Bog i mi

sSve je svjetlo i vibracija. Stvarnost čine isprepletene niti titraja i luči prožete kroz svijest. Univerzum je tako manifestacija Božanske svijesti – Njegovo svjetlo u vibraciji namjere da Bude. Zamislite da u mračnoj sobi odjednom upalite svijeću! Sve što vidite izvire iz njenog sjaja. Ona kreira stvarnost svojom projekcijom, namjerom da postoji. Svi obrisi, konture i pojave u prostoriji prožeti su njenim sjajem. Možemo reći da je sada taj prostor projekcija svijeće, njen sastavni dio, jer bez nje prostora nema!

Jednako tako i mi smo sastavljeni od svjetla i vibracije, od kojih je svjetlo Božanska komponenta, a vibracija je razina otpora koju pružamo prema Izvoru. Zapravo, titramo u skladu sa našom voljom da se predamo Izvornoj svjetlosti u nama! Baš kao i predmeti u prostoriji: premda u sebi sada imaju Izvorno svjetlo od svijeće, njihova vidljivost će biti onoliko jasna koliko joj oni to dopuste svojim titrajima – volji da Ga propuste kroz sebe. To je princip slobodne volje.
Ako dopustimo svjetlu u nama da nas ocrtava u moru svijesti, onda je to put Ljubavi. Evolucija svijesti znači učiti se promatrati svijet njegovim svjetlom što ga manifestira iznutra, radije nego da ga promatramo kao refleksija svijeće. Jer ono što promatramo kroz njegov unutrašnji plamen je odjek našeg svjetla i vibracije – mi smo tada svijeće! Ako insistiramo na vanjskom sjaju, ostati ćemo na margini sjena iz mitoloških svijeća koje nam opisuju programi i podaci.

Zamislimo da je Bog ogromna elektrana na Ljubavni pogon, nepojmljive snage! On neprestano stvara beskrajnu količinu struje i manifestira stvarnost putem nje. To znači da smo mi sačinjeni od struje koja je Bog. Nemoguće je biti izvan te energije! Ali je moguće pružati otpor i tako blokirati nivo njenog strujanja u nama. No kako ona mora teći, pronalaziti će sama svoje kanale i time izazvati poremećaje u tijelu. Iscjeljenje se odvija prilagodbom elektrona u Izvorni Ljubavni niz – smanjenjem otpora postojanju.

Ljubav jest “traganje” za Izvorom svjetla, prvo u nama, a zatim kroz nas u svemu što nas okružuje. To je kao kada trebate sa crijevom pretočiti vodu iz plastične kante. Da biste u tome uspjeli, prvo je treba malo “potaknuti”, usisati onaj prvi mlaz i potom pustiti da se tlakovi izjednačavaju. Tada ste pronašli! Sada je to Bezuvjetna Ljubav – svjesnost o Sebi potiče svjesnost o drugima. Moje svjetlo jest i tvoje svjetlo.

“Volim te” je smanjenje otpora tom procesu. Kada to kažemo, mi mijenjamo konfiguraciju našeg unutrašnjeg prostora što se ocrtava Božanskim svjetlom u nama. Zapravo, dopuštamo Mu da prodire u sve atome i otkrije nam vlastitu Božansku prirodu koju zatim osjećamo u svemu ostalom.

Ljubavi je nemoguće umaći! Ona je od Početka i putuje u beskraj, prema Početku. Putuje i kroz nas, jer nema kuda drugdje. Trebamo je samo pustiti da slobodno struji, a to je “Volim te”.

– Neno Lubich

pratıte nas

Još malo o Ljubavi prema sebi

let loveSjećam se, kada sam bio dijete, vozio sam se u autu s nekim, mislim da je bio netko od rodbine. Lik je bio vrlo agresivan za volanom, vozio je baš divljački! Njegova žena, suvozačica, počela je vikati na njega da je li poludio!? Ovaj je rekao da kako može tako nešto reći? On voli sebe i sigurno da je oprezan, zna on što radi, pa neće valjda dozvoliti da on, kojeg on voli, strada! 😀

Zaista, svi mi volimo sebe! Ali što to volimo i tko voli? To su pitanja koja otkrivaju pozadinu te ljubavi. Ono što se uobičajeno smatra za nekoga tko kaže da voli sebe je ustvari devastacija svijesti o Ljubavi i optužuje da je to egoizam, taština i sebičnost. Ipak, vozač iz početka teksta voli interpretaciju sebe, onog čega se boji da bi mogao izgubiti. Temelj te ljubavi je, dakle strah! On, i ako doživi nesreću, te preživi, smatrati će da je to zato što se nije izgubio, nije nestalo to što on voli. Slično je sa svima koji devastiraju svoje tijelo alkoholom, drogama i koječemu drugom. Nisu nestali, pa je OK! Ta ljubav je poražavajuća za čovjeka jer je u principu, robija predstave o sebi, zatočeništvo. U toj lutkarskoj sceni dopuštamo sebi ići u ekstreme jer imamo osjećaj besmrtnosti. “Neće mi ništa biti ako pretječem i upadnem u škare između autobusa i kamiona sa prikolicom :D. Jer ja postojim, znam sebe i volim to što znam. Postojim u kontroliranim uvjetima; ja sam lutkar – vučem sve konce lutke koja je sebe i nema nikakvog problema” 😀

Ipak, crne kronike i groblja prepuna su zaljubljenih lutkara.

Ali što se to voli zaista?

Voli se sve ono što vidim, a ne znam, tek nagovještaj neki iz davnina što sjećanjem stidljivo teren za oluju priprema. To je kontinuitet pristajanja prema luci u kojoj je svjesnost o Sebi odavna već usidrena. Zapravo, Samo-Ljublje je putovanje prema središtu svijeta, pažnja što zuri u sjaj poput noćnog leptira i požudno srlja u taj plamen s punim povjerenjem. Biti u Ljubavi sa sobom slično je mornaru u simbiozi sa brodom što gustom maglom je obavijen, ništa se ne vidi, niti nazire, tek slutnja neka čudna da je luka već tu, oduvijek je bila! Taj nevidljivi osjećaj, nijemo znanje Ljubavna je potvrda, pečat kraljevstva osobnog. Njime osiguravam prolaze u lijepe vrtove Sebstva, pouzdanost u procese stapanja u Jedinstvo u kojem sebe nema.

Voljeti sebe znači tragati za izvorom te Ljubavi koja voli. To je sasvim krhak svijet, a opet, što si bliže spoznaji da si ti taj Izvor, veća je njegova snaga. To je biti vozačem i znati da si učinio sve što možeš da bi bio Jedno s tim autom, cestom i svemu što te okružuje.

Ljubav prema sebi nas uči Tišini, onoj tmini što bacismo se u nju sklopljenih očiju, bez glasa, tek sa uzdahom pustismo i zadnji stisak što ga ruke držaše iz zebnje da ćemo možda propasti. Tada odustajem od svih garancija da me neće nestati! Jer kada nestanem, onda zaista Jesam.

– Neno Lubich

//