Neki dan mi je u meditaciji naišla misao: što znači VOLJETI SEBE…
Priča se razvijala na predivan način. Trebala sam je zabilježiti odmah ali nisam.
Tijekom jutra se desilo nešto što je ljubav potisnulo u stranu. Nije ona otišla u stranu, ona je uvijek tu, mi se udaljimo od nje.
I bilo je gotovo, otišla priča.

Priča je samo priča, ali ljubav koju sada osjećam u sebi je više od tisuću priča. Ta priča se neda opisati. To je čista ljubav.

Pa, evo i moje priče:

Bilo je to davno, prije mnogo, mnogo godina (hvala ti, sve je to iza mene) na ovoj našoj divnoj planeti Zemlji 🙂 .

Od malih nogu se nisam prihvaćala. Učili su nas krivnji a ne ljubavi.
I tako sam ja za sve okrivljavala sebe, a ako osjećaaš krivnju, ne možeš osjećati ljubav.
Godine su prolazile neprimjetno, a ja sam osjećala, kako sam došla do zida.
Zid je bio ogroman, a ja nekako mala i uplašena.
Prestala sam se smijati.
Stajala sam ispod njega i htjela ga preskočiti ali nisam imala dovoljno snage da to učinim.

Zadovoljila sam norme iz svjetovnog života, tu sam imala sve, i ljudi bi rekli: pa zašto je nezadovoljna?
Zadovoljstvo ide iznutra, a ne mjeri se vanjskim postignućima. To sam osjećala duboko u sebi, ali tada još nisam mogla osvijestiti.

Konačno sam našla nešto što će mi pomoći da preskočim zid.
Prijatelji su rekli da ću poludjeti, da to nije normalno, itd itd.

Volim ići za onim što me privlači i što osjetim.
Nikad se nisam bojala izazova. Rekla sam, idem pa šta bude.
I bilo je.
Kad sam inicirana u TM, imala sam osjećaj kao da mi je pao kamen sa srca (prvi kamen 🙂 ).
Putujući kući, uočavala sam boje, koje do tada nikad nisam vidjela, u neopisivom sjaju.
Bila sam opčinjena onim što se dešavalo oko mene.

Volim disciplinu, bila mi je kompanjon u mnogim životima.
Sad mi je trebala disciplina da s njom pobjedim svoj um.
Nakon dva mjeseca, tu negdje, misli su mi polako iščezavale i nakon nekog vremena potpuno nestale. Oslobodila sam se polovice straha koji sam skupila u sebi.
U jednom trenutku pomislih da sam drvo. Kako mogu biti bez misli, ja koja sam imala milijardu misli u jednoj desetinki sekunde. Mir je zavladao u meni. Ajme divote.

Nakon nekoliko godina ( još uvijek davno prije vremena u kojem pišem), čula sam riječ GURU.
Kako slijedim znakove na putu shvatih što mi treba.
Trebala mi je ruka koja će me voditi. I vodila me.
Počela sam kopati svoj bunar. Nije bilo lako suočiti se sa svim patnjama, bolima, tugom, nerazumijevanjem, opraštanja i tko zna čega tu sve nije bilo.
Osjećala sam i fizičku bol dok sam sve to otpuštala.
Čistila sam se. Čistila sam sve što mi više nije bilo potrebno.

A moje srce i ljubav u njemu? Ni traga.

Kako sam očistila neke osnovne stvari iz sebe, došao je red i na srce.
Srce sam svih prošlih godina okivala u lance i sad je trebalo te sve lance skinuti.
Jednog dana sam sjela u meditaciju i nakon 2 sata meditiranja, odlučih osloboditi srce lanaca.
Bilo je……. teško. Najprije sam skidala lance koji su bili crni kao katran.
Daval sam ih svom unutarnjem vodiču i on bi ih spaljivao i bacao u zrak. Onako plamteći, padali su natrag kao cvijeće. Nakon crnih lanca, došli su na red zlatni lanci.
Bili crni ili zlatni, lanci su lanci. Kakvi god da su bili sve smo ih bacali u vatru.

Prolazile su godine rada na sebi. Moja se duša oblikovala, um se potpuno smirio. Bila sam više na nebu nego na zemlji. Meditacije su trajale po 3 sata, i to više puta na dan, prolazila sam kroz razne svjetove i svemire. Bilo je predivno, bilo je i bez ičega… čista nula kako kaže dr Len. To ne mogu opisati.

A tu (na Zemlji) odvijale su se stvari kojih ja nisam bila svjesna. Bila sam više u dubokim meditacijama nego u stvarnom svijetu.

I gle, život je odlučio da se malo poigra. Prihvatila sam igru i dogodila se.
Muž mi je doživio nesreću.
Moram priznati da me to prilično streslo. Poduzela sve što sam mogla.
Bila sam relativno mirna i sabrana, dok me nije pozvao, na telefon, njegov prijatelj i počeo cendrati, kako je to moguće itd itd.
Taj čas, kad sam završila razgovor, osjetila sam po prvi put, nakon mnogo vremena, strah u sebi.
Trajao je kratko ali dovoljno da ga osjetim svom silinom.
Nisam se predavala.
Upalila sam štapić i svijeću, sjela se u meditaciju i rekla iz dubine moga srca:

Bože, sve sam učinila što je bilo u mojoj moči, na fizičkom planu.
Sad sve predajem tebi, neka bude kako treba biti.

Poslije meditacije sam legla i tako ležala par sati ali nisam spavala. Bila sam u čistoj svijesti.
Idućeg dana kad sam se „probudila“ i hodala do bolnice imala sam osjećaj ogromne snage u sebi. Shakti, to je ono o čemu sam čitala, a tada sam ju i osjećala.
To je osjećaj snage s kojom možete pomicati, planine, planete, svjetove. Nešto nevjerojatno.
Nikad prije i nikad poslije, nisam osjetila takvu snagu.

Sve se dobro završilo.

Nakon nekog vremena sam pročitala u knjizi Lazareva zašto se to desilo. Bila sam više u šoku, nego kad se „igra „ desila.

I opet nova Božanska igra.
Odlučila sam se spustiti 🙂

Našao me posao, baš tako.
Nisam ga tražila, on je našao mene.
Povratak u struku, nakon 10 godina izbivanja.

E taj početak je bio zabavan.
Prelazak sa“ neba na zemlju“ nije bio nimalo lak.
Polako sam hvalata balans. Postajala je sve veća ravnoteža.
I gore i dole, u isto vrijeme.

Ja sam bivala sve svjesnija onoga što je bilo u meni, a što mi je donijela meditacija i kopanje mog bunara.

I tada se opet dogodila Božanska igra.

Stigao je mail od frenda o nekoj tehnici Ho oponopono. Prvi put sam ga obrisala. Drugi put sam dobila mail s istom tematikom. Ma što mi šalje te gluposti, ja radim tako teško na sebi godinama i sad je netko izmislio nešto tako lako. Ma bez veze.
Priznajem, šta mogu, tako sam razmišljala.
I onda u nekoj igri riječi, divna frendica s FB me prene sa knjigom NULTE GRANICE i s Ho oponoponom. A ja ko kokoš, blenula (u sebi naravno) i počela vrtjeti po mozgu. Što je to?
Pa to sam već vidjela, prije par godina….
Iskopam ja to, nađem i knjigu i hm… što je sad ovo.
Tako lako.
Počela sam ponavljati sve 4 rečenice, ali uvijek bi zaboravila jednu. Koja je to, koja je to rečenica, pitala sam se bezbroj puta?
Svaki put sam zaboravila: VOLIM TE.
Kad sam to shvatila počela sam osjećati veću ljubav u sebi nego svih godina prije.
Ponavljala sam: HVALA TI, VOLIM TE.
Nisam odmah shvatila kome ili čemu se to govori, ali se ubrzo dogodio neki klik i ja sam shvatila.

Prijvila sam se na seminar.
Toliko ljubavi i sreće nisam osjetila ni na jedom seminaru do tada, a na mnogima sam bila.

Došla sam kući sva zbunjena, ali sam stalno ponavljala, HVALA TI, VOLIM TE .
Srce se otvaralo i primalo sve veću količinu ljubavi.

Sad kad se pogledam u ogledalo, odmah mi se pojavi osmijeh na licu i kažem si HVALA TI, VOLIM TE, ma kako izgledala u tom trenutku 🙂
Oči mi nikada nisu prestale sjajiti, ma šta da se desilo.

Jedan dan sam igrala igru sa svojim unutarnjim djetetom.
Prvi put sam tu igru igrala, na malo drugačiji način, prije, otprilike 15 god.
Sada sam prišla djetetu koje je bilo malo veće od onog davnih godina.
Pogladila sam ga po kosi.
Pitala sam ga da li ga mogu zagrliti, a ono je raširilo ruke i zagrlilo mene.
Neopisiv doživljaj.
Sad gad god se sjetim svog unutarnjeg djeteta, ne trebam ga ništa pitati, ono samo raširi ruke
i zagrli me.

Shvatila sam da voljeti sebe znači, svoje srce i dušu ispuniti ljubavlju.
Voljeti sebe znači imati toliko ljubavi u sebi, da se ona preljeva, grli te, i grli svakog tko ti priđe. Voljeti sebe znači imati cijeli svemir u sebi. Voljeti sebe znači osjetiti u sebi svu ljubav koja se može pojmiti.
Voljeti sebe znači biti JEDNO.

Volim vas sve
Vaša Branka

– Branka Plevnik Krivokuća