Ho’oponopono kaže da treba preuzeti 100% odgovornost za sve što nam se dešava u životu… (preuzimamo odgovornost za ono što mi doživljavamo).
Lako je preuzeti odgovornost, ako se osjećamo odgovorni, ali u većini slučajeva to baš i nije tako. Tako nam je vrlo lako preuzeti odgovornost za razbijenu šalicu koja nam je upravo ispala iz ruke našom nepažnjom, ali nam je teže preuzeti odgovornost za gladne u Africi, jer nam nikako nije jasno u čemu se tu sastoji naša odgovornost. Je li je odgovornost uopće dobro definirana? Jer, u prvom slučaju, ja sam svjedočila svojoj odgovornosti, a u drugom kao da se ne radi o odgovornosti nego o reakciji na nešto što se dogodilo, a ja u tome nisam sudjelovala izravno. Ako ne osjećam ništa dok primam informacije o nečijoj bolesti, gladi, bilo kojoj nevolji znači li to da sam bezdušna ili nemam ništa za čišćenje, iako je problem itekako očigledan?

U stvari, nedavno sam otkrila kroz vlastito iskustvo kako to funkcionira. Mi zbilja jesmo odgovorni za sve što nam se dešava – i za ono dobro i za ono loše. I za jedno i za drugo smo vezani i ne puštamo, dok ne pustimo. Tako na primjer, ako u mom životu postoji nešto što mi se ne sviđa, to je tu samo zato jer se ja od toga ne želim odvojiti. Nije dovoljno reći – evo otpuštam! To ne znači ništa, zato i nema rezultata. Otpustiti se može samo ako se preuzme odgovornost, a to znači da smo stvarno svjesni da smo za to što nam se dešava, što nas muči, zbilja odgovorni.

Neke stvari ne želimo otpustiti jer sami sebe time kažnjavamo. Nema šanse da i jedan negativni element ostane prisutan u našem životu ako smo ga pustili da ode.

S jedne strane to je vrlo jednostavno, a sa druge baš i nije. Zašto? Zato što mi u svom sustavu već imao programiran cijeli proces, zajedno s pravilima koja rukovode zakonitostima tog procesa. Tako, na primjer, ako imamo jak osjećaj za pravdu i nepravdu, naš program će cijelo vrijeme biti baždaren po tim mjerilima. Sve ćemo promatrati kroz prizmu pravde i nepravde i mislit ćemo da je naša zadaća čišćenje nepravde. E, ali nije; naša zadaća je otpuštanje cijelog procesa čija je eto igrom slučaja tema pravde i nepravde.
Zarobljeni smo u samostvorene procese (i to su samo programi) koje ne otpuštamo jer mislimo da nam koriste. Dokaz tome je cijeli naš život i sve ono što se u njemu dešava.

Postoje vrlo rijetke situacije u životu koje nisu popravljive, koje su zabetonirane do kraja. Te nas uglavnom niti ne muče, s njima smo se pomirili. Ono što nas muči i na što trošimo strahovito puno energije i vremena su stvari koje su popravljive. To su uglavnom problemi sa kojima se budimo i idemo spavati. Ti problemi su tu isključivo zato jer ih ne želimo otpustiti od sebe. A ne želimo ih otpustiti od sebe, jer ne možemo preuzeti 100% odgovornost za njih.

Dakle, bilo bi dobro rasvijetliti problem što nas muči i lijepo si priznati da unutar njega postoje elementi za koje mislimo da nam koriste i da smo za te elemente vezani i da se ništa neće promjeniti dok ne postanemo svjesni da sami sebe držimo u zamci. Zatvor je zatvor, bez obzira kako lijepo i luksuzno bio uređen – sloboda se nalazi izvan njega… može i unutar njega, ali samo onda ako je to slobodan izbor, jedna od mogućnosti, a ne stanje s kojim smo se pomirili.

Što predlažem?
Predlažem da raskrinkamo ono što smatramo svojim problemom. Da si priznamo zbog čega uživamo (bez obzira što to zvuči mazohistički) u tom problemu. Kad nam postane jasno da je naš problem zapravo spoj više sastavnica, a ne sačinjen od samo jedne, da se unutar njega nalazi čitav niz proturječnih elemenata (želja, krivnje, samo-kažnjavanja…) onda za sve to možemo preuzeti odgovornost kao i za šalicu koju smo nepažnjom nehotice razbili. Prije toga teško da će se nešto vidno mijenjati. ♥ ♥ ♥

– Daniela Pal Bučan