Problem ne postoji dok…

Problem ne postoji dok sami ne uspostavimo da je tu, ali bitno je i kako reagiramo kada utvrdimo da je problem, problem. Svaki problem možemo gledati kao skrivenu priliku, blagoslov, čak iako to i ne izgleda tako. To je znak da nešto veće i bolje dolazi.

 

– Dr. Hew Len

Hrabrost

Hrabrost je napraviti nešto usprkos strahu kojeg osjećamo. A straha ne bismo trebali imati. Ne pričam o strahu nagonskom kad smo u neposrednoj opasnosti jer taj je strah zdrav. Pričam o onom sekundarnom strahu kada nam sjećanje na neki događaj ostaje kao oblik ponašanja/postojanja…..pa se znojimo na slike zmija ili kalkuliramo s novim poznanstvima tražeći simptome ponašanja u toj novoj osobi, koje ima netko tko nas je prije povrijedio.

Kažem, strahova takvih ne bismo trebali/smjeli imati.

Svi strahovi imaju svoj korjen. Prikriveni su strah od umiranja. U trenutku kad osvjestimo to, borba je lakša. No strategija borbe se ne odnosi direktno na borbu protiv straha od smrti nego je strateški ispravno – postići prepuštanje uzda nad svojim životom, Bogu/Ljubavi!
Iz toga proizlazi zaključak kako je jedina hrabrost koja nam treba: hrabrost za vjerovanje u Boga, u Ljubav!
Kad to postignemo tada je lakoća biti sve sto jesi i lakoća je prihvaćati sve sto jest…Imajte hrabrosti vjerovati kako Bog za vas ima aranžman življenja koji vam najbolje pristaje. Imajte se hrabrosti sasvim, bez želja, prepustiti! Usudite se barem neko vrijeme i promatrajte što će se dešavati.

Volim vas.

– Anita Barišić

Svemir u meni

Kad sam se prvi put vozila u avionu, prvo što mi je palo na pamet kad smo se vinuli u visinu: pa mi smo tako mali… iz aviona se niti ne vidimo.. .pa kako ja ovako sićušna u okvirima svemira išta mogu napraviti… (sjetila sam se mnoštva mrava na jednom kvadratnom metru… i zamislila jednog mrava kako pomišlja: ja ću promjeniti svijet… 🙂 )…

Naravno iz te pozicije razmišljanja to je nemoguće 🙂 …Iz pozicije malog JA…

Pa u čemu je onda štos… Ali nisam ja u svijetu, svijet je u MENI… Bez mog malog JA nema ni tog beskrajnog svemira… pa kako onda mogu biti mala i beznačajna – CIJELI SVEMIR JE U MENI… Kad ponavljam VOLIM TE i HVALA to onda ne govorim svom malom JA.. .nego CIJELOM SVEMIRU ♥ ♥ ♥…

– Daniela Pal Bučan

Ajmo si razjasniti neke stvari :)…

Ajmo si razjasniti neke stvari :)…

Mi smo kreatori svog života…sve ono što nam se događa (svjesno ili ne) naša je odgovornost…E sad, kako imamo slobodnu volju mi imamo mogućnost stalno iznova stvarati svoj vlastiti svijet…Kad želimo nešto što nemamo pokušavamo na sve moguće načine doći do predmeta naše želje… pa vizualiziramo, pa afirmiramo, pa molimo… koristimo snagu uma… Neke želje nam se ispune, a neke ne… Zašto je to tako? Zato što je cjeli ovaj svemir utemeljen u Ljubavi i ne podržava ništa drugo osim Ljubavi… i zato što je za sve potrebno vrijeme… Kad pokušavamo kontrolirati vlastiti život mi u stvari sebi pokušavamo dokazati da imamo tu moć i snagu… i u tome pronalazimo vlastiti smisao postojanja… To je težak put…
Ho’oponopono funkcionira drugačije… mi postajemo sredstvo… kroz koje se Božansko manifestira… i mi postajemo kanal… kroz koji se Ljubav očituje… Ima li ljepšeg ispunjenja od ovoga?… Mislim da nema… jer uključuje sve što vrijedi i do čega nam je istinski stalo…♥

– Daniela Pal Bučan

Trebamo shvatiti

Trebamo shvatiti da smo sve što dolazi u naš život, dobro ili loše, na neki način sami kreirali ili privukli, svjesno ili nesvjesno. Prema tome, preuzimanje potpune odgovornosti je izuzetno nužno. To ne znači kriviti sebe, nego preuzeti odgovornost za rješavanje problema rasčišćavanjem uzroka kroz pokajanje i ljubav.

– Dr. Hew Len

Svrha života

“Svrha života je da se vratimo ljubavi, trenutak po trenutak. Da bi ispunili ovu svrhu, moramo priznati da smo 100 % odgovorni za kreiranje života ovakvog kakav jest. Moramo uvidjeti da je misao ta koja nam kreira život moment po moment. Problemi nisu ljudi, mjesta, i situacije već prije naše misli o njima. Moramo doći do toga da shvatimo da nema takve stvari kao što je “tamo vani”…”

 

– Dr Len

Ego voli dramu

Ego voli dramu… voli da pati, tuguje, jauče,… pa onda sam sebe spašava: vježbama disanja, meditaciom, čišćenjem… Egu se ne sviđa kad se ništa ne dešava… kad je mir i tišina, jer njega tamo nema… Egu se sviđa ho’oponppono jer mu daje moć… treba samo ponavljati 2 izjave… to je lako, ali dosadno… kako ću uživati u onome što mi se dešava ako stalno moram ponavljati jedno te isto… ho’oponopono kaže ponavljaj i dalje… e, sad je ego u panici – osjeća se ugroženim i misli: a ja? – gdje sam tu ja?… Ego je kao razmaženo derište… kad smo toga svjesni lakše nam je živjeti s njim… Razmaženom derištu nećete dozvoliti da radi što hoće, naučit ćemo ga ho’oponopono i reći mu da ponavlja i da nema druge… Najveće psihičke probleme imaju ljudi kojima u djetinjstvu nisu bile postavljene granice… oni nemaju osjećaj slobode nego su duboko isfrusrirani i izgubljeni. Ego je sredstvo i to mu je namjena…pa ga tako trebamo i koristiti…♥

– Daniela Pal Bučan

Zašto mi se ovo događa?

Koliko puta smo se zapitali: ”Zašto se ovo događa meni?”

Zar se loše stvari smiju događati dobrima?
Zar ne kažu svi – budi dobar, i ono sto šalješ, to će ti se i vratiti? Budi pun pozitivnih misli, lijepih riječi i dobrih djela, i u tvoj život će ući obilje i blagostanje?
Otkud onda sve ovo loše baš meni?
Dragi moji, život nije bajka. Da je tako – dobre stvari dobrima, loše stvari lošima – sve bi bilo jednostavnije. No najčešće, stvarnost nije ni izbliza takva.
Pa stvarno – zašto??
Prvo moramo znati da – ne znamo ništa.
Ovo malo što “znamo” ograničeno je na znanja i iskustva materijalnog svijeta kojeg shvaćamo kao realnost. Mi ne znamo širu sliku, ne znamo zašto se stvari događaju, a jako bismo ih željeli kontrolirati. Je li moguće kontrolirati nešto što ne znaš kako funkcionira? Možeš li kontrolirati automobil ako ne znaš kako funkcionira, kako se vozi? Ne.
İmamo pet čula, oni su naši donositelji informacija. lmamo i naš intelekt, koji te informacije obrađuje. Mislite da ih obrađuje objektivno? Ne. Opet ih obrađuje na osnovu već postojećih informacija (iskustava, sjećanja), i tako donosi zaključke. Drugim riječima, o “objektivnost”, “znanju”, i superiornosti našeg uma nema niti govora.
To je kao kada gledate mapu nekog područja – prepoznajete reljef, vidite ceste, plave linije označavaju neku vodu, jasne su vam strane svijeta, tu je i mjerilo…ali je li mapa teritorij? Čujete li zvukove? Vidite li bogatstvo flore i faune, uvlači li vam se miris mahovine u  nosnice? Vidite sunce kroz krošnje, i osjećate koru drveta pod rukom? Grizu vas bube i čujete šuškanje u travi?
Ne. Mapa je – mapa. Mapa nije teritorij.
Zato odbacimo igru ega koji nam kaže – JA znam kako kontrolirati – dovoljno je biti pozitivan, i privući ćemo dobre stvari u svoj život. Aha.
Prvo što je potrebno je zahvaliti egu i zamoliti ga da malo ušuti – do sada od njega baš i nije bilo neke koristi, je li tako?
A onda treba uzeti veliku metlu, i uhvatiti se čišćenja. Najprije najgori posao.  Čistiti  obrasce, navike, sjećanja, predrasude, informacije, očekivanja…. Čistiti, čistiti, čistiti….
Mislite li da to ide preko noći? Da će biti očišćeno u koji tjedan, eventualno mjesec?
Neće.
Da je očišćeno znat ćete onda kada vam prođe dan a da nikoga i ništa niste prosuđivali – čak niti okus lubenice koju ste jeli, ili odluku svog djeteta da istetovira ime djevojke na leđima. Ni objavu šefa da smanjuje plaću, ili mrlju od kave na novoj košulji.
Dok to ne budete mogli, trebat ćete čistiti. Možda zvuči  nemotvirajuće, možda zvuči čak nemoguće. Ali kada počnete čistiti, kad se u vama počne stvarati prazan, čist prostor, bit ćete nagrađeni. Toliko da nećete moći vjerovati.
Ali vaša najveća nagrada će biti – mir. Mir iznad svakog poimanja.
– Karmen Jerković