Ho’ponopono…

 
…na ovo sam “naletio” najzadnje. Čim sam pogledao onaj intervju sa Hew Lenom znao sam da je to objedinjenje svega što sam do sada proučavao. Nisam imao nikakvih problema s idejom ove prakse, niti sam imao pitanja kako, zašto, što! Odmah sam znao tko govori, komu se govori, zašto se govori – nekako je to sjelo samo po sebi, kao slojevi šlaga na prelijepu tortu koju pečem već neko vrijeme. Ho mi je upotpunio prazninu koju sam tražio u svojim upitima oko PUL-a: kako prakticirati Self-Love u hodu, u svakodnevnom stresu, u sadašnjem trenutku! Naravno, objeručke sam to prihvatio i krenuo sa praksom. Vrlo brzo sam se suočio sa slijedećim problemima koje je trebalo riješiti:

a) Zaborav – najveći problem je bio sjetiti se izgovoriti jednu od fraza (najčešće koristim samo “Volim Te”), stalno bih zaboravljao, što je vjerujem svima problem. Shvatio sam da trebam biti malo žešći, poduzeti konkretnije korake kako bih ovo riješio: 
-Zalijepio sam nekoliko post-it naljepnica svugdje po stanu, par u kupatilu, jer mi je bilo vitalno dok ujutro perem zube čitati “Volim Te” sa pločica, umjesto prepustiti se mislima da preuzmu inicijativu i vode trenutak. I u autu isto imam par naljepnica…
-Poskidao sam većinu seminara od Vitalea, Lena i Mabel Katz, pretvorio ih u audio fajlove, te prebacio u mobitel, pa hodao ulicama sa slušalicama i preslušavao te stvari, samo da se podsjetim, da zadržim pažnju na tu praksu! Preslušavao sam i u autu! Ovo mi je bilo od ogromne pomoći, non-stop sam to vrtio! 
-Pronašao sam neki program za Android koji mi omogućuje alarm na mobitelu u vremenskim intervalima koje namjestim, da mi samo pusti jedan blagi signal – po cijeli dan da me podsjeća na “Volim Te” … Ovo je isto bilo od velike pomoći. 

“Borba” sa zaboravom je trajala dobrih mjesec i pol – dva dana, bila je to prava mala bitka! Konačno, sam uspio prelomiti taj, recimo, prag zaborava i “Volim Te” at last ide samo od sebe, dobilo je potrebnu dubinu! Pod ovim mislim, kada to izgovaram odmah se događa i emocionalna transformacija, kao da se počinjem “topiti”, rastvaraju se otpori i strahovi prema svijetu oko mene. Javlja se jedan čudan osjećaj niz kičmu, od vrata nizbrdo, kao da se nešto spušta dole i izaziva neki smiraj, opuštenost koja se završava u stomku (ako se sjećate, manifestacije straha su najjače u stomaku, tamo gori vatra kad je trema).
Kada ovo mislim (ono, konkretno mislim “Volim Te”) prilikom Skeleton meditacije ili za vrijeme meditacije Davida Elliotta – to je poseban doživljaj! Zamislite stanje svijesti bez upliva uma, intelekta, kompletna unutrašnja tišina, te osjećaj preplavljenosti PUL-om! Onda “Volim Te” prestaje biti fraza, ili riječ – ono je stanje stvari, čak prestaje biti apstrakcija – postaje jasnoća s punim razumijevanjem Izvora, Nule, PUL-a, Self-Love-a, whatever, you name it!

b) Negativne misli
Ovo je golemi zaheb! Da bi se uspješno nosio sa zaboravom, morao sam intenzivno pratiti vlastite misli, vrebati ih da vidim uzorak koji odvlači pažnju od “Volim Te”. I prije sam primjećivao negativne misli koji su majstori u krijumčarenju negativnih rezultata, ali ovo je postalo jednostavno strava! To preuzima zastrašujuće razmjere, način na koji se misli usmjeravaju na negativitet, totalna agresija! Recimo, ako imate negdje ići, nešto tražiti od nekoga, neki papir, ili uslugu, bilo kakav zadatak koji zahtjeva neku radnju od vaše strane ili uključuje neku drugu osobu – primijetit ćete, ako obratite pažnju, veliku količinu umnih špekulacija oko ishoda tog zadatka i to uvijek – negativnu! “Neće biti nikoga tamo”, “Nešto će mi faliti, neki papir”, “Reći će da ne može”, “Gdje ću parkirat”, “A di je to”, “Je li to tumor”! Ako zakoči auto negdje pored tebe – očekuješ sudar – čak i zamišljaš kako bi taj sudar trebao izgledati! Ako pada kiša poplaviti će ti stan kroz prozor koji si ostavio otvorenim, itd. Vještina uma da stvara spletke s negativnim ishodom je zapanjujuća! 


Pitam se odakle ova agresija, zašto je difoltna, odakle vuče korijene, što je izvor? Hew Len kaže da mi nasljeđujemo memoriju od “pamtivijeka”, od postanka svijeta, i to ne samo našu nego i naših predaka, pa čak roditelja, rođaka, njihovih predaka… Ovo izaziva sablazan, zapravo, ne sama njegova izjava, nego i istinitost te tvrdnje u koju sam se osobno uvjerio nebrojeno puta! Sjetio sam se nekoliko događaja iz djetinjstva, u dobi od tri-četiri godine života, kada sam imao neke sukobe u igri s prijateljima iz vrtića, te djecom iz susjedstva – bile su to slične misli kao i danas, sličan negativni tijek nekog odnosa koje misli sklapaju i projiciraju kao potencijalni ishod. Ovo definitivno ne može biti samo i isključivo projekcija od mojih roditelja, jer je premalo vremena da se razvije do tog nivoa!

Sjetio sam se i iskonskoga straha od tih negativnih projekcija što bi dovodilo do odbijanja izvršavanja tih zadataka i bježanje od njih. Mogu navesti i konkretan primjer kojeg sam se neki dan sjetio: kada sam bio u vrtiću, stajala je jedna daska naslonjena uza zid, golema daščurina koju je netko neoprezno samo naslonio, mislim da je to bio sjedeći dio od neke velike klupe – vrlo debela i duga oko tri metra! Jedan drugi dječak je nehotice gurnuo tu dasku i ona je pala na mene, zapravo samo me okrznula po ramenu uz veliku buku kada je pala na pod. OK, preživio sam to, bilo je malo krvi i poveća modrica, ali sam se sjetio tijeka misli koji je nastavio projicirati pad daske na moju glavu, krvarenje, pa čak i smrt – potpuno nove imaginarne scenarije negativnog ishoda. Ovo je trajalo dosta vremena tijekom dana, tog se sjećam kao da je jučer bilo, te velikog straha od tih projekcija. 

Možete li zamisliti da mi to cijeloga života radimo! Ne samo to, nego se takvi scenariji stalno nadograđuju novim mrakovima iz medija, TV-a, i slično. Zaista je čudo da smo uopće živi! Kad primijetiš ovo prvo kod sebe, onda opažanje kod drugih jednostavno vrišti, kao da se taj negativitet dere na tebe, bereš ga besprijekorno jer si osjetljiviji.
Volim Te…

Oni koji pitaju što treba čistiti, odakle da počnem – evo ovo čistite, lol 

Sada, svaki put kada to primijetim, a to je vrlo često (ne biste vjerovali koliko često, uza svu pažnju i praksu), kažem: “Oprosti mi što dozvoljavam memoriji da mi upravlja životom, Volim Te”. Jer, sve te projekcije su ništa drugo do sjećanje, memorija, strah. Ovo je vrlo važno i zahtjeva veliku pažnju, jer nam definitivno modelira život!


Aj, dosta za danas 

– Neno Lubich