Evo mene opet, jedan predugačak post nije bio dovoljan pa vam slijedi drugi!! Hi,hii..! Pišem opet jer mi se u inbox javila jedna gospođa koja kako piše ima neku tešku situaciju al nikako da ustraje u HO pa moli za savjet! Ja ne pričam o HO niti ga dijelim ili savjetujem drugima jer vjerujem isključivo da su ljudi koji se pojavljuju u mom životu i njihovi problemi i teške situacije samo moji programi te umjesto da ih upoznajem sa HO ja jednostavno primjenjujem formulu: „ Oprosti mi zbog svega što postoji u meni a što je izazvalo ovu i ovu situaciju..molim te otpusti..hvala,hvala,hvala..!“ i idem dalje!

Svoja iskustva u grupi dijelim jedino iz razloga što su meni, posebno na početku vaša iskustva, strašno pomogla, svakome je potrebno bar malo motivacije a uz ovakve životne HO priče lakše je prebroditi neku krizu. Prvo da nabacim koju etiketu na sebe. Ja sam jedna „obična, najobičnija mama“ koja šeće s bebom u kolicima i drugom malo većom za ruku, užurbano obavlja šoping, mijenja pelene, kuha, pere, pegla, peče kolače, vodi ljubav sa suprugom, priča svakodnevno sa sestrom i mamom, pije kavu i pivu s prijateljima, pravnica, sudska savjetnica, koja zarađuje za život kažnjavajući vas ako prođete kroz crveno, niste vezali pojas il ste pričali na mob (kako kaže moja Bella jaki, jaki kad neće nešto jesti), kojoj je omiljena boja ma zamislite smeđa!!! )). Dakle nisam netko tko meditira pod drvetom cijeli dan, ja sam vi, a vi ste, ma zamislite, savršeni, vi ste ljubav i ništa drugo, vi jeste i to je dovoljno, sve ostalo, dobro i loše u vašem životu su PROGRAMI!!!! Kužite, to je mudrost koja je meni promjenila život, dala smisao svemu što sam da sada proživjela, radila i željela. To i 100 postotna odgovornost. Samo ta spoznaja, i da nisam krenula sa hopsanjem, bila je dovolja da mi pruži utjehu i da intelektu obajšnjenje i smisao.

Sve što sam u ovih 36 godina radila, ma sa kakvom dobrom namjerom da sam to radila, sve odluke, uvijek su vodile k nečemu krivom i ne meni prirodnom. Znate, ako sam tolike godine i toliki trud uložila da bi završila fakultet i to željela, onda mora u tome biti neke svrhe, moram u pravu ostvariti neki smisao. To me strašno mučilo, kako nači smisao u tome što tri dana prije Božića ideš nekome u kuću pljeniti TV, o Bože dragi!!(bila sam prije i odvjetnik) I bum, HO, nema smisla niti ćeš ga Ina nikada naći, to je tvoj program i odmah mi je bilo lakše! Ne moram tražiti više smisla u svom zanimanju jer ga nema. I skinula tako sa sebe jadan ogroman teret, samo tako, čistom spoznajom da je to program koji vučem od tko zna kud i koga i da moram čistiti, čistiti i nadam se jednog dana i otpustiti, a kad to učinim, vjerujete mi mislim da ću moći micati planine! Sa samim hopsanjem sa krenula odmah, onako kako Karmen kaže štreberski i nije mi to bilo ni malo teško, jer su me valjda sve ove godine štrebanja na pravu pripremile za hopsanje!!

Jednog dana nakon što me šef sa svojim iživljavanjem doveo gotovo do živčanog sloma i nakon nekoliko minuta, pazite plakanja na poslu, umjesto da počnem u glavi u krug vrtjeti: „Kako, zašto, što sam krivu učinila, pa što da napravim…“ počela sam misli odvlačiti sa hvala,hvala,hvala i evo do danas, godinu dana poslije, nisam stala niti ću ikad stati! Štreberskim hopsanjem skretala sam misli, al sam eto pravnički, morala i intelekt malo nahraniti! Malo!! Dakle pročitala Mabelinu knjigu nekoliko puta, Nulte granice, s interneta pročitala valjda svaki članak koji o HO postoji i pogledala svaki filmić na youtube, al s internetom molim oprez, iako je čudo i nudi zbilja hrpu toga, kad nešto gledate i čitate čistite cijelo vrijeme jer ima puno podataka i informacija koje nisu točne, pa da se zaštitite i da vam dođe ono što je za vas najbolje! Naišla na hrpu „alata“ al poučena porukama koje Karmen stalno ponavlja u emisijama, nisam ih koristila jer sam smatrala da mi nisu dani na pravilan način niti od pravilne osobe! Koristila isključivo dopuštene alate, dakle plavu solarnu vodu, o kojoj se isto već sve zna a ako netko nezna neka pogleda emisiju od Karmen i vjerujem da će bar jedna osoba postaviti to pitanje!! hi,hi,hi..! Stavljam i mijenjam čaše sa vodim i naravno neprestano govorim hvala, hvala, hvala, u sebi, a kad mogu i svjesno na glas. Znate kako Karmen kaže kada hopsati, pa sada, sada, sada, u ovom trenutku, kad misli pobjegnu vi se odmah vratite sa hvala,hvala,hvala! (Jadna Karmen toliko sam ju puta spomenula, sigurna sam da žena sada štuca a ni ne zna zašto!) I ajmo još malo o Karmen, pratim emisije koliko mogu uz ovo dvoje djece, al se potrudim sve snimke odgledati nekad kasnije u miru! Hvala Nori na tome! S stranice HO tehnike pročitala svaki članak i svako iskustvo ne jedanput nego tri puta, na tome i više nego zahvalana, ako i želiš posustati, ta iskustva te vrate na put. Hvala svima koji predivno pišu. I naravno pratim i uživam u svim vašim postovima koje objavljujete, i Mabelinim motivirajućim izjavama koje Marino Matevski stavlja u grupu! Uz vas iako je sve u meni, nisam sama!

I to je to, najlakša tehnika ikad, to je životni put, nema tu povratka, nema tu odustajanja, vjerujete. Znam da se se mnogi susreću sa toliko teških životnih situacija u kojima im nije lako tolikoj tuzi i nepravdi, bolesti, govoriti hvala, hvala, hvala, al kad bih vam bar nekako mogla objasniti da ovo zbilja djeluje i da će biti bolje, al traje, pa meni je trebala godina dana da dođem ovdje gdje sam sada. Kako ćete vi ustrajati ne znam, pronađite put ili nemojte, možda HO i nije za vas, možda će vam doći nekada kasnije opet u životu pa ćete probati tada! I draga moja, zbog koje pišem ovaj post, moram vas razočarati al nemam savjet za vas, imam samo ovo svoje iskustvo, sve je već rečeno, sve je već napisano i sve se već zna, treba samo vjere i upornosti! Kako kaže Mabel: „Trust the process and let go!“.

Dršte se hopsanja ko pijan plota, doslovno, il vama možda bolje paše da se pustite i skočite! Ja sam se do sad držala i još se držim, al sam stigla do kraja a za sve ostalo što mi treba biti, došlo je vrijeme da izađem iz te zone komfora i da skočim! A možda ponekad treba malo i stvari pogledati iz drugog ugla. Sad već svi znate da je moj problem moj posao! I tako sine meni neki dan, joj Ina, zbilja se nadam da Bog ima smisao za humor i da se sad tebi smije iz svega glasa i govori, ludo jedna pa što ti hoćeš, dao sam ti ono što želiš, stani malo, udahni pogledaj oko sebe i što vidiš,doma si na porodiljnom sa svojim bebama, u starom namještaju i bojama do lakta, pa ti SAD živiš ono što želiš za godinu dana, ludo jedna!!!:))

I na ljubav gledam drugačije, uvijek sam mislila da je to snažna, fatalna sila koja ruši sve pred sobom i ne poznaje kompromis, ono kao u filmu bacanje pod vlak, ruku u vatru. I možda za nekoga i jest al za mene ne. Bog mi je čak i ljubav dao po mom guštu. Mislim si prije koji mjesec kako je lijepo bilo biti zaljubljen, koji je to bio divan osjećaj kad bi se bar malo mogla sada tako osijećati, kad bi na par trenutaka mogla biti zaljubljena u svog supruga i željeti ga onako kako je to nekad bilo, mislim naravno da je bolja sad ova ljubav koja nas dijeli al kad bi ga bar na trenutak il dva mogla poljubiti baš onako zaljubljeno. I što se desi, znate ono Bog će ti dati ono što je za tebe savršeno, dat će ti više nego što i sam možeš poželjeti. I tako je meni vratio zaljubljenost, to je sad moja ljubav, al ne samo u supruga kako sam to priželjkivala nego u cijeli život u sve i to ne samo na trenutak il dva!

Da se razumijemo i dalje ja znam biti ljuta i tužna, i dalje 100 puta na dan oštrijim tonom govorim kćeri budi tiho braco spava, al zaljubljeno! I eto me danas zaljubljena žena od 37 godina i dvoje djece. Neki dan, umjesto da skidam trudničke kile ja se zaljubim u kremšnitu!! ))) I zato zaplešite, zavrtite se malo i pjevajte tom malom čudu u sebi:
„Sustajem, odustajem, pritiska me kao pegla, javi se, pojavi se, dodaj svetu malo vergla. Nekad si me čudila danas bi mi tako legla, dodaj malo ludila, dodaj svetu malo vergla. I daj okreni taj ringišpil u mojoj glavi to ne zna nitko samo ti, bez tebe drveni konjići tužno stoje, dođi iz plave boce se pojavi bar jednu želju ispuni i dodaj svetu malo boje, čudo moje!“
Volim vas! Lijep pozdrav, Ina!

Ina Štukar Marković

Dragi moji prošla je godina dana od kada hopsam i što reći, kad bih se bar znala divno izraziti kao Neno Lubich il Dani Ella, ovo bi bio predivan post! HO me spasio, doslovno vratio u život, zaista tek sad vidim da sve do nedavno i nisam bila živa.

Negdje sam pročitala kako u prosjeku čovjek umre u 25 god. a bude pokopan u 75 god., ovo između je samo preživljavanje, i to se i meni događalo. I da pitate nekog tko me pozna neće vam reći da sam se nešto posebno promijenila, jer ja sam uvijek bila i ostala osoba koja je nosila osmijeh na licu, i riječ punu ljubaznosti i šale. Ni život mi se nije promijenio niti obasipao posebnim čudima o kojima ljudi ovdje pišu, bar ne ovim oku vidljivim, imala sam krasnu, sređenu obitelj i osim što se povećala za jednog člana i dalje je ostala takva.

Al znate ono imaš sve al kao da nemaš ništa, sretan si a nisi, trebao bi biti sretan a nisi, a i oni kao sretni trenuci isprepleteni strahom i neopisivom tjeskobom koja je ležala ispod svega kao neki temelj na kojem je izgrađen moj cijeli život. I već sam se lagano počela miriti sa tim da to tako jednostavno mora biti i da ću tako do kraja života, pa ljudi tako žive, imam svoje roditelje kao najbolji primjer.

Ništa nije pomagalo nikakve tehnike, samo sam skakala iz jedne u drugu, nije bilo rezultata, odustajla brzo, i zadnje od čega sam odustala bile su afirmacije, o Bože dragi kao mi to tek nije išlo!! I tako ja u potrazi za nekim afirmacijama naletim na HO, na prvu ono, kakvo je pak ovo čudo, dosta čudna cijela priča, ma bježi, kad bi nešto tako jednostavno djelovalo već bi svi znali za to. Al eto nešto je ipak htjelo da krenem dublje u cijelu stvar i kad sam nahranila intelekt potrebnim informacijama cijela stvar je dobila i više nego pravi smisao, i eto me, izdržala ja godinu dana sa HO! Izdržala je kriva riječ jer konačno po prvi put nisam nešto morala „izdržavati“ nego je u moj život stiglo nešto prirodno, nešto što je objasnilo sve do sada i dalo svrhu svemu, došla je ljubav!

E ljubav, da, sreća, zahvalnost, mir, zadovoljstvo, to su riječi na koje sam naravno kao i svi početnici najčešće čitala i slušala od naših dragih starijih članova i tada mi je to sve zvučalo apstraktno, jer ono ok, sve je to ok, al meni treba novi posao jer će me šef na ovom doslovno dovesti do ludila, ali doslovno, treba mi novac treba mi…, pa tek onda ću ja razmišljati o nekom miru i sreći odnosno kad mi dođe sve ovo što želim doći će naravno i taj mir i sreća. I više su me zanimali postovi u kojima ljudi pišu „konkretne“ stvari a ne tu neki mir i sreću. O kako sam bila u krivu. Toliko mi je to sada smiješno, da se ne mogu prestat smijat sama sebi. E i tu bi mi sada dobro došle jedno dvije, tri Nenine rečenice i sve bi vam bilo savršeno jasno, al ih nema, mogu jedino reći, da posao nisam promijenila, da novac nisam dobila, bar ne onoliko koliko sam ja to zamišljala, istina, krenulo je na bolje pa već nakon dugo vremena nisam u minusu na računu, ali to kako ja danas živim nisam mislila da će ikada biti moguće. I zato su mi pojmovi poput mira, zadovoljstva, čiste zahvalnosti življenja u ovom trenutku i sreće bili apstraktni jer ih zapravo nikada nisam ni doživjela, nisam do sada ni znala što je mir, što je život. I dalje me misli pokušavaju odvući, al svako hvala, hvala, hvala prekida to ludilo i vraća me u trenutak. Manje pričam više promatram što je za mene ravno čudu. Ja kontrol frik puštam stvarima da teku, prepuštam se i otpuštam još jedno čudo! Što da kažem, mom suprugu to i nisu neka čuda jer on tako živi ali meni, a joj!! Samu sebe ne prepoznajem. I to su moja čuda, mir, sreća, zahvalnost, zadovoljstvo, zaista iskreno, ona prava. Konačno mogu uživati u svojoj djeci u svom suprugu.

E sad“ konkretne“ stvari, nije da njih baš nije bilo! Prvo dijete rodila s komplikacijam na vakum, strašno težak porod, nakon toga slijedi jedan pobačaj, kiretaža doslovno dan prije rođendana i onda povratak na posao koji mrzim! Nakon HO ostala trudna riješili se svi medicinski problemi vezani na trudnoću, rodila pravu HO bebu bez ikakvih komplikacija. Puno je ljudi, ne mogu, reći otišlo iz mog života, ali su se nekako udaljili, puno se odnosa riješilo. Suprug dobio novi, bolji posao, pazite on, ne ja, prijateljica nakon dugo vremena konačno ostal trudna i hrpa malih svakodnevnih čuda!

Strašno se veselim seminaru, sad sam konačno spremna za njega, i to iz pravih razloga. Ne zanimaju me raznorazni dodatni alati niti su mi isti potrebni, čisto mi dobro ide samo sa hvala, hvala, hvala! Pijem plavu solarnu vodu i mjenjam čaše sa vodom al to više onako bez ikakvog očekivanja, jer sam tako krenula na početku pa to radim i dalje. I da, jedno od velikih čuda je zbližavanje s mojim unutarnjim dijetetom. Nisam ga vidjela niti mi se obraća, ali ga tješim svakodnevno više puta, ne tražim da čisti za mene ali ga molim da otpušta jer to meni dosta teško ide. I očito mi je počeo vjerovati da ga volim, da ga nikada, neću napustiti, da je savršen, da je čista ljubav i da može sve što poželi. Da će nam Bog dati ono što je za nas savršeno onda kad za to bude pravo vrijeme. Predivno iskustvo. Mislim da bez toga ovako daleko ne bi stigla. A seminaru se veselim radi vas, svih koje ću upoznati, radi vaše energije i ljubavi, radi Karmen i Mabel koje su HO zadržale u mom životu. Sad mi je konačno jasan onaj smireni osmijeh koji Karmen ima u svakoj emisiji, imam ga konačni i ja! A kako sam uz HO, trenutno na porodiljnom, uglavnom u dječjem svijetu, završit ću ovaj predugačak post riječima omiljene pjesme, moje dvogodišnje kćerke Belle. „Nek svud ljubav sja, sve ljude neka spaja, za nju živiš ti, za nju živim ja, nek cijeli svijet za ljubav zna!“

Volim vas! Lijep pozdrav, Ina!

• Ina Štukar Marković