“Ne želim ponavljati Hvala ili Volim te cijelo vrijeme!! – moguća je reakcija uma.
“To je užasno dosadno… kao da sam u kazni cijelo vrijeme, ne sviđa mi se to. Zašto čišćenje ne može biti malo maštovitije, bogatije? Tko će cijelo vrijeme vrtjeti jedno te isto? I to još što češće! Pa to je pranje mozga! Kako normalan čovjek uopće može pristati na takvo nešto? Život je bogatstvo različitosti, a ne forsiranje istosti iz trena u tren. Kad uopće stigneš živjeti, ako si cijelo vrijeme fokusiran na ponavljanje jedne te iste izjave? Možda sad i ne vidiš posljedice tog besmislenog čina, ali s vremenom one će se sigurno očitovati i onda više neće biti povratka na staro – bit će kasno. Da je to nešto što je tako dobro svi bi to primjenjivali već odavno. Toliko ljudi je dosad imalo sasvim lijep i pristojan život, a ništa nisu primjenjivali – nikakve tehnike. Tko tebi uopće može garantirati da je ta tehnika uredu? Kažem ti, tu nešto ne štima!!!……” itd.

Programi…

Programi nam pružaju svoju sliku stvarnosti. Usmjeravaju nam pogled u jednom pravcu. Prikazuju nam svijet onako kako ga oni vide… drugačije niti ne mogu.

Kad nisam sigurna je li slika koju slikam dobra – uravnotežena, napravim jedan mali test – uzmem ogledalo i promatram sliku preko ogledala. Iz te pozicije obično jasno vidim ako neki dio slike nije uravnotežen. Zna se desiti da okrenem i sliku naglavačke ili bočno… u svakom slučaju testiram je sa svih strana. To ne pali samo kod apstraktnih slika – učinkovito je i kod realističnih.
Da bih riješila problem potrebno je promjeniti poziciju gledanja. Ne vrijedi to samo za slikarstvo – vrijedi to i u svim ostalim područjima života. Hopsanje omogućuje “promjenu kuta gledanja” i zato je moćan alat u rješavanju problema. Ne treba to shvaćati doslovno – um se odmah uhvati za činjenice pa kreće milijun pitanja tipa zašto, kako i gdje.

Od kad znam za HO često se sjetim nečeg zgodnog što mi se dogodilo prije nekih 20 godina. Upoznala sam jednu mušku osobu za koju na prvi pogled nikad ne bi rekla da je zanima duhovnost (eh te predrasude… sve ih treba čišćenjem smaknuti!). Kratka kožna jakna, uske hlače, visoke tenisice, frizura i stil James Dean. Družili smo se jedno vrijeme… kasnije je svatko otišao svojim putem – tako to obično biva.
“Jel’ ti znaš za malu narančastu knjigu?” – pitao me je jednom.
“Ne, nikad čula. Što je to?” – odgovaram ja znatiželjno.
“Ne znaš? Probaj je nabaviti pa ćeš vidjeti” – sa smiješkom će on.
“A gdje ću je nabaviti? Tko je autor?” – uporno ću ja.
“A ne znam….” – glasio je odgovor.

Nedugo nakon toga ulazim u jednu fotokopirnicu i vlasnik me pita želim li pogledati katalog knjiga koje nudi (knjige su fotokopirane). “Želim, naravno” – odgovaram više iz pristojnosti nego znatiželje. Gledam katalog i pronalazim na listi “malu narančastu knjigu”. Pitam vlasnika imaju li je, on klima potvrdno glavom i ja je uzimam bez razmišljanja.
Odlazim doma s minijaturnom knjižicom znatiželjna što je u njoj. Otvaram je i čitam. Autor piše da svi, baš svi problemi postoje zbog nedostatka ljubavi u manjoj ili većoj količini. Ako želite nešto popraviti u životu, jedini način je da “nadoknadite” potrebnu Ljubav… Nema veze kakav je problem – riješenje je uvijek isto – Ljubav.
Čitam ja tu knjižicu i sjećam se kako mi se onda činilo da mi je sve što u njoj piše već otprije poznato i znano – nema tu ništa novo, pa ipak ovaj put kao da to nije samo rečeno tek tako, već da se radi o temeljnoj mudrosti koju ne bi trebalo zanemariti.

Na isti način sam doživjela i HO. 
HO nije sam po sebi smisao. Život ne prestaje hopsanjem. Hopsanje je “specijalna” oprema koju imate sa sobom… ne da bi vam bila teret nego da bi vam putovanje bilo što ugodnije, “uspješnije” i ljepše.  

– Dani Ella 

Nedavno je otišao čovjek koji je skoro cijeli svoj život bio paraliziran od vrata prema dolje.
Vijest da je otišao nakon sedamdeset i nešto godina vrlo “ograničavajućeg” života na mene je djelovala oslobađajuće. Pomislila sam: napokon je slobodan!

Nisam ga dobro poznavala, ali sasvim dovoljno da mogu ovdje napisati par rečenica.
Bio je jedan od onih ljudi koji oko sebe šire mir i blagost. Radovao se životu, a i život njemu… tako da je bez obzira na tešku dijagnozu živio puno duže nego ostali ljudi s tom bolešću.
Cijeli život se bavio glazbom, čitao je i družio se s ljudima. Sjećam se, u nekoliko navrata smo razgovarali o odgoju djece. Netko bi mogao pomisliti da osoba s takvim problemima u životu baš i ne zna previše o odgoju djece, međutim njegova razmišljanja o djeci su bila kao u najnježnijeg roditelja.

Jednom prilikom je priupitan kako se nosi s problemom koji je u njegovom slučaju nepremostiv.
Odgovorio je nešto vrlo zanimljivo: “Primjetio sam u jednom trenutku da nisam samo ja taj koji ima problema – imaju ih i drugi. Ali, isto tako neki koji imaju puno manji problem negoli je moj, doživljavaju ga na puno teži način. Znači, nije vrsta problema problem. Bitno je kako se mi odnosimo prema njima.”

Otišao je vrlo mudar čovjek… dalje. Vinuo se u visine… nije ni bilo druge opcije za njega.
Mi smo još tu. Usidreni, sa svojim raznoraznim teretima, “programima”. Svatko od nas vrti neku svoju kombinaciju (da ne kažem koktel) problema (programa).
Hajdemo ih sve otpustiti – jer, letjeti je moguće odmah – na krilima Ljubavi i Zahvalnosti.

– Dani Ella  

Ako se naučimo preuzeti odgovornost, onda nema bivše/g… ne može je/ga biti. Znat ćemo da je sve posljedica naših postupaka, riječi, emocija, djela…

Promatrati putovanje kroz život od stanice do stanice osobnih drama je poražavajuće za nas.

Zamislite da slikar promatra djelo kroz prethodni potez kistom… on hrabro napušta taj potez i bavi se novim – mora to učiniti kako bi dovršio sliku! Život je ništa drugo do li pogled na sliku iz razmaka preuzete 100%tne odgovornosti – samo na takav način slikarevo (naše) putovanje nije tek zbir emotivnih udaraca na osobnu povijest, na sjećanja. Bivši/a je sjećanje, nedovršen potez kistom, nepreuzeta odgovornost… tek žica što vibrira u zvuku osjećaja krivnje…

Ho’oponopono nas uči da je jedino što je bivše su podaci. Ako drhtimo na spomen bivše/g – “Volim te, Hvala ti” je način. Nemamo vremena – potražimo hrabrost da otpustimo sve što nas pritišće, baca u sjećanja, melankoliju, budi reference na stanice iz prošlosti.

Volim te…

– Neno Lubich 

Da bismo se mogli pokrenuti sa snene točke života, potreban je inicijator, maleni “push” da nas pogura ka nepoznatom .
Jedan odličan takav mehanizam je Pitanje!
Kakvo Pitanje, pitate?

Pa Pitanje koje je samo po sebi prepreka za buđenje iz učmalosti. Pitanje što toliko zaokupira pažnju da ništa drugo nema šanse da se upliće. Pitanje, poput zida što se sad odjednom nadvilo nad nas i ne da nam mira dok ga ne razotkrijemo. Ono koje ne predstavlja nedostatak odgovora, nego je njegova zagonetnost zapravo odgovor. Takvo Pitanje!

Pitanje je pokretačka sila. Jednom kada ga budemo razumjeli, imati ćemo žudnju za odgovorom. Jer, žudnja je strast, a strast predanost. Dakle, treba se uputiti u potragu za pravim Pitanjem.

Uvijek postoji jedno takvo!

Kako ćemo ga pronaći, pravo Pitanje?
Pa, gdje god da smo sada – mi smo zaglavljeni i jedino Pitanje koje je važno je ono koje će nam dati priliku da se odlijepimo, pomaknemo korak naprijed.

Dakle, moramo odustati od svih koncepata, prošlosti, budućnosti, ideja o čovječanstvu, svijetu, religiji ili Bogu, svih društvenih struktura, zurenja u ravnotežu morala.

Pronađimo jedno Pitanje – jedino Pitanje koje um ne želi pitati! Stavimo cijelu našu pažnju na njega!

Koje je vaše Pitanje? Što vas pokreće? Zatvorite oči, dišite, utišajte um i čekajte.
Krenite od odgovora, pa prema pitanju i naći ćete neku iskru u sredini. Jer iskra je ono što je potrebno.
Gorivo već jaaaaako dugo nestrpljivo čeka žarnicu da eksplodira u samospoznaji Čiste Bezuvjetne Ljubavi.

Izvalite to Pitanje iz Tišine, neka se zatrese prostor u vama.
Predajte svoje živote Njemu i uživajte!

– Neno Lubich

Malo o očekivanjima koja su uvijek na neki način prisutna, pa makar to bilo i očekivanje da očekivanja nemamo.

“Kako jest, a ne kako biste željeli da bude.”

Otpustiti očekivanja značilo bi prepustiti se nepoznatom.
To bi značilo ne birati, živjeti u neizvjesnosti, kretati se u nepoznatom, hodati po rubu – jednostavno dopustiti da stvari budu kakve jesu i onda svjedočiti tomu.
To bi značilo živjeti u povjerenju.

“Neznanje o tome kamo idete pruža još jednu dobrobit: pred vama je beskrajno mnogo mogućih odredišta.”

Jesmo li došli na ovaj svijet samo zato da bi “postojali”?

Postoji jedna vrsta očekivanja u HO, možda najvažnija i najznačajnija od svih mogućih očekivanja a to ustvari i nije očekivanje nego jedna vrsta “obećanja”: da će sve biti najbolje moguće!
Kad hopsam napuštam sva očekivanja osim tog jednog – najvažnijeg. U njemu su sadržana sva moja “mala” očekivanja, u njemu je obuhvaćeno apsolutno SVE. U njemu je uključeno moje apsolutno povjerenje da se sve odigrava na najbolji mogući način.

Mogli bismo reći da kad hopsamo da postajemo na neki način anonimni.
Kad nas ne veže indentitet javlja se jedna vrsta slobode. U toj slobodi od “ja” ne očekuje se baš ništa – nije potrebno zauzeti bilo koju pozu ili ulogu. U toj slobodi od “svega” ostaje upravo ono što jest.

Hopsanje nije ograničenje – nego Sloboda. Sloboda od svih mogućih ograničenja.
Hopsanje ne znači biti bez očekivanja – znači Znati da se Sve odigrava na najbolji mogući način.
Hopsanjem ograničenje i očekivanje mijenjamo za Slobodu i Znanje.
Kad to spojimo s Ljubavlju i Zahvalnošću (s Volim te i Hvala ti) naše postojanje prestaje biti ograničeno – “obilježeni” smo pojmovima koji se mjere Beskonačnošću.

– Dani Ella

Priznaću odmah!  Već dugo putujem na ovaj način. Predivna su mi ta putovanja na kojima slijedim svoj put. Brojim udahe i izdahe, ponavljam Hvala Ti, Volim Te, ili samo prebirem po mislima. Spuštenih vjeđa u plavičastom mraku puštam čulima da prorade – osjećam svaki drhtaj, miris, svu ljepotu onoga što me čeka kad izađem na „stanici“.
Ili, sve to u čemu uživam možda i nema veze sa onim kamo idem, već sa trenutkom u kome sam se uljuljkala u osjećaj putovanja…a onda stanem i razmislim; tko sam? Lijepo je biti ja! 

Oduvijek su me učili, a ja kao poslušna dušica tome i težila, da tragam i stvaram konstante u životu. Ali uporedo s tim mi se događalo da se upravo o te konstante saplićem. A ne radi se o tome da ih nisam znala stvarati, već samo o tome da su bile nepotrebne. (Programi, programi!)
Ovo sada je ipak, neko drugo vrijeme. Slažete se sa mnom?! 

Slogan života (zahvaljući Ho’oponoponu) koji danas šapućem razumu je “on the road” i to je taj postulat koji ne ostavlja prostora da se žalim, a opet, pruža mogućnost da se radujem, daje slobodu da rastem i priliku da se smijem.

Na putu očekuj neočekivano, šapućem sebi .

– Gordana Balić