Kao što voda ne može kroz gumu vezanu u čvor, tako ni milost ni mir Božji ne mogu kroz zgrčenu dušu.

– Anita Barišić

Samo ljubav može da postoji kao apsolut, ona je naše prirodno stanje. Svi ostali negativi, kao strah, mržnja, očaj, prezir, ljubomora postoje kao relativni, tj. mogu da postoje samo u odnosu na nešto, mora imati svoj početak i kraj.

Ljubav nema početaki kraj. Stoga, npr. mržnja se ispoljava prema nečemu, ona ne može da postoji ako nema ničeg. Ona ne može da postoji čisto bez razloga. Mržnji je potrebna povratna veza da bi ona sebe održavala. Jer mržnja nije mržnja ako nema koga da mrzi, ako nema nečega od čega bi se hranila. To je jedna te ista emocija, samo se nalazi na mnoštvo lokacija, tj. u svima nama.

I kad pogledaš da smo svi jedno, ili da postojiš samo ti kojeg proživljavaš kroz druge, doista, samo je jedna emocija jer si jedan ti, a ta emocija je samo rasprostranjena. Tako da, uistinu, kada čistimo sebe od te emocije, mi umanjujemo energije te emocije općenito, umanjujemo je u globalu, na neki slabašan način. Kada ta mržnja počne da ispoljava iz neke osobe prema nama, mi imamo izbor da djelujemo iz ljubavi ili iz straha (to može bit mržnja, patnja, očaj, jad ili bilo koja druga reakcija koja služi toj mržnji usmjerenoj prema nama).

Djeluj i budi ljubav, i mržnja nema na što da se nadoveže. Ona u takvim uslovima ne može da živi, i ona slabi. Kako slabi u tebi, tako i u drugome, jer radi se o relativnoj energiji sadržanoj u dvije točke. Ako nema jedne točke, i za drugu je nemoguće da još biva. Jer te dvije točke tvore nešto kao kanal, i tako kako nema nešto što označava konačište na jednoj strani, tada taj kanal pošto ne može da bude vječno prostiran (jer vječno prostiran bi značilo postojati u nezavisnosti od ičega), on nestaje, to mu je jedina opcija.

Jer ono što je vječno i ono što je sve što postoji, jest ljubav.

– Ivan Devald

Lipi moji, ovo sve što smo pisali, ovo o voljenju svih ljudi, može li se to ili ne može – to nam je sve U V J E T O V A N A ljubav! Premda u u nekoj apstraktnoj dubini svoga srca znam da su uvjetovana i bezuvjetna Ljubav jedno te isto ili barem dolaze iz istog Izvora, ipak dolaskom u ovaj svijet Ona postaje zaduženje života i čini se kao da je netko odjednom ugasio svjetlo ili nam je stavio povoj na oči, odjednom se nađemo u nepoznatoj tami, imamo neko sjećanje da bi tu moralo biti nešto, neka veličanstvenost, pa pipkamo rukama, udaramo u predmete slijepi i frustrirani. Od tada pa nadalje naša misija postaje traganje za tim sjećanjima, ali se ne snalazimo, pa tragamo u ograničenosti ovoga svijeta želeći doznati kako Ljubav izgleda, gdje se nalazi, koliko je teška i koliko košta.

Hvatamo se strašno ozbiljno tog zadatka, postajemo spremni na sve, žestoko se borimo oko bujica korumpiranih informacija do kojih dolazimo! Neprestano tražimo potvrde o njoj, dokaze, pristajemo na energetsku razmjenu, trgovanje kvalitetom i kvantitetom Ljubavi. U međuvremenu, na nepoznatom mjestu u dubini našeg bića, nalazi se žarište tog sjećanja, onog što smo donijeli sa sobom ovdje, pogonsko gorivo koje nas gura da izdržimo sve ovo, traume, bol i patnju stalnog traganja za tim istim Izvorom kojeg uvijek nosimo sa sobom!

Inspirirana izjavom prijatelja da voli cijeli svijet, krenula sam to isto napisati na forumu neki dan. I prije nego su mi prsti dirnuli tipkovnicu, spoznaja “to je laž”, odjeknula je cijelim mojim bićem. Ne volim sve ljude na svijetu.
Nisam konfliktna osoba i odnosi koje imam s ljudima su uglavnom harmonični i iscijeljujući, ali postoji i ta neka osoba koju ne volim.

Naklonost nekome smatram refleksijom nas samih, ljepota je zbilja u očima promatrača i često volimo ljude koji zrcale naše vlastite vrline. Kako svemir funkcionira po zakonu ravnoteže – kroz isti okvir možemo promatrati i ljude koje ne volimo. Oni očito zrcale naše mane i pogreške.