Na fotki je dvorana gdje je održan prvi seminar HO u Zagrebu. Velika dvorana s nekoliko ulaza/izlaza.

Zamislite, sad, da vam je netko stavio povez na oči kroz koji ne vidite baš ništa. Nalazite se tu na početku ovih poslaganih stolica, a trebali biste izaći van kroz onaj tamo zadnji izlaz u daljini.
Dvorana je prepuna gusto poslaganih stolica, ali i dovoljno širokih prolaza.
Recimo da dvoranu niste vidjeli prije negoli vam je stavljen povez i da znate da je vaš zadatak da se cijelo vrijeme krećete dok ne izađete van iz prostorije. Otvorena su samo ta jedna vrata na dnu dvorane. Između njih i vas je brdo stolica.
Moguće je da se, čim krenete, zabijete u prvu stolicu i padnete. Kako ne znate kako su stolice poslagane možete se odlučiti na puzanje i oprezno opipavanje prostora.
Tada se vaše kretanje temelji na opreznosti zbog mogućeg pada, a ne na tome da izađete van iz dvorane. Ako i niste baš najoprezniji i ne bojite se ozljeda svejedno ćete imati problem pronaći izlaz jer jednostavno ne znate gdje je! Pitanje koliko će vam vremena trebati da izlaz napokon pronađete – na ovaj ili onaj način.

ALI !!!

Što ako vas netko navodi? Što ako vam netko govori kuda da idete, što da izbjegavate, gdje da skrenete? Onda je puno lakše naći izlaz, neusporedivo lakše, zar ne? Moguće je da ćete bez obzira na pomoć tu i tamo zapeti za koju stolicu, pa možda čak i pasti, ali vaš prolazak kroz izlaz je sad vrlo izvjestan i siguran, a ne neizvjestan i upitan.

To vam je HO. I ne samo HO. Postoji još načina (Mabel je to sama spomenula). E sad – je li hopsanje najlakši to ćete morati provjeriti sami – meni je bitno da je djelotvoran. ♥ ♥ ♥

– Dani Ella