Odlučili ste pospremiti sobu. Perete prozore, brišete prašinu, glancate pod. U sobi je svaka stvar na svom mjestu.
Sjedate na sred trosjeda i pogledom pregledavate sobu. Dižete se, popravljate stolnjak koji kao da je lagano nakošen (a ne bi trebao biti) .
Zadovoljno odlazite do prozora. Gledate u daljinu… pa se okrećete opet prema sobi i pitate se: što sad?
Sad kad je sve lijepo složeno i čisto šteta je to na bilo koji način “kvariti” – neka barem jedno kratko vrijeme sve ovako blista. Uzimate stvari i izlazite van iz stana…

Jednom sam negdje pročitala nešto odlično.
Pisalo je da nas ustvari ne muči vrsta problema nego želja za rasterećenjem od problema. Bit će da je ista stvar i s programima – ne muče nas specifičnost i vrste određenih programa već sama njihova prisutnost. Zato je besmisleno programe analizirati.
To bi otprilike bilo isto kao da trenutno na nozi imam kamen od nekih 2 kilograma. Noga me boli od pritiska, a ne od boje kamena i vrste (njegovog geološkog postanka).
Baš me briga od kuda je kamen – samo da mi se ukloni s noge odmah!

Problem uglavnom nije tamo gdje mislimo da jest. Grozno – sad više nije moguće ni locirati točno gdje problem jest. Ustvari nikada se nije niti moglo, osim ako nije u pitanju neki konkretni “kvar”, a i ta konkretnost je ustvari vrlo upitna.

Recimo da mi fali novaca i bilo bi baš lijepo da se od nekud stvori. Ustvari, ne mora se niti stvoriti – neka se otvori prilika da novac sama zaradim. I recimo da se ništa ne dešava. I tako iz dana u dan. U jednom trenutku mogu skužiti da je ona frustracija od početka poprilično narasla – sad više nisam ljuta, nego moguće i bijesna – ništa baš ništa se ne dešava… što trebam napraviti da se stvar riješi?
Ono što me sada ozbiljno mući više nema veze sa samim problemom, ali ima veze sa ogromnim pritiskom koji držim u sebi – njega trebam otpustiti.

Istina je ustvari da ne znamo što čistimo. Manje je važna vrsta programa, a više ta svijest da “pustimo” – sjetimo se: nije važno što nas pritišće nego da nas prestane pritiskati.

Primjer s početka teksta ukazuje na našu potrebu da napravimo sve što možemo – sve što je u našoj domeni – npr. hopsamo. Nakon toga najbolje je da “izađemo van” – da otpustimo. Na taj način ćemo se rasteretiti – maknuti ćemo teret sa sebe i osjećaj olakšanja bit će trenutno tu…  

– Dani Ella