Ho’oponopono je jako jednostavna praksa, ali opet vrlo duboka. No, ona postaje duboka tek sa predanim prakticiranjem i iskustvom voljenja sebe, nikako kada je se umom pokušava shvatiti.
“Volim te” razoružava um, ali da bi ovaj barem okrenuo svoje pucaljke prema tlu, potrebno je otpustiti njegov stisak da kontrolira i pokušava shvatiti. Kako otpustiti stisak, pitaš? Pa opet – hopsanjem . Vidiš, to je petlja, vječna petlja koja nema smisla, jer nije u sferi smisla i takozvanog “reda” kojeg um sebi zamišlja.
“Volim te” je zapravo kaos, nered, metež i ima zadatak razbucati sve što mislimo da je stvarnost. Stoga se poneki ljudi žale da im je u početku gore, da se sve raspada i slično.
Ljubav to je premetačina duše, svijet naopako. Kada volimo, spremni smo na sve! Ali kada volimo bezuvjetno i beskrajno onda je sve spremno na nas!
– Neno Lubich
