuti iskrenost, oduševljenje i radost, nema nam kraja!

Zatim ćemo izaći vani i svemu govoriti: “Gle, eno Božanstvo!” Divit ćemo se ljudima, automobilu, semaforu, zgradi, drvetu, cijenama u samoposluzi, slikama po panoima….

Učimo Sebe prepoznavati u svemu i sjetimo se kako uživati u svakoj pori života… u Jednoti… u Božanstvu…

Volim ovu igru življenja, prepoznavanje Boga u svemu, opet sam kao dijete što se igra u svojoj mašti i prepušta užitku trenutka…

– Neno Lubich

Ako postoji samo sadašnjost, onda je sve ostalo iluzija. Nema prošlosti, a nema ni budućnosti. Nema ni prostora, jer nema vremena, odnosno prostor je svugdje isti na svim svojim dijelovima. Ako je to sve točno onda nema ni kretanja, jel tako? A to znači da ono što jesmo je nepromjenjivo, vječno, sve prisutno i kao takvo ustvari statično.

Koga briga!, mogao bi netko reći. Ali, bitno je to, jer iz te pozicije neke vrlo važne stvari (naš život) može izgledati potpuno drugačije. Na što mislim?
Dakle, mi se ne rađamo, nego rođenje dolazi do nas i onda odlazi, a mi ostajemo. Onda do nas dolazi djetinjstvo, pa mladost i sve ostalo. Dolazi i odlazi, a mi smo i dalje tu, jer nigdje drugdje i ne možemo biti.
I onda u jednom trenutku dođe i smrt. Dođe i ode… mi smo i dalje tu isti kao što smo bili i kao što ćemo uvijek biti.

Ne putujemo mi nikuda, nismo se pomakli niti jedan jedini milimetar… jer to nije niti moguće. Kad svoje postojanje sagledamo iz te pozicije jasno se “ocrtava” što je stvarnost, a što iluzija. Putovanja ustvari nema, osim ako putnik nije doputovao i otputovao, kao i sve ostalo na putovanju koje to nije ♥ ♥ ♥

– Daniela Pal Bučan