Vidim da je dosta aktulano ovih dana o tome šta je tko iskusio hopsanjem i kako je hopsanje za nekog djelovalo.

Evo da i ja malo dam svoj doprinos. Ništa od onoga što sam želio se nije ostvarilo. Hopsam već 4 mjeseca.

To me je i ljutilo – i onak si razmišljam, pa šta onda radim tu ako to ne djeluje. Sjetio sam se da imam izbor – nastaviti čistiti ili nastaviti po starom. Nisam želio ići po starom, a opet, nisam želio iskušavati razočarenje i gledati kako se ne ostvaruje ništa od onoga što želim. E sad, ovo možda zvuči demotivirajuće – ali nije tako 🙂

Bio sam prije nekih mjesec dana u nekom kao bedu – depresija ili šta li je već – i onda sam poslao sve duhovne pravce u tri krasne. Dok sam to radio pričao sam sam sa sobom (odnosno sa Bogom u meni) i rekao sam mu – čuj, meni treba čudo. Daj mi bilo kakav znak, daj mi nešto što će mi vratiti motivaciju, nešto što će me usrećiti. Nisam uopće konkretizirao – pustio sam da se dogodi. I dogodilo se je. Sjećam se da sam tada bio napisao ovdje post kako sam upravo doživio da kada ti se jedna vrata zatvore, da se otvore druga – ja sam bio fasciniran brzinom.

I sinoć čitam knjigu od Mabel i opet odlučim popričati sa Bogom i opet zatražim nešto – rekao sam da me baš briga, ak to nije za mene onda želim vidjeti da nije, a ako je da se više realizira 🙂 i još sam rekao da sam užasno nestrpljiv i da mi trebaju “konkretnije” stvari, a ne neki znakovi koje mogu tumačiti na sto načina. I eto, ujutro dobijem jasan i konkretan znak u obliku u kojem sam želio da bude. 🙂