“Ne želim ponavljati Hvala ili Volim te cijelo vrijeme!! – moguća je reakcija uma.
“To je užasno dosadno… kao da sam u kazni cijelo vrijeme, ne sviđa mi se to. Zašto čišćenje ne može biti malo maštovitije, bogatije? Tko će cijelo vrijeme vrtjeti jedno te isto? I to još što češće! Pa to je pranje mozga! Kako normalan čovjek uopće može pristati na takvo nešto? Život je bogatstvo različitosti, a ne forsiranje istosti iz trena u tren. Kad uopće stigneš živjeti, ako si cijelo vrijeme fokusiran na ponavljanje jedne te iste izjave? Možda sad i ne vidiš posljedice tog besmislenog čina, ali s vremenom one će se sigurno očitovati i onda više neće biti povratka na staro – bit će kasno. Da je to nešto što je tako dobro svi bi to primjenjivali već odavno. Toliko ljudi je dosad imalo sasvim lijep i pristojan život, a ništa nisu primjenjivali – nikakve tehnike. Tko tebi uopće može garantirati da je ta tehnika uredu? Kažem ti, tu nešto ne štima!!!……” itd.

Programi…

Programi nam pružaju svoju sliku stvarnosti. Usmjeravaju nam pogled u jednom pravcu. Prikazuju nam svijet onako kako ga oni vide… drugačije niti ne mogu.

Kad nisam sigurna je li slika koju slikam dobra – uravnotežena, napravim jedan mali test – uzmem ogledalo i promatram sliku preko ogledala. Iz te pozicije obično jasno vidim ako neki dio slike nije uravnotežen. Zna se desiti da okrenem i sliku naglavačke ili bočno… u svakom slučaju testiram je sa svih strana. To ne pali samo kod apstraktnih slika – učinkovito je i kod realističnih.
Da bih riješila problem potrebno je promjeniti poziciju gledanja. Ne vrijedi to samo za slikarstvo – vrijedi to i u svim ostalim područjima života. Hopsanje omogućuje “promjenu kuta gledanja” i zato je moćan alat u rješavanju problema. Ne treba to shvaćati doslovno – um se odmah uhvati za činjenice pa kreće milijun pitanja tipa zašto, kako i gdje.

Od kad znam za HO često se sjetim nečeg zgodnog što mi se dogodilo prije nekih 20 godina. Upoznala sam jednu mušku osobu za koju na prvi pogled nikad ne bi rekla da je zanima duhovnost (eh te predrasude… sve ih treba čišćenjem smaknuti!). Kratka kožna jakna, uske hlače, visoke tenisice, frizura i stil James Dean. Družili smo se jedno vrijeme… kasnije je svatko otišao svojim putem – tako to obično biva.
“Jel’ ti znaš za malu narančastu knjigu?” – pitao me je jednom.
“Ne, nikad čula. Što je to?” – odgovaram ja znatiželjno.
“Ne znaš? Probaj je nabaviti pa ćeš vidjeti” – sa smiješkom će on.
“A gdje ću je nabaviti? Tko je autor?” – uporno ću ja.
“A ne znam….” – glasio je odgovor.

Nedugo nakon toga ulazim u jednu fotokopirnicu i vlasnik me pita želim li pogledati katalog knjiga koje nudi (knjige su fotokopirane). “Želim, naravno” – odgovaram više iz pristojnosti nego znatiželje. Gledam katalog i pronalazim na listi “malu narančastu knjigu”. Pitam vlasnika imaju li je, on klima potvrdno glavom i ja je uzimam bez razmišljanja.
Odlazim doma s minijaturnom knjižicom znatiželjna što je u njoj. Otvaram je i čitam. Autor piše da svi, baš svi problemi postoje zbog nedostatka ljubavi u manjoj ili većoj količini. Ako želite nešto popraviti u životu, jedini način je da “nadoknadite” potrebnu Ljubav… Nema veze kakav je problem – riješenje je uvijek isto – Ljubav.
Čitam ja tu knjižicu i sjećam se kako mi se onda činilo da mi je sve što u njoj piše već otprije poznato i znano – nema tu ništa novo, pa ipak ovaj put kao da to nije samo rečeno tek tako, već da se radi o temeljnoj mudrosti koju ne bi trebalo zanemariti.

Na isti način sam doživjela i HO. 
HO nije sam po sebi smisao. Život ne prestaje hopsanjem. Hopsanje je “specijalna” oprema koju imate sa sobom… ne da bi vam bila teret nego da bi vam putovanje bilo što ugodnije, “uspješnije” i ljepše.  

– Dani Ella