“Dora istražuje” je edukativni crtić koji tu i tamo gleda moja kćer. Edukativni je, jer se prateći Doru u njenom istraživanju i njenog prijatelja Čizmu, može naučiti nešto engleskog jezika. Uz to je i interaktivan – Dora na svom putovanju postavlja razna pitanja: Kojim putem krenuti? Vidiš li “dio” koji ne dostaje? Što se tebi najviše svidjelo danas? Hoćeš li pomoći Dori uhvatiti “uže”? (pa se mole djeca da skaču) i sl.

Uglavnom ako čujete ili vidite dijete koje skače, trči i odgovara na razna pitanja ispred TV – velika je vjerojatnost da gleda “Dora istražuje”.
Ako djeca već i moraju nešto gledati na TV, onda je ova vrsta crtića još najprihvatljivija.

Iako smo na odmoru, naša kćer se budi prilično rano (ne uvijek, ali često) i onda zna se desiti da pita smije li potiho gledati npr. Doru. Mi na to pristanemo da bismo mogli “spavati” još malo (spavanja više nema, to je jasno). Jutros je bilo tako.
I kreće crtić. I Dora po običaju postavlja pitanja, a moja kćer odgovara ili ne odgovara uopće. Pa tako na Dorino pitanje: “Što se tebi tu najviše svidjelo?” Gita odgovara: “Ne znam, jer nisam niti gledala taj dio”. Na to će opet Dora: “I meni se to svidjelo!”

Tako funkcioniraju programi… na sve imaju odgovor – čak i onda kad je taj odgovor potpuno nelogičan.
Kad razgovaramo sami sa sobom, to je isto kao kad Gita razgovara s Dorom. Postoji razgovor, ponekad čak i smislen, vrlo rijetko koristan, ali ustvari potpuno nepouzdan. Tko razgovara s kime? Tko pita i tko odgovara? Je li razgovor uopće potreban?

Na pitanje što da napravim u određenoj situaciji… mogu unutar sebe dobiti kilometarski odgovor. To je program. Kad se ne pitam – jer pitanje i odgovor su Jedno, onda je to Inspiracija. Ako sam u Inspiraciji mogu odgovarati na pitanja i to onda nisu programi nego opet Inspiracija. Bitno je osloboditi se svega, otpustiti apsolutno sve pa onda i ako nismo u Nuli barem smo joj posve blizu. ♥ ♥ ♥

– Dani Ella