Prva stvar koju sam napravila u trenutku kad sam prihvatila napisati ovo poglavlje bila je da provjerim je li to duhovno ispravno. A zatim sam pitala svoju djecu za dopuštenje. Ovo je poprilično delikatna tema i nisam željela povrijediti njihove osjećaje. Međutim moj je sin Jonathan, koji sada ima 24 godine rekao, „ Mama, ako će to pomoći tebi da se još više povežeš i stvoriš si još više prilika da podijeliš svoju poruku s ljudima, onda samo naprijed. Što se mene tiče, to je sasvim u redu.“ Lyonel, koji ima 19 godina, je rekao: „Mama, to je tužno. Ali, samo naprijed. Ja se slažem.“

Vjerujem da je to izvrsna prilika da podijelim s vama kako stvari koje ponekad smatramo ”pogrešnima”, ”netočnima”, ili ”lošima” mogu biti dobre za nas i naše voljene, ali to ne možemo znati dok se ne dogode.

Kada sam se razvela od muža 1998 godine, rekao mi je da želi ostati u našoj kući s djecom. Nisam osobno znala ni čula za nijednu ženu koja je učinila tako nešto. Obično majka ostane s djecom u zajedničkoj kući, a muž je taj koji odlazi. Kada mi je muž rekao o svom planu, bila sam šokirana i jako uzrujana. Kako je uopće mogao predložiti tako nešto? Bila sam tako dobra prema njemu. Ja sam inače računovođa po struci i uvijek sam mu financijski pomagala i uzdržavala ga da bi mogao raditi i biti što god želi.

Srećom u to vrijeme sam već prakticirala Ho’oponopono, kojeg sada poučavam. To je drevna havajska tehnika rješavanja problema koja nas uči na koji način ”čistiti” i ”izbrisati” stare uspomene i programe koji privlače određene stvari koje za nas u našem životu ne funkcioniraju. Kada uđemo u proces čišćenja, dozvoljavamo onome što je dobro i savršeno da nam pristupi u najbolje moguće vrijeme. Važno je shvatiti da mi ne znamo što je savršeno i dobro za nas, ili kada je točno taj savršeni trenutak. Problem je često u tome da mi ne znamo da ”ne znamo”. Kako bilo, kada sam započela s vlastitim procesom ”čišćenja” i ”brisanja” (Ho’oponopono) shvatila sam slijedeće: ”On mi zapravo pomaže. Nije toga svjestan, ali mi pomaže. Trebam samo biti svoja i biti tu da napravim ono zbog čega sam zapravo tu.”

U to vrijeme je to bila inovativna i zastrašujuća pomisao za mene, ali zbog ”čišćenja” sam odlučila to otpustiti, i pustiti Boga da odredi. Nedugo nakon toga shvatila sam da je to bila savršena odluka za sve nas. Moja su se djeca zbližila međusobno. Postali su jako dobri prijatelji i brinuli se jedan o drugome, nešto što nikada prije nisu činili. Prije nego sam ja otišla svađali su se i uvijek ponižavali jedan drugoga. Tada su postali odgovorniji. Povezali su se i s ocem i bili mu izvrsno društvo. U biti, pomogli su mu da prebrodi period koji bi mu inače bio jako težak. Na kraju, moja odluka da odem je bila dobra za sve nas. Ali, jesam li bila svjesna toga u to vrijeme?

Kada su određene situacije prisutne u našem životu jako ih je teško vidjeti kao blagoslove i prilike, umjesto kao probleme, testove ili kazne. Ono što obično prvo napravimo jest da sudimo. Imamo svoje mišljenje i mislimo da znamo što je pravo, a što krivo. Kroz moja iskustva s obitelji i brojnim drugim ljudima, naučila sam da BOG zna što je ispravno za nas, i , iako ponekad skrenemo s puta, ipak se ”čudesno stvorimo” na pravom mjestu u pravo vrijeme.

Naravno da sam osjećala strah kada sam napustila svoj brak nakon 20 godina. Napustila sam muža i djecu, započela novu karijeru, i potpisala zajam kojim sam uzela veliku odgovornost na sebe bez odgovarajuće financijske potpore. Srećom u to vrijeme su mi vjera i povjerenje dozvolili da djelujem unatoč strahu. Unutarnji glas u meni rekao mi je da to mogu, ali ta sigurnost nije došla spontano, dobila sam je radeći na sebi čitajući knjige, pohađajući seminare, i usuđivala se pogledati u oči stvarima koje sam trebala promijeniti. Vjerujući u svemir, bila sam voljna učiniti to iako sam osjećala strah.

Sjećam se prvoga puta kada me je majka došla posjetiti iz rodne Argentine, i upitala, ”Mabel, ne razumijem. Ti ih napuštaš?” Moj odgovor je glasio, ”Mama, znam da to nije ono što smo učili kao ”ispravno”, ali zar ne vidiš da su oni dobro?” Njen odgovor je glasio, ”Da, ali ne razumijem. Zar ne pate?” Bila je također zabrinuta jer me nisu zvali, a ja bi joj rekla, ”Mama, to je dobro. Znači da su u redu.” Uvijek bi me zvali ako nešto ne bi bilo u redu.

Nikada nisam dogovarala određene dane za sastanke i posjetu. Vidjeli su me onda kada su mogli i htjeli. Nisam im htjela stvarati osjećaj krivnje. Uvijek sam ih pitala, ”Je li vam to u redu?” Na taj način su oni učili postavljati pitanja sami sebi i drugima. Također sam im rekla da ih volim bez obzira na sve. Objasnila sam im da moja ljubav ne ovisi o onome što naprave ili ne naprave, ili o njihovom ponašanju. Ne ovisi o tome imaju li, ili nemaju fakultetsku diplomu. Širom su otvorili oči i pogledali me kao da im govorim najčudnije stvari koje su čuli u svom životu.

U to vrijeme nisam mogla ni zamisliti da ću sa svojom djecom imati odnos kakav imam danas. Moj sin Jonathan me zove svaki dan da mi kaže da me voli. Kaže da sam na listi njegovih najboljih prijatelja! Svojim ponašanjem sam im pokazala da nije sebično staviti svoje potrebe na prvo mjesto. Pokazala sam im da mogu biti ono što jesu i biti sretni. Istina je da, ako ne volimo sami sebe, ne možemo voljeti nikoga drugoga. Odbijajući prihvatiti to, varamo i sebe i druge. Osnovno je naučiti voljeti i prihvatiti sebe samoga točno onakvog kakav jesi. Ako nešto ne funkcionira za nas, neće funkcionirati ni za bilo koga drugoga.  Kao majke, često vjerujemo da se moramo odreći onoga što je važno za nas i žrtvovati se za vlastitu djecu. Međutim, najbolji dar koji možemo dati našoj djeci jest da volimo same sebe. S nama kao primjerom, oni mogu naučiti da vole sami sebe. Kada smo na pravom mjestu, dopuštamo i drugima da budu na vlastitom pravom mjestu. Pokušavajući zadobiti ljubav čineći stvari za druge i ponašajući se po njihovim pravilima, sve smo dalje od mogućnosti da doživimo ono što MI želimo.

Znam da je moja odluka pokazala mojoj djeci da je važno raditi ono što funkcionira za nas, zato što na kraju proizađe da smo ipak radili za sve. Kada se usudimo slijediti naše snove i prebroditi strahove, dosegnemo drugu stranu tunela i ugledamo svjetlost. Tada prepoznamo istinu i , ne samo da smo sretni i osjećamo se trijumfalno, već smo sposobni pogledati unatrag i vidjeti da cijelo putovanje i nije bilo tako strašno kao što nam se činilo. Kada se prestanemo povezivati s rezultatima i brinuti zbog određenih situacija, napustimo potrebu za razmišljanjem i prevaziđemo predrasude, postanemo svjesni da zapravo ne znamo ništa i prepustimo se životnom procesu , i tek onda možemo osjetiti protok svemira.

U tom trenutku sve počinje, i stvari nam dolaze najlakšim putem. Često kažem svojoj djeci da je ”njihov posao da budu sretni”. Kada smo sretni, stvari nam dolaze bez ikakvog napora.

Dok nisam započela svoj proces transformacije, živjela sam svoj život pokušavajući biti savršena, savršena majka, savršena supruga, savršena računovotkinja. Olakšanje je bilo saznati da ne moram biti savršena.

Kada sam napustila svoju djecu, bila sam u mogućnosti prihvatiti sebe onakvu kakva zapravo jesam. Shvatila sam da moramo naučiti biti sretni i uživati u svakom trenutku našeg života, ne brinući se što drugi misle o nama. Najvažnije je ono što mislimo sami o sebi. Ljubav prema samome sebi je najsnažnije oruđe naše transformacije. Ljubav počinje u nama samima. Nepotrebno je tražiti je drugdje jer je možemo iskusiti samo ako se nalazi unutar nas samih. Osim ako ne prihvaćamo sami sebe bezuvjetno, ne možemo istinski voljeti. Kažemo da volimo, ali zapravo volimo na posesivan način. Ne dopuštamo drugima da budu ono što jesu. Naša djeca to uče od nas i postaju robovi naših misli, mišljenja i percepcije. Odgojena sam na ovaj način i tako sam postala ovisna o tome da moram znati da li se sviđam ljudima. Sada znam da, da nisam imala dovoljno ljubavi i vjere u samu sebe nikada ne bih mogla napustiti vlastitu obitelj. Stavila bih ideje i odobrenje drugih ljudi na prvo mjesto, i, iako nesretna, ostala u braku i postala ljutita majka koja bi učinila život svoje djece jadnim. Srećom, suočila sam se sa svojim strahovima i odabrala put koji je naučio moju djecu da slijede svoje srce i budu ono što jesu. U mom slučaju bilo je bitno pokazati im kako se osoba može promijeniti bez obzira na dob, spol ili religiju. Sjećam se da je, kada smo započeli snimati TV show koji smo snimali kod kuće, moj sin Lionel pomagao. Često bi došao i rekao mi, ”Mama, jako sam ponosan na tebe.” Što bih drugo mogla poželjeti?

Jedina stvar koju naša djeca moraju znati jest da ih volimo i prihvaćamo onakvima kakvi jesu. Moraju znati da smo zahvalni što su oni dio našega života. Mnogi ljudi tvrde da su naša djeca zapravo naši gurui. Ja vjerujem da smo definitvno bili povezani s njima u našim drugim životima, i samo su tu kako bi nam dali još jednu priliku. Oni nam daju priliku da preuzmemo 100% odgovornosti. Naša su djeca tu da nas nečemu nauče, ne obrnuto. U Ho’oponoponu, koristimo dva važna sredstva za transformaciju. To su ”hvala” i ”volim te”. Kad ponavljamo bilo koju od ovih riječi, mi brišemo, čistimo i otpuštamo sjećanja koja nam ne služe i dzvoljavamo inspiraciji da uđe u naš život sa savršenim idejama i rješenjima naših problema. Najbolje je to što, dok brišemo i čistimo, ono št o se briše iz nas briše se i iz naših obitelji, rodbine i predaka.

Zbog toga se stvari počnu mijenjati i bez našeg prisustva. Definitivno utječemo na odnose i veze na način koji naš intelekt ne može razumjeti. Zapamtite. Naša djeca nas ne slušaju. Oni nas promatraju i uče iz našeg primjera. Bilo mi je drago što su bili u mogućnosti vidjeti razlike između očevog i mog puta, ne zato što je jedan bio ispravan, a drugi ne, već zato što su imali mogućnost vidjeti i odlučiti što je za njih dobro. Moja odluka da napustim svoju djecu pomogla nam je svima da se razvijemo na način na koji nisam mogla ni zamisliti. Sve naše negativne predrasude i razmišljanja o situacijama i događajima imaju veze s vlastitom nesigurnošću. Naši nam strahovi ne dozvoljavaju da spoznamo sami sebe i da razumijemo snagu koju imamu da privučemo ono što je savršeno i ispravno za naš vlastiti život.

Kada vjerujemo i imamo povjerenja svaki trenutak je savršen.

– Prijevod: Magdalena Pulić

* Dopuštenjem autorice preuzeto s http://www.hooponoponoway.net/